Ja znam
savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u
Hagu i to je nesporna pravna činjenica», izgovorio je
Dragan Mektić prije par dana i podigao buru u redovima svih srpskih
nacionalista u Republici Srpskoj. Samo malo. Oprostite, ovo nije izjavio
Mektić, ovo je rekao Milorad Dodik prije deset godina. Otkuda mi to sad, kako
sad…Čekajte, samo malo…
Nego, prije frljacanja srpskih političara na
temu srebreničkog genocida, treba ispričati jednu priču.
Drekavac
ili genocid?
Kažu da je sjeverozapadna Bosna, preciznije
Krajina, domovina Drekavca. Misterioznog bića, kojeg su vidjeli mnogi, a za
koga se ne može utvrditi da postoji. Ono što je zajedničko svim ljudima koji su
se našli oči u oči sa Drekavcem jeste povišen nivo alkohola u krvi ili, ako ćemo do
kraja iskreno kada je Krajina u pitanju, smanjen nivo krvi u alkoholu.
Genocid, sa druge strane, nije nimalo
neozbiljno pitanje, pa da se sa njim sprdamo kao sa onim krajiškim Drekavcem.
Nije neozbiljno, preozbiljno je to pitanje, težak je to, najteži izraz, nad
kojim moramo zastati, e da bi išta suvislo rekli. A, opet, kako se ponašaju
srpski političari u Republici Srpskoj, čini se da je pitanje genocida svedeno
na broj maligana i onog prokletog Drekavca.
Operacija
katarza 2018
A, evo šta je na stvari. Prije neki dan,
pročitali ste to i čuli sigurno, Ministar sigurnosti BiH i jedna od vedeta
SDS-a, rekao je kako se u Srebrenici desio genocid, kako se Srbi moraju suočiti
sa istinom, proći katarzu i priznati da je neko u njihovo ime počinio taj
genocid. I dok se naivno dobrohotni dio naroda u Bosni i Hercegovini ponadao
kako je konačno neko u Republici Srpskoj progledao na oba oka, prihvatio ne
samo realnost, nego i pravnu kvalifikaciju Haaškog suda, kad ono nije nego.
Još se kursor nije niti smirio na naslovu
katarzične izjave, a već je Mektić demantovao samog sebe, novinara Jutarnjeg
lista kome je dao intervju i dobru nadu lakovjernih. Nije genocid, nego zločin,
težak zločin, koriguje Mektić sebe.
Pa je krenula lavina iz svih raspoloživih
medijskih oružja i oruđa, plus RTRS, kao zaseban entitet sijanja gluposti. Dragan
Mektić je priznavanjem genocida postao unutarsrpski neprijatelj broj jedan.
Izdajnik par ekselans, persona non grata, osoba koja se treba stiditi sjemena i
plemena. Dakako, ovo su najpogodniji i najprikladniji izrazi kojim je Ministar
sigurnosti počašćen od strane gotovo unisonog srpskog korpusa. Pozicija i SNSD,
praktično, nisu trebali raditi ništa. Naslovnice na kojima Mektić priznaje srebrenički
genocid su bile legitimacija i poziv za velikosrpsko virtuelno orgijanje. I to
orgijanje je uzelo toliko maha u desetak minuta, da se i SDS i Mektić, o
tempora o mores, ogradio od samog sebe.
No, mediji, plus RTRS, nisu na tome stali.
Pronašli su, preciznije došli su do audio snimka na kojem «Mektić priznaje
genocid». Aha, šta sad Mektiću??? Oni skloni idealizaciji, opet naivni, ponadali
su se da će svojim ušima čuti to priznanje, a oni krvoločniji srpski
nacionalisti jedva su dočekali da «sahrane» Mektića. Mada, ovi znaci navoda mogu
i da se uklone, kakav je to vikend bio.
Totajto
neizgovoreni genocid
I imali smo šta čuti. Tresla se gora, rodio se
«to, taj to», A, to vam je to. “To taj to» je valjda kodirani ispis za priznao bih
ja, al’ mi ne da izborna baza. Jeste genocid, al’ idu izbori. Ne znam ni sam
šta da kažem, razmišljam o džudou vikendom…Ko će ga znati šta je Dragan
Mektić u sebi izmantrao pod mucavom konstrukcijom «to taj to»?
Radi korektnosti, ovdje treba citirati i
novinara i ministra Mektića:
Novinar:
Da li smatrate da je u Srbrenici izvršen genocid?
Mektić: «Nemam
ja šta…Pa postoje relevantni dokumenti. Mi moramo priznati taj taj, to što se
dogodilo, ..Pazite ja gledam evo sada, neki dan u Njemačkoj povodom Dana
Holokausta, ponovo njemački parlament se još jednom izvinuo..i mi moramo proći
kroz tu katarzu..To niko nije uradio u ime srpskog naroda, ja nemam sa tim, to
ne može niko uraditi u moje ime…to su bolesni umovi, negdje zamislili, negdje
otuđeni od naroda, od ovakve poltike ..ne , želim da tu temu skinemo sa srpskog
naroda, to nije uradio srpski narod i zato sam apsolutno da se procesuiraju svi
koji su počinili to to….»
Da li je Mektić odgovorio na pitanje? NIJE!
Kako god, Mektićeva nekonzistentnost je gora
od Dodikove. Dodiku treba deset godina da prizna genocid u Srebrenici, pa ga
negira, a Dragan Mektić to odradi za desetak minuta, bez da je bilo kome jasno
da l’ priznaje isti ili ne.
Naravno, nema šta Mektić, Dodik, sveti Petar,
Marsovci, Tramp, Putin ili bilo ko da priznaje ili ne priznaje genocid. On se
desio, na zvjerski način je planski pobijeno muško stanovništvo enklave
Srebrenica, nestalo je, izbrisano i na drugi svijet poslano 8372 osoba. To vam
govori ona šuma mezarja u Potočarima, to vam govori zdrav razum (ako ga imate) i
to vam pravno govori potvrda Suda u Haagu. E, ali ono što vam niko ne govori, a
i kako će reći kad nema zakonske osnove je fakat da i nakon četvrt vijeka u
Bosni i Hercegovini, zemlji koja je pretrpjela najveću štetu, onu biološku, u
cijeloj Evropi nakon Drugog svjetskog rata, nije usvojen Zakon o zabrani
negiranja zločina i genocida.
Pa onda i kurta i murta mogu da se sprdaju nad
kostima ubijenih, da tvrde kako malo jeste, pa malo nije genocid, malo ga ima,
malo ga nema, kao onog delirijumskog Drekavca, a da za to ne snose nikakve
pravne posljedice. I ne da ne snose posljedice, nego direktno negiranje
genocida i optuživanje političkog oponenta da je priznao genocid donosi najveće
političke poene.
A, to nam opet govori o stanju svijesti,
konkretno u naroda srpskog u Republici Srpskoj. Sistematsko medijsko ispiranje
mozga, četvrt vijeka nakon rata, dovelo je do toga da nam djeca nemaju pojma šta
se desilo u istočnoj Bosni. Doslovno nemaju pojma. Niti o genocidu, niti o
masovnim silovanjima, niti o spaljivanju živih ljudi, niti o masovnim
grobnicama, niti o krvavoj Drini, prepunoj ljudskih leševa…ništa.
Opasnosti
negiranja genocida
Upamtite, kada je Dodik prije deset godina
Senadu Hadžifejzoviću govorio «Ja znam
savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio sud u
Hagu i to je nesporna pravna činjenica», on je samo ponavljao ono što je
istina, što je najveća svjetska pravna instanca potvrdila-U Srebrenici se desio
genocid. Tačka.
Ono što se poslije događalo, a čiji je
vinovnik i ministar Dragan Mektić, je sistematsko organizovano i dalekosežno,
baš po srpski narod opasno, ništenje istorijskih fakata.
Tako nam Dodikovo priznanje genocida ostaje
kao priznanje jedinog političara iz Republike Srpske. Ono na čemu se radilo do
2008. godine, bačeno je u žabokrečinu našu nasušnu, zarad najjeftinijih političkih poena, zarad raspirivanja najnižih
nacionalističkih strasti. Može li se
spasiti? Vidjećemo.
No, pozivati na razum jeste ljudski, ali u
šumi prepunoj Drekavaca, koja se puni ratnim urlicima kako idu izbori, čini se
kao Sizifov posao. Kako god, dok je zdravog razuma, treba glasno i jasno ponavljati
istinu, jer istina oslobađa. Pa će kad-tad i prevrtljivi Dodik i zbunjeni Mektić, morati
objasniti narodu srpskom da je neko u njihovo ime počinio genocid. A, to je tek
početk hoda po putu koji je neravan, izrovan i pun rupa. Put suočavanja sa
istinom. Do tada ćemo namjesto svijeta istine živjeti svijet Drekavca, koga
malo ima, pa nema. Zavisno da li je šljiva rodila ili ne. Nažalost!
I na sramotu onih pobijenih u srebreničkom
genocidu.