Ono što je omogućavalo neki prostor slobode, bila je činjenica da barem zakon nije išao đonom na novinare. Što će se, ukoliko ova odluka prođe, drastično promijeniti, i to ne samo u RS-u nego u čitavoj Bosni i Hercegovini
Na koji god način netko branio odluku vlasti u Republici Srpskoj kojom bi se kriminalizirala kleveta, jasno je da je krajnji cilj takvih zakonskih odredbi uspostavljanje autocenzure među novinarima, pri čemu je, da tragedija bude još veća, ona ionako umnogome već prisutna.
S jedne strane zbog toga što je stanje u novinarstvu financijski loše, iz razloga jer je publika usljed fenomena društvenih mreža i vlastitih balona, a potom i zbog suštinskog nedostatka interesa kod mladih generacija za društvo u kojem žive, umnogome napustila konvencionalne medije, potom i zbog interesa vlasnika, a na koncu i zbog enormnog pritiska politike, jednako na vlasnike medija, koliko i na same novinare. Pored svega toga, ne treba zanemariti i činjenicu da se Bosna i Hercegovina svakako već pretvorila u navijačko društvo u kojem sve manje ljudi ima volje, a i hrabrosti da se suprotstavi “svojima”.
No, ono što je omogućavalo neki prostor slobode bila je činjenica da barem zakon nije išao đonom na novinare. Što će se, ukoliko ova odluka prođe, drastično promijeniti, i to ne samo u RS-u nego u čitavoj Bosni i Hercegovini.
Ilustracije radi, navest ću primjer Hrvatske, u kojoj su posljednjih godina podizane i još se podižu serijske tužbe protiv novinara isključivo iz razloga što tužiteljima sadržaj pisanja nije odgovarao, a ne zbog netočnih informacija. I to se jednako događalo od pojedinaca, kao i od Hrvatske radiotelevizije ili Sveučilišta u Zagrebu, pri čemu se sasvim jasno išlo na iscrpljivanje redakcija i samih novinara, koji bi onda po očekivanjima tužilaca trebali sami dići ruke od pisanja o tim ljudima i institucijama. Drugim riječima, za one koji su podizali tužbe sam ishod procesa je bio u drugom planu. Uostalom, dobar dio parnica su i izgubili, kao Željka Markić i njena udruga U ime obitelji, ali cilj jeste bio prestanak pisanja.
Ideja da je nebitno pišu li u nekom tekstu dokazane činjenice i da je autorov vrijednosni sud postao suspektan čim netko procijeni da ga ugrožava, nije samo suprotan ideji slobodne štampe nego i demokratskog društva u cjelini.
I da, jasno je i meni, kao i čitateljima, da termin vrijednosti demokratskog društva danas zvuči kao dobar vic, posebno u odnosu na razdoblje pada Berlinskog zida, ujedinjavanja Europe i uvoda višestranačja kod nas, ali ako se i za njih prestanemo zalagati, tek onda više ništa neće imat smisla.
Kako dakle te tužbe izravno izgledaju, mogu svjedočiti iz prve ruke, kad je odvjetnički ured onih koji su tužili i mene i redakciju ponudio povlačenje tužbe, uz obavezivanje na javnu ispriku i potpis da više neću uopće ništa pisati o instituciji koja je podignula tužbu.
E, u takav vrli svijet nas uvodi ovakav prijedlog zakona koji će, po svemu sudeći, zaživjeti. I koji se nakon nekog vremena i inicijalnog ispitivanja snaga neće nužno morati ni primjenjivati, jer će autocenzura postati sveobuhvatna.
I time ćemo se u dobroj mjeri vratiti na situaciju iz socijalističkog razdoblja u kojem je novinarstvo predstavljalo mjernu jedinicu za autocenzuru i pisanje u aluzijama. S bitnom razlikom što je u socijalističkom razdoblju bilo zapravo zabranjeno dovoditi u pitanje tekovine revolucije, Tita i samu vlast, ali je istovremeno bilo odiozno pisati o tuđim nacionalizmima, a poželjno pisati o vlastitom.
Kamo sreće da u današnjoj Bosni i Hercegovini vrijedi isti princip, pa da svi pišu samo o svom nacionalizmu, a nikako o tuđem. U tom slučaju, vrlo brzo bismo se suočili s prošlošću i izgradili adekvatnu kulturu sjećanja. I u tom potencijalnom, a realno nemogućem raspletu, čak bi se autocenzura na ostalim temama mogla tolerirati.
Kako od svega toga neće biti ništa, sad ćemo i zakonski ozvaničiti najgoru kombinaciju socijalističke i nacionalističke vlasti pa definitivno dokinuti ozbiljno novinarstvo, kao jedini ostatak onog lijepog razdoblja bezvlašća s kraja osamdesetih.
Sve ovo, naravno, ne znači da ne treba zakonski urediti medijsku scenu, pozabaviti se huškačkim portalima bez impresuma ili s njim, pa i onima koji u komentarima ispod tekstova ili po društvenima mrežama proizvode atmosferu mržnje.
Ali to je nešto sasvim drugo u odnosu na ovo što nam se sprema.
