Koliko god to bilo žalosno, o Oluji se može napisati identičan tekst
povodom svake godišnjice, jer jednostavno s izuzetkom one šačice
preostalih Srba ili onih koji su se vratili nakon egzodusa, nikome ne
odgovara saniranje društvenog i međunacionalnog rascjepa u Hrvatskoj.
Bilo da je riječ o službenoj Hrvatskoj koja Oluju uzima za temeljnu
konstitutivnu činjenicu, stavljajući po strani sve zločine koji su se
dogodili, paljevinu kuća i kolektivnu pljačku te zakonska nastojanja da
se povratak onemogući. Ili pak da je riječ o službenoj Srbiji koja sve
masovnijim hepeninzima pokušava prešutjeti činjenicu da je toj ‘95.
godini nešto prethodilo, a to nešto su zločini prema Hrvatima i njihovo
protjerivanje iz okupiranih krajeva ‘91., iživljavanje nad Vukovarom,
Šibenikom, Zadrom, Dubrovnikom, Siskom, Petrinjom, Karlovcem i dobrim
dijelom Slavonije te suluda ideja da je moguće okupirati trećinu druge
zemlje i da će to biti trajno stanje. Pored toga, službena Srbija ni na
jednom od tih okupljanja ne uspijeva progovoriti ništa o vlastitoj ulozi
u čitavoj priči.
A upravo zbog nespremnosti i nedostatka
političke volje da se traume nadiđu, svaki se hvale vrijedan pokušaj,
poput onoga iz 2020. godine, kada je Boris Milošević kao SDSS-ov
potpredsjednik Vlade otišao u Knin, a ministar branitelja Tomislav
Medved došao na komemoraciju u Varivode, jednostavno potiskuje kao da se
nije ni desilo.
No, svemu tome unatoč, žao mi je i tih ljudi i
krajeva, bez obzira što su mnogi s jedne strane povjerovali da im je
Beograd glavni grad, a drugi i dalje vide sreću u HDZ-u. Iako su jedni
napustili, a drugi došli živjeti u spaljenu zemlju bez perspektive. Evo
stoga par crtica o tome kako ta zemlja u zaleđu Dalmacije izgleda nakon
svih ovih godina.
***
Godina
je 2007. i u kasno ljeto sudjelujem na fizičkim poslovima prvog
raščišćavanja Kule Stojana Jankovića, u Islamu Grčkom. Taj spaljeni
dragulj mletačke arhitekture u kojem je Vladan Desnica napisao ‘Zimsko
ljetovanje’ obitelj Desnica je odlučila dijelom ustupiti zagrebačkom i
zadarskom Filozofskom fakultetu, ministarstvo je dalo neka sredstva za
obnovu, došli su profesori i volonteri, tu je divna obitelj Desnica,
Uroš i Nataša su s nama, a tek noć prije našeg dolaska u selo je uvedena
struja i proradila je javna rasvjeta, ali struja nije sprovedena po
kućama. Voda još uvijek nije spojena, pa onih nekoliko desetaka
preostalih mještana i povratnika, od nekih nešto više od dvije tisuće
predratnih stanovnika, uzima vodu na prirodnom izvoru ispod kule.
Za
razliku od Islama Grčkog koji je bio pretežno srpsko selo, s tih par
desetaka povratnika, korovom koji izjeda spaljene kuće i teškim mrakom
koji se nadvija nad mjesto navečer, susjedni pretežno hrvatski Islam
Latinski, koji je također bio spaljen, ali početkom rata, živi svoj
normalni život obnovljenog sela, u kojeg se većina ljudi vratila, s
cjelokupnom infrastrukturom. A sve skupa je pet minuta autom od
autoceste između Zagreba i Splita i niti pola sata do središta Zadra u
kojem se odvija regularna turistička sezona, bez ikakve svijesti o
spaljenoj zemlji u zaleđu.
***
Sad
smo već u drugom desetljeću 21. stoljeća. U Kistanjama se održava
znanstveni skup o rijeci Krki, do tamo se vozimo toponimima iz
neprevaziđene Arsenove pjesme ‘Posljednji tango u Đevrskama’ u kojoj je
nimalo slučajno pobrojao sva napuštena i spaljena mjesta šibenskog
zaleđa. Atmosfera je postapokaliptična, gotovo identična onoj u Islamu
Grčkom. Magistrala je neodržavana, pola kuća je i dalje spaljeno, poneka
gostionica radi, ali iz svega je vidljivo da je tu vrijeme stalo. U
dijelu Kistanja naseljeni su Hrvati iz Janjeva, mahom nacionalistički
raspoloženi, no na vlasti je svejedno SDSS. I u jednom času načelnik mi
se obraća, ispitujem ga o devedesetima i on kaže normalno: „Ja sam bio
tu do dana D“. Misleći naravno na Oluju, dok sam ja istovremeno pomislio
na balvane i barikade na cesti i tek onda shvatio da imamo sasvim
različite asocijacije na to što bi trebao biti dan D.
***
Sad
je već godina 2014. i jedan sam od govornika na obilježavanju
nekadašnjeg Dana ustanka u Srbu, nakon čega s Miloradom Pupovcem i
Zoranom Pusićem idemo na ručak kod jedne od povratničkih familija u
Čistu Malu. I opet isti slučaj kao u zadarskom zaleđu. Pretežno hrvatska
Čista Velika koja se nalazi preko ceste i koja je spaljena ‘91.,
obnovljeno je i živo mjesto, dok je pretežno srpska Čista Mala koja je
spaljena ‘95. i dalje u ruševinama, s par desetaka povratnika i ponekom
obnovljenom kućom u kojoj evidentno nitko ne živi. A sve u mjestu u
kojem je doslovno ulaz na autocestu i koje se nalazi 14 kilometara od
turistički razvikanih Vodica.
***
Na
pravoslavni Božić 2017. godine dolazim u Knin na sprovod bake bivše
supruge, čiji muž je bio gradonačelnik Knina osamdesetih i čovjek koji
je teško podnio ono na što su se njegovi sunarodnjaci odlučili početkom
devedesetih. U Kninu nas dočekuje nevjerovatna zima, puše orkanska bura s
Dinare, na sprovodu je tek petnaestak nas iz Splita i možda isto toliko
ljudi koji žive u Kninu, a jedan od njih prilazi mi i govori kako je
ovo sav svijet koji je ostao živjeti tu čitavu godinu. Grad je pust i
evidentno zaboravljen od svih, tek na izlazu sjaji nova kičasta i
predimenzionirana crkva Hrvatskog krsnog zavjeta. Ono što mi čitavo
vrijeme prolazi kroz glavu je ogromna tuga i pitanje kako je itko mogao i
pomisliti da bi Knin mogao biti središte nekakve države?
***
Godina
je sad već 2018. i vozim se iz Zagreba autocestom do Svetog Roka koji
je zatvoren zbog bure, pa moram dalje okukama niz Velebit. U jednom
času, spuštajući se prema još uvijek umnogome spaljenom Zatonu
Obrovačkom, mjestu u kojem je odrastao Luka Modrić, na cesti ugledam
risa koji sjedi na sred magistrale i zaljubljeno gleda u mjesec. Cesta
se dalje spušta do prekrasnog Obrovca na Zrmanje, mjesta toliko pustog,
napuštenog i zapuštenog, da se sva tuga svijeta u njemu skupila.
***
U
godini smo sad 2019. i opet je bura, a odlučujem do Knina, do tada
nekorištenom cestom preko Zelengrada i vozim se kroz potpuno spaljenu
zemlju sve do Đevrsaka i Knina. Tek pred Zelengradom vidim dvojicu
pastira i dvije krave koje spokojno šetaju po magistrali, više se čudeći
odakle automobila na njihovoj trasi, nego što sam se ja čudio njima.
Cesta me dalje vodi kroz mahom i dalje spaljeno Plavno i prizor je
svugdje isti, tek oko dvadesetak posto obnovljenih kuća, u njih još
manje gori svjetlo. Tu je i monumentalni partizanski spomenik s velikim
grbom SFRJ na vrhu, kraj kojeg stajem da bih ga fotografirao.
***
I
na koncu željeznica. Rat je zauvijek dokinuo unsku prugu, svim
pokušajima obnove prometa njom unatoč, pa između Splita i Zagreba
prometuju tek dva vlaka dnevno po toj staroj ličkoj pruzi. I kad čovjek
prođe mitski Arsenov Perković i krene kroz te krajeve, vidi samo opću
pustoš i jedan prozor na sada nepotrebnoj pomoćnoj zgradi željezničkog
kolodvora u Pađenima, kako na njemu visi jedna škura na samo jednoj
vidi, a bura s njom udara već četvrt stoljeća u kameni zid.
***
A
sve ovo u srcu turizmom opsjednute Dalmacije, gdje cijene kvadrata u
Splitu ne padaju ispod 3000 eura i koja ne zna što više s tom ogromnom
količinom ljudi koja dolazi, sve skupa na sat vremena vožnje od Zadra,
Šibenika i Splita, ova napuštena terra incognita, napuštena da ostane
zauvijek takva.