Jedna od najboljih i društveno najkorisnijih historiografsko-publicističkih knjiga koja je u Hrvatskoj, ali i u Srbiji, objavljena u posljednjih trideset i pet godina, otkad živimo nacionalističku stvarnost, svakako je knjiga Slavka Goldsteina, „1941.: Godina koja se vraća“. U toj sjajnoj knjizi, koju je Goldstein proročanski objavio 2010. godine, jasno vidjevši novi dolazak ekstremističke desnice, nekoliko godina prije nego će on postat vidljiv svima u društvu, vratio se u dane uspostave NDH, pa putem vlastitih sjećanja i dokumenata jasno ispričao priču o planiranom zločinu, o osveti kao reakciji na taj zločin i o tome do čega dovodi ekstremistička državna politika, ali i šutnja o prošlosti. Goldstein je napravio koliko je mogao, kao što je čitavog života radio, knjiga je doživjela nekoliko izdanja, objavljena je i u SAD-u, dobila je čitav niz domaćih i međunarodnih priznanja, vrlo zapažen društveni pa i politički prijem. Ali, nije pomoglo. Duh 1941. se opet vratio i sve ono što je Goldstein tada pokušao prevenirati, a to je, između ostalog i negacija stvarnosti jasenovačkog logora smrti, sada se pojavljuje u puno opasnijem obliku, s institucionalnom podrškom iza sebe. Jer dok je tada ekstremistična proustaška desnica, sa svojim kvazipovjesničarima poput Igora Vukića, i raznim revizionističkim udrugama, vodila kampanju protiv javno dostupnog popisa žrtava Spomen-područja Jasenovac, objavljivala knjige u kojima je tvrdila da je tamo ubijeno tek par tisuća neprijatelja ustaškog režima, a da je puno veći i užasniji logor postojao u socijalističkoj Jugoslaviji, pa su se onda s tim tezama pojavljivali po Hrvatskoj televiziji, postojao je ozbiljan društveni otpor svemu tome. Vukićev dolazak na HRT proizveo je ozbiljan skandal, vodstvo i istraživači iz jasenovačke javne ustanove su reagirali i branili stručnost i istinitost popisa žrtava i postalo je jasno da postoji neka granica koju negatori ustaških zločina ipak ne mogu preći, na način na koji su je prelazili devedesetih godina.
Od tada je, međutim prošlo desetljeće i pol, ekstremistička desnica je prvi put ušla u Vladu, pa se onda po tom pitanju raslojila, sam HDZ je prestao glumiti europske vrijednosti i potpuno je preuzeo kontrolu nad javnom ustanovom u Jasenovcu, natjeravši prošle godine njenog direktora Ivu Pejakovića, jednog od ozbiljnijih povjesničara u zemlji, na podnošenje ostavke uslijed političkih i revizionističkih pritisaka koji su zapravo imali prešutnu potporu vladajućeg HDZ-a. I na koncu je sve to dovelo do toga da ekstremistička desnica organizira u Hrvatskom Saboru okrugli stol pod ciničnim nazivom „Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca“, s kompletnom plejadom govornika koji otvoreno lažu i negiraju ustaške zločine i stvarnost Jasenovca, da predsjednik Sabora odbija reagirati, sve uz mantru o dvije radikalne struje u politici kojima odgovara iscrpljivanje ovih tema, dok Vlada gleda u budućnost, a da se reakcija javnosti svela na prosvjed „Documente“ i predsjednika SDP-a. I to je zasad to. Vjerovatno će se sljedećih dana javiti još par intelektualaca i novinara, moguće i stranka Možemo, ali okrugli stol će se održati i dobit ćemo, da budem sasvim otvoren, proustaški revizionistički skup pod okriljem najvažnije zakonodavne institucije u zemlji. Što je činjenica koju se više neće moći relativizirati.
Sve ovo jasno govori da se Plenkovićeva Hrvatska, koja će u boravku na vlasti nadmašiti Tuđmanovu, u potpunosti vratila na vlastite temelje iz Tuđmanovog doba i da su sve one demokratske promjene od 2000. do danas, zapravo poražene. I sasvim je nebitno ovdje otvarati priču o tome kakav je odnos prema pitanju Jasenovca u Srbiji, jer je to tema koja se ne bi trebala odnositi na hrvatsko društvo i na državnu politiku. Odnos prema Jasenovcu i ustaštvu je pitanje humanizma, povijesnih činjenica i prema pitanju u kakvoj društvenoj atmosferi i vrijednostima želimo živjeti.
I jedini način da se ovaj društveni i politički trend preokrene jeste promjena vlasti na sljedećim izborima, kao minimalni preduvjet za početak bilo kakvih promjena u društvu.