Dragan Markovina: Post festum Oluje, crtice iz napuštene zemlje

O Oluji se može napisati isti tekst svake godine, jer s izuzetkom one šačice preostalih Srba nikome ne odgovara saniranje ovog rascjepa u Hrvatskoj.

05. august 2022, 10:36

Koliko god to bilo žalosno, o Oluji se može napisati identičan tekst povodom svake godišnjice, jer jednostavno s izuzetkom one šačice preostalih Srba ili onih koji su se vratili nakon egzodusa, nikome ne odgovara saniranje društvenog i međunacionalnog rascjepa u Hrvatskoj. Bilo da je riječ o službenoj Hrvatskoj koja Oluju uzima za temeljnu konstitutivnu činjenicu, stavljajući po strani sve zločine koji su se dogodili, paljevinu kuća i kolektivnu pljačku te zakonska nastojanja da se povratak onemogući. Ili pak da je riječ o službenoj Srbiji koja sve masovnijim hepeninzima pokušava prešutjeti činjenicu da je toj ‘95. godini nešto prethodilo, a to nešto su zločini prema Hrvatima i njihovo protjerivanje iz okupiranih krajeva ‘91., iživljavanje nad Vukovarom, Šibenikom, Zadrom, Dubrovnikom, Siskom, Petrinjom, Karlovcem i dobrim dijelom Slavonije te suluda ideja da je moguće okupirati trećinu druge zemlje i da će to biti trajno stanje. Pored toga, službena Srbija ni na jednom od tih okupljanja ne uspijeva progovoriti ništa o vlastitoj ulozi u čitavoj priči.

A upravo zbog nespremnosti i nedostatka političke volje da se traume nadiđu, svaki se hvale vrijedan pokušaj, poput onoga iz 2020. godine, kada je Boris Milošević kao SDSS-ov potpredsjednik Vlade otišao u Knin, a ministar branitelja Tomislav Medved došao na komemoraciju u Varivode, jednostavno potiskuje kao da se nije ni desilo.

No, svemu tome unatoč, žao mi je i tih ljudi i krajeva, bez obzira što su mnogi s jedne strane povjerovali da im je Beograd glavni grad, a drugi i dalje vide sreću u HDZ-u. Iako su jedni napustili, a drugi došli živjeti u spaljenu zemlju bez perspektive. Evo stoga par crtica o tome kako ta zemlja u zaleđu Dalmacije izgleda nakon svih ovih godina.

***

Godina je 2007. i u kasno ljeto sudjelujem na fizičkim poslovima prvog raščišćavanja Kule Stojana Jankovića, u Islamu Grčkom. Taj spaljeni dragulj mletačke arhitekture u kojem je Vladan Desnica napisao ‘Zimsko ljetovanje’ obitelj Desnica je odlučila dijelom ustupiti zagrebačkom i zadarskom Filozofskom fakultetu, ministarstvo je dalo neka sredstva za obnovu, došli su profesori i volonteri, tu je divna obitelj Desnica, Uroš i Nataša su s nama, a tek noć prije našeg dolaska u selo je uvedena struja i proradila je javna rasvjeta, ali struja nije sprovedena po kućama. Voda još uvijek nije spojena, pa onih nekoliko desetaka preostalih mještana i povratnika, od nekih nešto više od dvije tisuće predratnih stanovnika, uzima vodu na prirodnom izvoru ispod kule.

Za razliku od Islama Grčkog koji je bio pretežno srpsko selo, s tih par desetaka povratnika, korovom koji izjeda spaljene kuće i teškim mrakom koji se nadvija nad mjesto navečer, susjedni pretežno hrvatski Islam Latinski, koji je također bio spaljen, ali početkom rata, živi svoj normalni život obnovljenog sela, u kojeg se većina ljudi vratila, s cjelokupnom infrastrukturom. A sve skupa je pet minuta autom od autoceste između Zagreba i Splita i niti pola sata do središta Zadra u kojem se odvija regularna turistička sezona, bez ikakve svijesti o spaljenoj zemlji u zaleđu.

***

Sad smo već u drugom desetljeću 21. stoljeća. U Kistanjama se održava znanstveni skup o rijeci Krki, do tamo se vozimo toponimima iz neprevaziđene Arsenove pjesme ‘Posljednji tango u Đevrskama’ u kojoj je nimalo slučajno pobrojao sva napuštena i spaljena mjesta šibenskog zaleđa. Atmosfera je postapokaliptična, gotovo identična onoj u Islamu Grčkom. Magistrala je neodržavana, pola kuća je i dalje spaljeno, poneka gostionica radi, ali iz svega je vidljivo da je tu vrijeme stalo. U dijelu Kistanja naseljeni su Hrvati iz Janjeva, mahom nacionalistički raspoloženi, no na vlasti je svejedno SDSS. I u jednom času načelnik mi se obraća, ispitujem ga o devedesetima i on kaže normalno: „Ja sam bio tu do dana D“. Misleći naravno na Oluju, dok sam ja istovremeno pomislio na balvane i barikade na cesti i tek onda shvatio da imamo sasvim različite asocijacije na to što bi trebao biti dan D.

***

Sad je već godina 2014. i jedan sam od govornika na obilježavanju nekadašnjeg Dana ustanka u Srbu, nakon čega s Miloradom Pupovcem i Zoranom Pusićem idemo na ručak kod jedne od povratničkih familija u Čistu Malu. I opet isti slučaj kao u zadarskom zaleđu. Pretežno hrvatska Čista Velika koja se nalazi preko ceste i koja je spaljena ‘91., obnovljeno je i živo mjesto, dok je pretežno srpska Čista Mala koja je spaljena ‘95. i dalje u ruševinama, s par desetaka povratnika i ponekom obnovljenom kućom u kojoj evidentno nitko ne živi. A sve u mjestu u kojem je doslovno ulaz na autocestu i koje se nalazi 14 kilometara od turistički razvikanih Vodica.

***

Na pravoslavni Božić 2017. godine dolazim u Knin na sprovod bake bivše supruge, čiji muž je bio gradonačelnik Knina osamdesetih i čovjek koji je teško podnio ono na što su se njegovi sunarodnjaci odlučili početkom devedesetih. U Kninu nas dočekuje nevjerovatna zima, puše orkanska bura s Dinare, na sprovodu je tek petnaestak nas iz Splita i možda isto toliko ljudi koji žive u Kninu, a jedan od njih prilazi mi i govori kako je ovo sav svijet koji je ostao živjeti tu čitavu godinu. Grad je pust i evidentno zaboravljen od svih, tek na izlazu sjaji nova kičasta i predimenzionirana crkva Hrvatskog krsnog zavjeta. Ono što mi čitavo vrijeme prolazi kroz glavu je ogromna tuga i pitanje kako je itko mogao i pomisliti da bi Knin mogao biti središte nekakve države?

***

Godina je sad već 2018. i vozim se iz Zagreba autocestom do Svetog Roka koji je zatvoren zbog bure, pa moram dalje okukama niz Velebit. U jednom času, spuštajući se prema još uvijek umnogome spaljenom Zatonu Obrovačkom, mjestu u kojem je odrastao Luka Modrić, na cesti ugledam risa koji sjedi na sred magistrale i zaljubljeno gleda u mjesec. Cesta se dalje spušta do prekrasnog Obrovca na Zrmanje, mjesta toliko pustog, napuštenog i zapuštenog, da se sva tuga svijeta u njemu skupila.

***

U godini smo sad 2019. i opet je bura, a odlučujem do Knina, do tada nekorištenom cestom preko Zelengrada i vozim se kroz potpuno spaljenu zemlju sve do Đevrsaka i Knina. Tek pred Zelengradom vidim dvojicu pastira i dvije krave koje spokojno šetaju po magistrali, više se čudeći odakle automobila na njihovoj trasi, nego što sam se ja čudio njima. Cesta me dalje vodi kroz mahom i dalje spaljeno Plavno i prizor je svugdje isti, tek oko dvadesetak posto obnovljenih kuća, u njih još manje gori svjetlo. Tu je i monumentalni partizanski spomenik s velikim grbom SFRJ na vrhu, kraj kojeg stajem da bih ga fotografirao.

***

I na koncu željeznica. Rat je zauvijek dokinuo unsku prugu, svim pokušajima obnove prometa njom unatoč, pa između Splita i Zagreba prometuju tek dva vlaka dnevno po toj staroj ličkoj pruzi. I kad čovjek prođe mitski Arsenov Perković i krene kroz te krajeve, vidi samo opću pustoš i jedan prozor na sada nepotrebnoj pomoćnoj zgradi željezničkog kolodvora u Pađenima, kako na njemu visi jedna škura na samo jednoj vidi, a bura s njom udara već četvrt stoljeća u kameni zid.

***

A sve ovo u srcu turizmom opsjednute Dalmacije, gdje cijene kvadrata u Splitu ne padaju ispod 3000 eura i koja ne zna što više s tom ogromnom količinom ljudi koja dolazi, sve skupa na sat vremena vožnje od Zadra, Šibenika i Splita, ova napuštena terra incognita, napuštena da ostane zauvijek takva.

Peščanik.net, 05.08.2022.