Dragan Komadina: Homo Mostariensis

Kažu da je homo sapiens jedina životinjska vrsta koja može zamišljati stvari koje ne postoje.

24. maj 2022, 3:41

Kažu da je homo sapiens jedina životinjska vrsta koja može zamišljati stvari koje ne postoje. Mostarska verzija homo sapiensa pokazala je kroz jednu kazališnu suradnju ne samo da je maštovita, nego da može biti i dostojanstveni putokaz  i alternativa sveprožimajućem državno-političkom kupleraju. 

 Kada sam prije sedam godina skupa s mojima dragim prijateljima Robertom Peharem i Sašom Oručevićem uradio predstavu “Ajmo na fuka” nisam ni slutio kako će postati kult(ur)ni poslijeratni mostarski brend, predstava koja se s pravom može nazvati jednim od rijetkih istinskih zajedničkih kulturnih dobara oba dijela u ratu izmrcvarenog, a u poraću dodatno podijeljenog grada. Već u prvim reagiranjima nakon premijere postalo je jasno kako nešto ne štima kada je u pitanju uobičajna razmjena nacionalne i vjerske mržnje u medijima. Umjesto toga na gradskim su portalima osvanuli anonimni komentari protkani izrazima sveopćeg narodnog oduševljenja i iznimnog emotivnog razumijevanja za poziciju drugog u ratu. Ni tada, ni danas  nisam mogao sakriti suze. Ti su mi anonimci, uglavnom ratni veterani suprostavljenih vojski, i njihova stajališta značili više od svih kritičarskih i kazališnih opaski na koja naša predstava nije bila imuna. Dapače!

No, suočiti gledateljstvo s gomilom najraznovrsnijih predrasuda koje se tako sustavno i sistematski njeguju i zalijevaju u svekolikom javnom prostoru – od parlamenta do osnovne škole – i uz onaj teatarski zavrijediti ogromni virtualni pljesak, bio je izniman umjetnički, ali prije svega moralni pothvat za sve nas. Neki su nam ukazivali da je tajna uspjeha te predstave kod publike – uspjeha koji da se razumijemo još uvijek traje – leži u dramaturškom kantaru kojim smo vješto i ravnomjerno raspodijelili satiričnu žaoku na obje strane, na Istok i Zapad, na HVO i Armiju, na Brazil i Argentinu…Vjerojatno su u pravu. Barem, djelomično. Naime, mišljenja sam da pravi uspjeh te predstave nije u tome što je ona eksplicitno balansirala s našim ideologemima i simboločkim ratnim naslijeđem još uvijek neodlučenog federalnog političkog agona, nego što je u svemu tome pronašla put do srca svakog pojedinca u publici, što je našu svakodnevicu, predratnu, ratnu i poratnu svela na mjeru individualnog prepoznavanja, onako kako to kazalište i umjetnost jedino mogu i trebaju činiti. Publika je probleme dvojice ratnika, koji se susreću i u zagrobnom životu i u ovdašnjem Mostaru, doživjela kao svoje i jednostavno ih zavoljela. Možda zvuči pretenciozno, ali ”Ajmo na fuka”  je u svojoj produkcijskoj i estetskoj nepretencioznosti, te emotivnoj i moralnoj inkluzivnosti postigla znatno više od mnogih  međunarodnih projekata poduzimanih  u ovih 27 godina na izgradnji mira i povjerenja u postkonfliktnim društvima.

Ne znam jesam li u pravu. Ali, znam da nikad u svom bavljenju kazalištem, kao dramaturg, pisac ili redatelj nisam docirao niti kritizirao s pozicije moralne vertikale. Ja sam jedan od onih o kojima pišem, jedan od njih. Ali to ne znači da se još uvijek ne  mogu i ne trebam stidjeti i za sebe i za njih. Iz takvog moralnog i umjetničkog mikrokozmosa je nikla ova predstava, kao malo interkulturalno čudo u kojemu bivši vojnici i dojučerašnji neprijatelji kazališnom bakljom rastjeruju mrak sveopće nesnošljivosti i  odsustva želje da se razumije i čuje Drugog i Drukčijeg.

Okruženje.com