Hrvatskim ulicama upravo se valja proustaška revolucija, koja je začeta s Thompsonovim pozivom mladima da preuzmu Hrvatsku, koja se ne događa spontano, koja upravo doživljava vrhunac s napadima na Srbe i njihove događaje i koje se premijer Plenković očito boji, ali joj se konačno i počeo donekle institucionalno suprotstavljati.
Ono što je počelo i nužno će tako završiti, kao pokušaj konačnog obračuna s nacionalnim izdajnicima, tj. s nama koji ne dijelimo oduševljenje s hrvatskim nacionalizmom i s glorificiranjem ustaške ideologije, ovih je dana fokus prebacilo na Srbe i njihove događaje najrazličitijih provenijencija i lokacija, pri čemu se nakon splitskog divljanja falangista i sprečavanja folklornog nastupa društva iz Novog Sada, dogodio prvo zagrebački huliganski pokušaj sprečavanja otvaranja izložbe legata Dejana Medakovića, zatim veliki miting Torcide u Splitu koji je uobličio zahtjeve nasilnika, potom spriječeni napad na karatiste iz Srbije u Rijeci, da bi zasad posljednji cenzorski zahtjev bio istup gradonačelnika Vukovara kojem smeta otvaranje izložbe „Srpkinja“ u tom gradu, sedam dana prije obilježavanja pada grada i dana sjećanja. U svemu ovome jedino je Rijeka iznimka i posljedica je atmosfere, a ne političke organizacije.
U međuvremenu su radikalni desničari otkrili tko je bio Dejan Medaković, no dok dođem do toga čeka nas nekoliko stvari u tekstu.
Prvo, glavna teza desnice, koju je od najviše rangiranih političara izrekao gradonačelnik Dubrovnika iz HDZ-a, ali koju izgovara ili ispisuje kompletna nacionalistička scena. Jednako ona u mainstreamu, kao i na marginama. Teza glasi da Srbija preko Vučićevih tajnih službi i Milorada Pupovca, namjerno izaziva Hrvate da reagiraju, pri čemu su im izložba o Medakoviću i najava vukovarske izložbe krunski argumenti, tako da bi Hrvate prikazali kao ustaše i skrenuli pažnju društva u Srbiji s protesta koji se tamo događaju. Čak i ako zanemarimo glupu pretpostavku da više bilo što može skrenuti fokus društva u Srbiji koje se bori za slobodu, ostaje nam analiza ostalog.
Teza je, kao i svaka teza s desnice beskrajno glupa, ali da ne ostavim to bez argumenata, idemo po redu. Prvo, teško da se za ustaštvo, ne znam kojim smicalicama tajnih službi i njenih domaćih suradnika, može nepravedno optužiti nekoga tko nema ništa protiv da bilo koja manjinska zajednica, pa tako i srpska, producira vlastite kulturne programe ili tko je potpuno ravnodušan prema tome, toliko da te stvari i ne primjećuje. Drugo, potpuno je nejasno zašto oni koji se oblače u crno, žele zabraniti Srbima kulturne programe i usput skandiraju „Za dom spremni“, pjevajući u čast NDH i govore „smeća srpska“, misle da je pokvareno reći im da su ustaše.
Dalje, da bi ti događaji uopće nekome mogli biti problem, taj netko bi prvo morao znati da se oni uopće odvijaju. Što znači da postoje desničarski fanatici koji manijakalno prate najave događanja iz srpske zajednice, a to opet znači da ih nitko nije isprovocirao, nego su ti ljudi u stalnoj potrazi za nekakvom provokacijom.
To nas dalje dovodi do sljedeće logičke rupe u ovoj konstrukciji. Ako čak uzmemo ličnost Dejana Medakovića kao izliku koja kod nekih koji nisu ustašofili funkcionira, čime se objašnjava napad na folkloraše iz Novog Sada u prostorijama jedne od mjesnih zajednica u Splitu, koji se dogodio prije izložbe Medakovićevog legata.
Ima još. Ako se ovdje radi o nedužnim hrvatskim domoljubima ciljano i perfidno isprovociranima od strane Srbije i njenih agenata, što ćemo sa silnim zabraniteljskim zahtjevima i uličnom revolucijom kojom se čitavo ljeto atakiralo na lijeve i alternativne kulturne festivale i forume, a koju su vodili isti ovi krugovi?
Osim toga, da se nije dogodilo nigdje ništa, jedva bi itko i znao što srpska zajednica u kulturnom smislu radi u Hrvatskoj.
Konačno, ideja da bi baš Milorad Pupovac i SNV koji su se vidno distancirali od Vučića i njegove politike srpskog sveta sada djelovali koordinirano s njim je stupidna, a sve i kad to ne bi bilo tako, na koji se to konkretno način Hrvatska u kojoj je ostalo jedva 3,5 % Srba, može osjećati ugroženo od tih ljudi? Sa svim državnim mehanizmima i apsolutnom vlašću?
Sve ovo dovodi do logičnog zaključka kako su sve ovo izlike i ništa drugo i kako imamo posla s politikama i ljudima koji za krajnji cilj imaju nestanak Srba iz Hrvatske, a u najmanju ruku njihovu potpunu nevidljivost. Jer svi navedeni ulični nasrtaji, kao i izjave vukovarskog i dubrovačkog gradonačelnika, desili su se vrlo ciljano i organizirano kao dio političke agende desne frakcije HDZ-a i još desnijih stranaka.
I upravo zato se i događa ono što se naizgled čini kao paradoks, a to je da im ne smetaju narodnjački koncerti, ali im smetaju događaji u organizaciji srpskih institucija, ili im smeta Bajaga. U tome nema ničeg nelogičnog. To što će neka turbo-folk izvođačica ili izvođač doći i održati koncert, neovisno o tome slušaju li ti desničari njih ili ne, ništa bitno ne mijenja na stvari. Ali to da je domaća srpska zajednica vidljiva ili da nastupaju zvijezde s konotacijom Jugoslavije, oni jednostavno na ideološkoj razini ne mogu podnijeti. Jer žele etnički čistu Hrvatsku i mrze bilo kakvu asocijaciju na Jugoslaviju. Odatle i solidan dio građanske javnosti ne razumije da u njihovom ignoriranju koncerata cajki nema ništa licemjerno.
I evo nas konačno kod Medakovića. Slučaj je tako namjestio da se sve ovo događa upravo malo nakon prepiske Basare i Jergovića na Velikim pričama, baš o Dejanu Medakoviću, čiji je metaforički povratak u Zagreb proizveden kao izlika tek nakon što se dogodio pokušaj rulje da otvaranje izložbe spriječi. Je li dakle Dejan Medaković bio teški srpski nacionalist, jedan od koautora Memoranduma SANU-a i čovjek koji svoje simpatije za politike Republike Srpske Krajine nikad nije krio? Pa naravno da jeste, to nije sporno. Radi li se istodobno o velikom imenu u kulturi, upravo onakvom profilu čovjeka kakvih među hrvatskim nacionalistima nedostaje? Naravno, radi. Jer hard-core nacionalista po mjeri konzervativne desnice, koji bi ujedno bili i ozbiljno obrazovani i stvarali institucionalnu kulturu, Hrvatima je uvijek nedostajalo. Bilo je poluinteligenata i ustaških simpatizera po emigraciji, poneki visoko obrazovan nacionalist bez ikakvog talenta i značaja koji je ostao živjeti u zemlji, dok su sve relevantno za institucionalnu kulturu u Hrvatskoj proizveli ljudi s ljevice i iz partizanskog pokreta, od Krleže, do Nazora. Dakle, paradoksalno je što bi se upravo Dejan Medaković sa svim onim što je bio, savršeno uklopio u današnju nacionalističku Hrvatsku. Samo da nije bio Srbin.
Nebitno je, vezano uz tu temu, jer je ona doista izlika, i to što sam vjerovatno jedan od rijetkih koji je njegov Efemeris u Hrvatskoj i pročitao, s posebnim zanimanjem vezanim za školovanje na korčulanskom otočiću Badija, na kojem provodim dobar dio godine.
Jednako kao što, neovisno o tome što o Medakovićevim političkim izborima mislim sve najgore, jeste lijepo da se makar metaforički vratio u grad iz kojeg je prognan 1941. godine.
Međutim, to pred nas postavlja posljednje pitanje.
Evo, da zaboravimo sve što sam do sada napisao. Kako nije licemjerno, a to jeste jedino u čitavoj priči licemjerno, pri rehabilitaciji raznih ustaša i njihovih simpatizera, tražiti u njima i umjetnički vrijedne radove ili znanstvene doprinose, kao što se tražilo Budaku, Vinku Nikoliću ili Viktoru Vidi, a u Medakoviću vidjeti samo ideologa Memoranduma. Dodatno, s kojim moralnim pravom bi oni isti koji bi Alojzija Stepinca proglasili svetim, čovjeka koji se nikad nije suštinski suprotstavio Paveliću, zabranili Medakovića u Zagrebu?
Ili da pojednostavnim do kraja. Ako smo slobodno društvo, a trebali bi biti, zbog čega bi u Hrvatskoj samo Hrvati imali pravo biti nacionalisti, a Srbi, npr. ne bi smjeli?