Zvuk tišine svijeta. Zvuk koji je par ljudi, u par sati, preko društvenih mreža, pretvorilo u urlik koji graniči sa revolucijom. Ustali su ljudi u Sarajevu u odbranu osnovnog ljudskog prava, prava na postojanje. Impotentni parlamentarci, to već svi znate, nisu uspjeli donijeti Zakon o jedinstvenim matičnim brojevima. Zapravo, od februara mjeseca, djeca nemaju svoj JMBG, pa je bilo prosto nevjerovatno kako do sada nekom novorođenčetu nije zatrebao ovaj najvažniji dokument.
No, kakvi su rezultati protesta i možemo li sada donositi bilo kakve sudove?
Prvo, pobjednik je mala Belmina, zbog koje su i započeli protesti i koja je dobila JMBG. Ali, ona je papirnati pobjednik. Pred njom je duga i trnovita bitka za život, koja košta 200 000 KM. Tek sad, kad je nestalo blokade u vidu hartije, humanost treba pokazati na djelu. U što ne sumnjam.
Pobjednici su i demonstranti, ljudi svih profesija, konfesija i opredjeljenja. Ponajviše ljudi sa malom djecom, kojih se pravno nepostojanje njihovih potomaka najviše tiče. Uspjeli su u dva dana natjerati parlamentarce, bez upotrebe sile, bez zapaljivih govora, bez uvreda, bez nacionalističkih izliva, da daju JMBG prvo maloj Belmi. Ali uspjeli su natjerati Valentina Incka da hitno sazove sastanak PIK-a na kome će se MORATI konačno donijeti jedinstveni Zakon o JMBG na nivou Bosne i Hercegovine. Ali, ono najvažnije, protesti se nastavljaju. Mala Belma je bila samo početak. Protesti žive sa ljudima. „Ko želi naći načina da nešto nauči, naći će. Ko ne želi, naći će opravdanje“, veli veliki Pikaso. Prosvjednici su tu, protestuju i nastaviće sa buntom. Kreativni su. Prave ulične performanse. Uče. Oduprli su se nacionalističkom defetizmu političara, koji će biti naknadan predmet obrade. Političari su dobili jedno veliko multinacionalno-Pušite ga!- i to je možda i najveća pobjeda ljudi ispred Parlamenta BiH.
Pobjednika k'o u priči
Ali BiH je po svojoj unutrašnjoj logici, dakako, zemlja bez iste te logike. U BiH može sve. U BiH su i ovi posljednji protesti izrodili sve same pobjednike.
Nešto bih o superhikovima iz parlamentarnih klupa i njihovoj pobjedi.
Dotični parlamentarci ne samo da su preko noći od bahatih neradnika koji vise na budžetu i primaju svojih 7000KM postali hodajuće žrtve, nego su tako viktimizirani više i oštrije nego ikada odaslali svoje nacionalističke žaoke u sve što se kreće, hoda, a bogami i puže.
Aleksandra Pandurević je, ne časeći ni časa, pustila u etar tvit sljedećeg sadržaja:
„Protest ispred Parlamenta maslo je bošnjačkih partija i linč nas iz RS. Zgrada je blokirana i prozivaju nas Srbe.“
Aleksandra, parlamentarna perjanica SDS-a, prva je shvatila da je riječ o “situaciji” i jednim finim nacionalističkim spinom pozvala je “sunarodnike” na grupisanje i oponente na medijski linč, koji je trenutno uslijedio. Da apsurd bude veći, ona je predsjedavajuća Zajedničke komisije za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigraciju, izbjeglice, azil i etiku pri Parlamentarnoj skupštini BiH. To joj nije smetalo da se ogluši o prava djeteta i etiku.
Odsustvo bilo kakve empatije prema djeci, prema roditeljima, prema ovom izuzetno osjetljivom pitanju naprosto vrišti iz izjave vrle parlamentarke. Na društvenim mrežama je u početku zavladala neka vrsta jedinstva među pukom. Ljudi su iznosili teorije kako ih Pandurevićkine provokacije neće pokolebati. Ali znala je Aleksandra da je puk nebitan, a pogotovo onaj na društvenim mrežama u BiH i da su elektronski mediji ti koji kroje stvarnost. Oni su ti koji će ocijeniti validnost njenog tvita.
Urođenim političko-nacionalnim instinktom, poslanici SDS-a pridružila se i Dušanka Majkić. Iz svog SNSD-ovog kabineta, došla je do slične, malo modifikovane konkluzije. U paničnom razgovoru za Radio RS, izjavila je da iza svega stoji koalicija Prvi mart.
„Evo, ta koalicija stoji iza svega i pomaže demonstrantima u ostvarivanju nacionalnog interesa Bošnjaka, Republike Bosne i Hercegovine.”
Majkićeva je tako, em locirala budućeg “najvećeg predizbornog neprijatelja” , em dodatno zaoštrila situaciju.
Prosto, bilo je morbidno gledati takmičenje ove dvije dame u vanrednoj situaciji kako bjesomučno skupljaju stranačke i nacionalne poene. I zaista su ih se nakupile te večeri. Baza mora da uči i poštuje ove poteze “isturenih snaga”.
Hektični Mladen Bosić, još jedan „zarobljenik“ JMBG beba-zombija, otišao je korak dalje u vezanju stvari. On je rekao da iza svega stoji politika i neke organizacije čije sjedište nije u BiH. Tako usplahiren, za Radio RS istakao je kako su demonstracije povodom neusvajanja Zakona o JMBG samo povod za proteste šireg tipa, koji su “izrežirani”i koji podsjećaju na “Arapsko proljeće”.
Ovakva izjava je bila posve razumljiva, jer ipak je on šef SDS-a kome se sreća osmijehnula, pa se zadesio u Parlamentu. Na kraju krajeva, njegova je bila posljednja, a ne Pandurevićkina. Šef mora pokupiti kajmak.
Sa hrvatske strane, tražili su se instant pobjednici. Vjekoslav Bevanda nije ni časa časio. Prijavio se za pobjednika iz reda “najmanjeg konstitutivnog naroda”. Štono rekoše u reklami pivskoj – Ili pričaš ili radiš. On se odlučio za ovo drugo. “Herojski” je sa svojom dvojicom tjelohranitelja izašao na neki prozor i nestao u vidu magle. Usput su njegovi tjelohranitelji umlatili dvoje mladih ljudi. Pravi pobjednik! Na kraju se iz neke “sigurne vile” obratio svim mogućim i nemogućim vladinim i nevladinim organizacijama za pomoć svojim kolegama, koje je “dostojanstveno” napustio.
Posebno su bile zanimljive izjave prvog čovjeka SDA, Sulejmana Tihića, koga je inače “srpski blok” optužio da je organizator protesta. Čovjek je, poslovično sa par dana zakašnjenja, rekao da je on protiv demonstracija, a za iste je optužio kombinaciju unutarbošnjačkih elemenata i vlasti u Republici Srpskoj. Treba li uopšte napominjati da su ovi retorički plotuni bili upućeni sa Javne tribine Stranke demokratske akcije na temu Prioritet djelovanja SDA u Zenici. Klasično partijsko sakupljanje bodova.
I taman kada pomislite da je Zlatko Lagumdžija u ovom grabljenju medijskog kolača ostao bez svoje porcije, kad ono, međutim. Čovjek je iskoristio priliku te se hitno, ubrzano i ekspresno vratio sa sjevera Evrope, iz Letonije, u zgužvanu mu Bosnu, da riješi stvar. Pokazao je svima, a pogotovo svom glasačkom tijelu, ko je gazda i osvojio pet bambija. Nije zaboravio ni patetično FB-obraćanje u kojem rezimira da “ ni oka nije sklopio i da mu je takva sudbina te se mora vratiti u BiH”.
Možda je SDP imao i najperfidniji pokušaj zabijanja stranačkih poena, jer su, kobiva, pružili podršku demonstrantima i pokušali, kažem samo pokušali, izvršiti infiltraciju među narod.
Ne treba ni napominjati veliku pobjedu Milorada Dodika, Željke Cvijanović, Emila Vlajkija i uopšte političkog vrha Republike Srpske, koji doduše nije učestvovao u bici, ali je narodu pojasnio kako je riječ o velikoj bošnjačko-tursko-američko-muslimanskoj zavjeri, dabome “teheranskog Sarajeva”. Užurbano i Skupština RS vijeća hoće li poslanici iz reda srpskog naroda ići “gore” u Sarajevo. Dabome da će ići. Tamo je MMF, tamo su pare. Ali, pobjeda se piše. I treba se duriti neko vrijeme. Čisto poena radi.
I mediji su dobili rat – sami sa sobom. Dok su portali, radio i tv stanice izvještavali « iz minuta u minut » i servirali gladnoj svjetini medijsku istinu, RTRS je prizvao duh Rista Đoga u najboljem maniru iz 93’, te je dvadeset godina poslije napravio klon Đoginog Dnevnika. Bilo je tu svega, od talačke krize, nedužnih zatočenih Srba (kobiva ostali su bili oslobođeni, šta li ???), do navijačkih grupa koje samo čekaju mig da spopadnu te iste srpske parlamentarce. Duh Juke Prazine je, kako rekoše RTRS-ovi pregaoci, provejavao tog 6. juna Sarajevom. Narod je nakon dugo vremena u RS počeo umjesto BN-a da gleda RTRS. Misija uspjela.
Kao što rekoh, iznebuha se pojavio pred jutro Valentin Incko i riješio stvar. Posve sigurno, njegova velika pobjeda. Čovjek je nakon, pa biće više od godinu dana, počeo raditi svoj posao i rabiti svoj autoritet i ovlasti. Vidio Peter Sorensen da Incko nešto radi, pa se i on promptno oglasio. Komentarišući završetak protesta pred zgradom Parlamenta BiH, narečeni specijalni predstavnik Evropske unije u BiH/šef Delegacije Evropske unije izjavio je da su mirne demonstracije građana sastavni dio demokratskog života.
I tako se poslije bitke, za koju se baš posve ne zna da li je Pirova pobjeda ili tek verbalna, na svu sreću, termopilska klanica, zbrajaju pobjednici. Kao što rekoh, u nepostojećoj državi, sa nepostojećim demokratskim sistemom i pravno nepostojećom dječicom, izgleda da su svi pobijedili.
Skidanje sa motke
Revolucija je u nas pojedena od strane svoje djece, rekli bi skeptici.
Ali…
Ali, ta ista, hajmo je slobodno nazvati revolucija, traje. Širi se. Od Prijedora, Banjaluke, Tuzle, Zenice, Mostara do Sarajeva. Bune se studenti banjalučki, traže krov nad glavom, koji im je, biće dvadeseta godina, obećan. Bune se legendarni šetači banjalučki, traže poštivanje ljudskih prava i privatnog vlasništva svog sugrađanina Željka Vulića. Prijedor i prijatelji mu pokazali su svijetu šta je i kako se obilježava komemoracija i dan Bijelih traka. Začepili su usta nacionalistima. Iz tih usta je tek uspjela da izleti homofobna izjava gradonačelnika Marka Pavića po kojoj je gej parada jednako komemoracija. Nije se više oglašavao.
Podrška studentima, demonstrantima, obespravljenim ljudima stiže iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Ako je do kiše, neka pada još mjesec dana. Vrijeme je da se poraze političke kreature koje pavlovljevim refleksom svaku narodnu inicijativu režu nacionalističkim nožem i okreću u svoju korist. Vrijeme je da se ovaj narod probudi, da prestane sisati veslo staro više od dvadeset godina. Valjda je dosad isisano i da je od čamovine napravljeno!?
I zato na ulice, kiša više nije smetnja, nego motiv!
Studenti iz RS: Pozivamo građane i profesore da nam se pridruže na protestima
Dnevnik novinara iz parlamentarne skupštine BiH: Nemirni dan i besana noć