Iako je već odavno tako, stvarno više nije potrebno slušati govore
Milorada Dodika povodom 9. januara, dana kojim se pompozno slavi
utemeljenje Republike Srpske, tvorevine čiji su isključivi proizvod
grozni zločini, od protjerivanja, preko logora, opsade i granatiranja
gradova, pa sve do genocida, a sve s ciljem etničkog čišćenja
prisvojenog teritorija. To da Republika Srpska nakon svega jeste
priznata realnost koju jednostavno nema smisla danas dovoditi u pitanje,
jer takav razgovor ne vodi nigdje, stvar je kojoj ću se vratiti na
kraju teksta.
Zašto dakle nije potrebno više slušati Dodikove govore i uopće
gledati tu užasavajuću manifestaciju koja bi služila kao vremeplov u
devedesete, da se iz tih devedesetih ikada zapravo i izašlo?
Pa zbog toga što svaku godinu govori isto. O herojskoj borbi srpskog
naroda za opstanak, o vječno ugroženim Srbima, o potrebi i izglednom
ujedinjenju za Srbijom, o prijateljstvu s Rusijom, o neprirodnosti
egzistencije Bosne i Hercegovine, koju samo u takvom kontekstu i spomene
i to je otprilike to. Da nije ove godine odlikovao Putina, mediji su
mogli komotno pustiti njegov govor i snimke od prošle godine, a da
gledatelji ne bi primijetili da je riječ o starom događaju.
Nije, međutim, vijest dana to njegovo odlikovanje Putinu, makar je
logično medijski atraktivno. Razlog zbog čega nije jeste u tome što je
to nešto očekivano i za što nije bila potrebna nikakva veća imaginacija
da bi se pretpostavilo. Da je sam Putin došao u Banja Luku i osobno
preuzeo priznanje, to bi već bila vijest. No, kako je takvo nešto u
današnjim okolnostima nemoguće, sve je ostalo na Dodikovom statementu
odanosti Rusiji i čovjeku koji je pokrenuo agresivni rat na susjednu
zemlju. Nema uostalom ništa logičnije od toga da se slavljenje
utemeljenja Republike Srpske obilježi odavanjem poštovanja Vladimiru
Putinu. Identična je to retorika i praksa.
I evo nas do, čini mi se, ključnog momenta Dodikovog govora, a to je
banalno nacionalističko antijugoslavenstvo. Nakon što je Jugoslavija
bila kriva hrvatskim nacionalistima za sve, neovisno o tome što Hrvatska
nije nikad zabilježila veći ekonomski, demografski i obrazovni rast,
pretvorivši se u riječ koju je gotovo zabranjeno i spomenuti, evo sada i
Dodika da do kraja razvije tezu o dvjema Jugoslavijama kao antisrpskim
projektima. Tezu koju je najbolje formulirao još jedan sličan politički
oportunist i konvertit, Borisav Jović, u naslovu knjige „Kako su Srbi
izgubili vek“. Imamo dakle situaciju da nam dvojica bivših partijskih
funkcionera, od kojih je jedan bio čak i prvi čovjek umiruće države, dok
je drugi prišao jugoslavenskom pokretu Ante Markovića, na valu
nacionalističkog revizionizma, tumače kako je upravo zemlja koja im je
omogućila političke karijere i uopće dovela do toga da oni takvi budu
nekakav faktor, bila antisrpski projekt. Za istinsko demaskiranje priče o
tome kako su Milošević i JNA branili Jugoslaviju od zločestih
secesionista, ne treba ništa dodavati.
Čitav problem s Jugoslavijom i svim ovdašnjim nacionalistima je u
tome što je njima uvijek malo. Pa je tako malo bilo to što je u SFRJ
svatko riješio nacionalno pitanje i dobio nacionalnu državu te
konstitutivnost u republikama koje su bile povijesno sastavljene od više
jugoslavenskih naroda, kao što je malo bilo i to da je ta zemlja nakon
bratoubilačkog rata toliko forsirala narativ o bratstvu i jedinstvu, da
ga je obesmislila od silne upotrebe, sve da se ne bi ponovilo ono što se
u Danu Republike Srpske slavi.
Međutim, i to je ona konačna srpska tragedija koju ni Milorad Dodik,
niti bilo drugi tko će jednom umjesto njega doći na poziciju političke
moći koju on sada ima, hladna analiza je vrlo jasna. Republika Srpska ne
predstavlja samo moralni poraz, nego i kao krajnji ishod ima
katastrofalan poraz po srpsku kulturu u cjelini, a to je da ni u
Sarajevu, ni u Mostaru, nekim od najbitnijih središta srpske kulture i
života uopće, Srbi nemaju više nikakvu ozbiljnu demografsku ili
političku ulogu. A nemaju je samo zato jer je taj projekt kojeg Dodik iz
godine u godinu slavi, došao s nakaradnom idejom da bi nešto u Bosni i
Hercegovini trebalo biti ekskluzivno nečije i da se ne treba živjeti
zajedno s drugima i dogovarati se oko zajedničke budućnosti.
Zbog te pak zajedničke budućnosti, vraćam se na početak teksta i
činjenicu da je Republika Srpska faktična stvar koja neće nestati, a
zbog čega nema nikakvog smisla nervozno reagirati na bilo što što Dodik
izgovori. Tragedija Bosne i Hercegovine je u tome da je jedini način da
ona kako-tako opstane, taj da se uspostavi nekakav makar minimalni
dogovor svih nacionalizama. A njihovi predstavnici to suštinski ne žele.
I to, jasno je, može i nervirati i rastuživati.
Međutim, pitanje na koje nitko, ne samo ne želi odgovoriti, već ga
nema hrabrosti niti postaviti, jeste to što je uopće alternativa tom
dogovoru, a da je iole realna? I na tom pitanju će se lomiti budućnost i
BiH i čitave regije.
Peščanik.net, 09.01.2023.