Obilježavanje Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta svake se
godine u ovim našim nacionalističkim postjugoslavenskim državama
pretvori u festival licemjerstva i općih mjesta, bez ikakve
autorefleksije i razgovora o našem konkretnom sudjelovanju u tom
zločinu, čime sve skupa postaje besmisleno. A stvarno povijesno nasljeđe
je takvo da su u tri glavna grada, Beogradu, Zagrebu i Sarajevu, Židovi
koji su činili značajan postotak stanovništva i na mnoge načine trajno
obilježili te gradove, svedeni na jedva primjetnu simboličku brojku
ljudi, pri čemu su ti ljudi umoreni izravno od strane domaćih fašista
ili kolaboracionista, danas otvoreno slavljenih i s relativiziranjem
njihovog nasljeđa, ili pak uz njihovu presudnu ulogu, dok ih je najviše
preživjelo zahvaljujući sudjelovanju u, od strane nacionalista
prokazanoj i odbačenoj, partizanskoj antifašističkoj vojsci.
Možemo krenuti od Hrvatske, zemlje koja od ove godine čak i predsjeda
međunarodnom komisijom koja se bavi sjećanjem na Holokaust, a i dalje
ne daje nikakve naznake da je spremna bezuvjetno staviti ustaški pozdrav
van zakona i osloboditi ga raznih izlika i relativizacija. Sve unatoč
tome što se Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb, slomio
lobirajući među parlamentarnim strankama, pa tako i s hadezeovcima da se
to dogodi. Tu se Domovinski rat koristi kao savršena izlika za
zamagljivanje očiju, jer niti same te postrojbe koje su uzimale ustaške
simbole i pozdrave nisu krile da to rade upravo zato. O tome pak da se
Holokaust promatra kao nešto izvana nametnuto ustaškoj državi i općenito
kao neka elementarna nepogoda izvan konteksta NDH, suvišno je i
govoriti. Drugim riječima, dok god NDH na bilo koji način egzistira u
relativizirajućem kontekstu, nepristojno je službeno obilježavati Dan
sjećanja na Holokaust nizom ispraznih govora.
Što se pak Srbije tiče, cinizam službene politike sjećanja teško da
može biti veći no što jeste. U Beogradu je u sred logora Staro sajmište,
u kojem je zatočena skoro kompletna jevrejska populacija grada, nakon
čega je vožena po gradu i umorena u dušegupkama, nazvana Obalom
jasenovačkih žrtava po logoru smrti koji se nalazi stotinama kilometara
daleko, što se ne može objasniti nikako drugačije doli relativizacijom
užasa Starog sajmišta. Uz sve to uporno se u javnosti stvara dojam o tom
logoru kao logoru ustaške države. On se jeste nalazio na teritoriju
NDH, ali su ga držali Nijemci, a logistiku mu osiguravale Nedićeve
vlasti, da bi u drugom razdoblju, nakon ubojstva Jevreja, funkcionirao
kao logor za uhapšene partizane iz Bitke na Neretvi i nesretne ljude iz
Srbije koji su zatvarani i ubijani zbog sudjelovanja u pokretu otpora.
Pridodamo li ovome potpunu rehabilitaciju kolaboracionističkog četničkog
pokreta, dobit ćemo stvarnu sliku strukturalnog cinizma odnosa prema
Holokaustu.
U Sarajevu je pak situacija tek nešto malo bolja kad se govori o
odnosu prema Holokaustu i jevrejskoj zajednici, koja je 1941. činila oko
10 % stanovnika tog grada i po svakoj je logici trebala predstavljati
četvrti konstitutivni narod u zavađenoj zemlji. Ali to ne samo što se
nije dogodilo, nego se famozna presuda Sejdić-Finci, iz koje je vidljivo
da se tzv. Ostali ne mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH,
redovito koristi za dnevnopolitičke obračune, a nikad s namjerom da se
taj diskriminacijski moment eliminira. Pridodamo li tome potpuni
izostanak svijesti o tome da je priča o Jasenovcu također i priča o
Bosni i Hercegovini, na čijem teritoriju se i nalazio dobar dio logora, a
ne samo o Hrvatskoj, kao i to da su po brojnim ustašama i četnicima i
danas imenovane mnoge ulice u Bosni i Hercegovini, ali i da se po
izrazitom i otvorenom antisemitu Mustafi Buduladžiću naziva jedna
sarajevska škola, očito je i da je besramno u tim okolnostima slušati
oficijelne govore.
Drugim riječima i sažeto na najbitnije, svi se ovdje prave da s
Holokaustom nemaju ništa i da su domaći kolaboracionisti bili heroji
nacionalne stvari, a partizani suspektni Jugoslaveni, kojih se u
pozitivnom svjetlu neće sjetiti niti prigodom Dana sjećanja na
Holokaust.
Za kraj teksta ostavit ću Oskara Danona i priču o njegovom odlasku
taksijem na Romaniju, koji mu je spasio život te svima koji je nisu
čitali preporučiti sjajnu knjigu Slavka Goldsteina „1941. Godina koja se
vraća“.
Peščanik.net, 27.01.2023.