“Provela je noć na putu
kojim kreću od davnina
naši snovi prema svijetu
s’ Perkovića preko Knina”
Vraćajući se sa posla iz druge smjene, negdje oko 8 sati naveče, prolazim centrom Banjaluke. Tiša no obično. Mirnija no inače. Ponedjeljak je. Može čovjek čuti i pokoju ptičicu kako najavljuje noć. I saobraćaj je ofalio. Može isti taj čovjek pomisliti kako je posve normalno što relativno solidna čaršija tihuje…
Možda se baš u tim momentima, negdje 200 kilometara sjeverozapadno, Arsen Dedić preselio među zvjezdano nebo legendi. Moguće da zato Banjaluka ćuti. Odaje počast velikom geniju, kralju šansone, jednom i jedinom Arsenu.
Suviše je možda, ali, eto nije ništa od toga.
Velim, žurio sam iz druge smjene da pogledam doček zlatnih bh. kadeta. Da pogledam, naravno, televizijski. Banjaluka ne dočekuje nikoga. Banjaluka ne ispraća nikoga. Banjaluka ne slavi. Banjaluka ne tuguje. Banjaluka, tiša no ikada, čini se, nesvjesno odaje počast Arsenu Dediću, ali ni to ne radi.
Banjaluka, grad sporta, grad Beneša, Josipovića, grad ponajboljeg rukometa u bivšoj nam državi, grad ponosnog „Borca“, grad koji, na koncu konaca, ima ulicu Olimpijskih šampiona, utihnuo je u sportskom smislu.
Treba li reći da portal RTRS-a nije ni riječi pribilježio o ovom povijesnom uspjehu?
Te noći kad je 50 hiljada ljudi u Titovoj ulici u Sarajevu slavilo doček zlatnih momaka, Banjaluka je bila u mraku.
Otužno je, a opet i divno bilo promatrati doček naših heroja na TV-u, dok je Banjaluku parala tišina, što kaže Bajaga. Zaista.
Banjalučani odavno slave uspjehe srbijanskih sportista i to je u redu. Ali, Banjaluka previše dugo živi svoju ‘93. svoju projekciju nekakvog srpskog Pijemonta. Zaboravljena od Beograda, gdje su uvijek i na početku i na kraju Banjalučani tek obični Bosanci, kao što i jesu, ostavljena na milost i nemilost samoizolaciji od strane lokalne oligarhije, umire zajedno sa sportom koji je poodavno u komatozoidnom stanju. Da nije entuzijasta i pokoje mecene, „grad sporta“ nit’ bi bio sportski, nit’ bi bio grad.
A, vidite, može drugačije.
Heroj Aljoša
Postoji Aljoša Janković, blago ovog grada, mladi Banjalučanin koji je igrajući za svoju zemlju uspio da se popne na krov Evrope. To je, za sada, nama još uvijek nepojmljiv uspjeh.
Aljoša Janković je medalju posvetio, ne nekom višem državnom ili nacionalnom interesu, ne nekom izmaštanom idolu, posvetio ju je majci. I treba tako! U zemlji gdje djeca autostopom idu na treninge, gdje treneri prodaju nešto crkavice i dižu kredite da bi klinci otišli na turnir, roditelji su ti koji spašavaju svijet. Aljošina majka, između ostalog, spašava i pomaže mnoge u ovom gradu.
Zašto sad “grad sporta” nije izašao i pozdravio svoje banjalučke zlatne momke?
Već su uslijedile „čestitke“ Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji je rekao: “Republika Srpska je rasadnik mladih i talentovanih sportista, što potvrđuje i ovaj uspjeh košarkaša”.
Ni riječi o tome kako je ovo uspjeh BiH košarke, niti pomena o tome, kako su se „košarkaši Republike Srpske“ borili pod državnom i jedinom mogućom takmičarskom zastavom, zastavom svoje zemlje, Bosne i Hercegovine. A to je početak bacanja dragulja u medijski mulj, gdje će biti svega, od političkog skupljanja jeftinih poena, do prebrojavanja nacionalnih krvnih zrnaca.
Ali upamtite, ova djeca su najbolje što nam se moglo dogoditi i što imamo. Roditelji ove djece znaju zašto su se odricali i sa razlogom treba da budu ponosni.
Svako razuman u ovoj državi treba da bude ponosan. Razmislite, ako smo kao ljudi tužni i shrvani odlaskom Arsena Dedića, kako ne možemo biti srećni zbog naše djece? Kako se ne možemo radovati?
Ili će Banjaluka ostati vječna provincijalka iz Arsenove šansone, koja provodi noći na putu?
Zato su nam heroj Aljoša i mladi poput njega jedini lijek. U protivnom, nema nas.