Iako je tek krenuo u festivalski život i redovnu distribuciju, već sada je jasno da će biografski film o Tomi Zdravkoviću biti apsolutni hit, i to u svim zemljama koje su nekad činile Jugoslaviju. I to ne samo zato što se bavi čovjekom koji je imao brojnu publiku i napisao neke od pjesama koje su formirale generacije, a za koje mnogi nisu ni znali da su njegove, jer su dobacile daleko izvan kruga narodnjačke i kafanske publike, nego i zato što je Dragan Bjelogrlić napravio sjajan film.
Toma Zdravković i njegov burni život obilježen demonima koji su ga progonili, a to su djetinjstvo u Leskovcu, nesretne ljubavi, kocka i alkohol su, istina, dušu dali da postanu filmski hit, ali da je to tako jednostavno, davno bi netko snimio film o Tomi bez da upropasti potencijal koji njegova životna priča ima.
Bjelogrlić je stoga, ne samo prepoznao temu, što je bio lakši dio priče, nego i snimio film u kojem se mogao poskliznuti na svaki mogući klišej, ali nije. Napravio je sjajan posao, i to ne bježeći od klišeja, nego ih štoviše naglašavajući. A to je već autorska genijalnost.
Podsjeća na Tarantina
Što je tako revolucionarno u ovom filmu da će postati hit? Radi se o jednostavnoj činjenici da je redatelj napravio sve prema očekivanjima, od toga da se radnja paralelno odvija u posljednjoj godini Tominog života, zlosretnoj 1991., s jedne strane te kronološkim praćenjem Zdravkovićevog života i karijere do te posljednje godine, s druge strane.
Nastavlja se s tim da je Bjelogrlić na svim mjestima gdje se mogla naglasiti patetika, još dodatno naglašavao emocije, a pri tome nikad nije otplovio u kič. Baš poput Tominih pjesama, što je izravni dokaz da je prepoznao Zdravkovićev senzibilitet koji mu je omogućio toliko obožavanje od strane publike.
Osim patetike, druga nagazna mina bila je karikaturalnost narodnjačke scene, od vizualnog, odnosno modnog izričaja izvođača i menadžera do socijalnog presjeka publike, no autor je to tako dobro odradio da film nevjerovatno u tom segmentu podsjeća na Tarantinov ‘Bilo jednom u Hollywoodu’.
No, dok s Tarantinom nemate pojma na čemu ste i kamo će vas radnja odvesti, kod Bjelogrlića publika unaprijed zna i kraj i sve ono prije njega, a opet gleda u dahu i emocionalnoj napetosti film koji traje dva i pol sata. Pri čemu je čitavo vrijeme u dvorani atmosfera takva da je kompletna publika na rubu plača, a taj rub se često i prelazi.
Stvar je tim nevjerovatnija s obzirom na činjenicu da su junaci predstavljeni tek površinski, gotovo kao strip junaci, a opet izazivaju takve emocije. Tomina vječna čežnja i neuzvraćena ljubav, Silvana Armenulić, kojoj je napisao svoju možda i najpoznatiju i emocionalno najsnažniju pjesmu ‘Noćas mi srce pati’ u izvedbi Tamare Dragičević i koja je poginula u prometnoj nesreći izgleda kao Modesty Blaise.
Sam pak Toma, kojeg igra Milan Marić predstavlja kombinaciju Corta Maltesea i Mister Noa, s tom razlikom što on ne luta previše morima i zrakom, uz izuzetak epizode u Herceg-Novom, niti je on taj koji napušta one koji su ga voljeli, nego je upravo obratno. Glavni junak čak donekle podsjeća i na Nicolasa Cagea iz filma ‘Leaving Las Vegas’. Jedina stvar koja u filmu može zasmetati jeste ta da su Zdravkovićeva obitelj, odnosno supruga i sin predstavljeni kao suštinski nebitni statisti u njegovom životu. Što se opet uklapa u poetiku stripa.
Posveta rasturenoj zemlji
Pored toga što film vuče na Tarantina i poetiku stripa, on je i tipičan film-ceste, ali i djelo koje je prepuno citata iz jugoslavenske pop-kulture. Od anegdotalnog pristupa Zdravku Čoliću, Zoranu Radmiloviću i Miki Antiću, do izravne posvete ‘Lepoti poroka’ u sceni s plaže u Herceg-Novom kad se rađa ljubav između Tome i njegove prve supruge koju igra Milena Radulović.
Da ovaj citat nije nimalo slučajan svjedoči to što jugoslavenska stvarnost koja se konstantno provlači u pozadini priče, a koju je Bjelogrlić prikazao točno onakvom kakva je bila, slojevitom i punom paralelnih društvenih i pop-kulturnih procesa, na kraju dođe u prvi plan s emocionalnim vrhuncem filma. Trenutak je to u kojem Toma na koncertu u Sarajevu u ljeto ‘91., u koje ulazi preko barikada i u času u kojem je rat u Hrvatskoj na vrhuncu, zajedno s Davorinom Popovićem i Kemalom Montenom, pjeva legendarnu pjesmu Alekse Šantića, ‘Hasanagin sevdah’, puno poznatiju od imenom ‘Što te nema’. Posvetivši je svemu onome što je prošlo i onome čega više neće biti.
U tom trenutku film se pretvara u posvetu jednoj rasturenoj zemlji i posebno Sarajevu, što je gotovo na isti način napravio Branimir Štulić u biografskom dokumentarnom filmu o sebi, ‘Das ist Johnny’, snimanom upravo u Sarajevu u proljeće 1991. godine. Tomin život nam tako izgleda kao život čovjeka koji je živio ‘jugoslavenski san’ i potom se samouništio kao ta zemlja, što ima snažno simboličko značenje i daje novi pogled na prošlost te zemlje. Ukratko, imamo nevjerovatan filmski hit vrijedan gledanja.
Tekst preuzet iz Telegrama