Nažalost, ono što se upravo odvilo u Benkovcu, a dogodila se uspješna zabrana mirotvornog kulturnog festivala, zahvaljujući de facto paktu policije, tj. države s grupom ustašoidnih nasilnika, kojima je jedina legitimacija braniteljski staž, ne predstavlja izdvojen slučaj i jako mi je dobro poznato.
Ponajprije iz razloga što se praktično identična stvar dogodila prošle godine u Korčuli, kada je identičnoj skupini ljudi zasmetao dolazak crnogorskog pjevačkog zbora, a onda je policija svemu tome asistirala, uz sramotno otkazivanje najavljenog dolaska Zorana Milanovića u Korčulu, na proslavu 80. godišnjice oslobođenja Korčule od fašizma i strah lokalnih vlasti i organizatora od eskalacije. Jedina, doduše bitna razlika, je sada u tome da se benkovačka lokalna vlast pridružila rulji do kraja, a da su ovi, otkazivanju festivala unatoč, odlučili održati tzv. prosvjed, a zapravo nacionalistički navijački performans.
To sve znači, da ovaj val crnila koji se upravo događa, nije uzrokovan ovim dvama Thompsonovim koncertima, nego je posljedica višegodišnjeg povlačenja pred nasilnicima i dopuštanja da njihova totalitarna i ekstremistička mjerila određuju što je poželjno, a što nije poželjno u javnom prostoru. Sve to, mimo Ustava, zakona i ideje slobodnog i demokratskog društva te uz otvorenu asistenciju vladajućih i oportunističko povlačenje opozicije.
Hrvatska je ovim došla korak do totalitarne diktature uličnih nasilnika, koja je tim ciničnija imajući u vidu pozivanje na demokratske slobode i slične formalnosti koje sama država ne poštuje.
I s te strane je sasvim nebitno što je i tko je konkretan povod za cenzore i njihovo nasilje. Jednom su to Crnogorci, samo zato što su Crnogorci, drugi put su to antifašisti, samo zato što su antifašisti, uvijek su tu pojedinci, poput Olivera Frljića i ostalih ljevičara, odavno proglašenih za nacionalne izdajnike i neprijatelje, sve češće je kriv i Bajaga i zapravo su stvari vrlo jednostavne. Posebno u svjetlu činjenice da izvođači iz Srbije koji pjevaju turbofolk, tj. cajke, zapravo nikad nisu predstavljali povod za ovakvu pobunu. Tu stvar je uostalom vrlo precizno objasnio jedan od prvaka domoljubne službene historiografije, Ivica Miškulin, u Večernjem listu ovih dana.
Problem je pozitivna interpretacija zajedničkog jugoslavenskog nasljeđa i socijalističkog razdoblja. Zato zapravo smeta Bajaga, ali ne smetaju narodnjaci, jednako kao što smetaju svi Hrvati koji rade na čitavom jugoslavenskom prostoru i smatraju kako su partizanska borba, socijalistički modernizam i nasljeđe Jugoslavije jedna od vrednijih stvari koja se hrvatskom društvu dogodila.
Sve ovo na stranu, ali ono što ovdje zapravo postoji kao problem ima tri aspekta. Prvi je totalitarni um tih ljudi, kojeg zapravo dijeli i najveći dio HDZ-a. To se konkretno iskazuje tako da, npr. neka desna opcija osvoji vlast, s određenim postotkom glasova, koji nikad nije ni blizu dvotrećinski, nego je tijesan ili vrlo tijesan, a onda misli da se od javnih sredstava smiju financirati samo projekti, festivali, knjige, filmovi i autori koji njima ideološki odgovaraju. I nitko drugi tko ih nervira. Znači, ništa to što ljudi drugačijeg svjetonazora i njihovi politički predstavnici imaju, npr. preko 40% podrške. Oni su za takav um neprijateljska manjina koja nema nikakvo pravo organizirati vlastiti kulturni izričaj. A bilo bi najbolje da ih uopće nema u javnom životu. Što je drugi aspekt problema. Jer iz svega je jasno kako zapravo postoji lista nepoželjnih ljudi čija sama pojava iritira ekstremiste s desnice, kojima država i policija idu niz dlaku. Iako ti ljudi ne krše nikakve zakone, hrvatski su državljani i imaju brojnu publiku. To izgleda otprilike ovako: na nekoj promociji negdje, kao npr. u Vodicama, treba govoriti Hrvoje Klasić. Onda se tzv. branitelji, a zapravo desničarski ekstremisti pobune, jer Klasića smatraju narodnim neprijateljem, pa organizatori u strahu otkažu Klasiću dolazak. Ili, kao sada u Benkovcu, treba doći predstava Olivera Frljića, k tome predstava o njegovoj obitelji koja uopće ne tematizira ništa od onoga što je tim ljudima interesantno, ali njima momentalno pada mrak na oči čim vide Frljićevo ime i to im prođe kao argument zahvaljujući kome se organizatori prepadnu i ustuknu.
Međutim, ima i treći aspekt, koji je još monstruozniji od ova dva. A to je metaforičko drugo ubojstvo Josipa Reihl Kira. Naime, glorifikatorima ustaške simbolike u Benkovcu smeta dokumentarni film ‘Mirotvorac’, autora Ivana Ramljaka, koji je k tome odnio prvu nagradu na filmskom festivalu u Puli, odnosno smeta im svako spominjanje Josipa Reihl Kira, čovjeka koji je ubijen od svojih jer je napravio sve da spriječi rat. Pa se onda još dodatno ismijavaju ideji o filmu o njemu, kao nekakvoj obnovi bratstva i jedinstva koju ‘ne želimo’.
Novovjeki hrvatski nacionalisti, a zapravo šovinisti, puno puta su došli do točke nakon koje se činilo da ne može dublje i amoralnije, ali opet uspiju sebe nadmašiti i otići još dublje u tom smjeru.
Međutim, oni ovdje nisu problem. Pravi problem je strukturalni oportunizam države i lokalnih čelnika, odnosno ukorijenjena i sveprisutna domobranština od koje se baš nikako čovjek ne može obraniti.