Nakon devet uspješnih izdanja, Međunarodni filmski festival. Kratkofil Plus. prestaje sa radom. Banjaluka ostaje bez još jednog kako to vole reći, kulturnog dešavanja. I sad, patetičari su se dali u suze, tugu, jeftinu romantičarsku nostalgiju, nekakve eskapade površnih poluobjašnjenja zašto i zbog čega nema više kulturnih događaja…
Čisto proseravanje!
Vid’ koliko ih je malo
Postoji teorija velikih, i shodno tome, malih brojeva. Sva Banjalučka opština sa svojih 190 hiljada duša stala je u male brojeve. U male brojeve i malu kotlinu. Banjaluka kao grad nema više od 90 hiljada stanovnika. Od toga ih jedno 10 hiljada povremeno interesuje bilo koji oblik kulturnog vaspostavljanja i postojanja.
Aha, ali ni pola od njih ne živi kulturu niti aktivno sudjeluje u kreiranju tzv. sadržaja kulturniih. I šta ćemo sa 5000 nesrećnika? Pa, 90% istih svakodnevno udiše malograđansku hejtersku mantru kako komšiji treba crći krava. Tako dolazimo do 500 ljudi! A svaki deseti je spreman nešto da uradi. Alo, jedan autobus od 50 entuzijasta spremnih da rade nešto novo, da budu volonteri, da su inventivni, obrazovani, da nisu uhljebi u tzv. “državnim instiucijama kulture”!I šta očekivati od njih? Dobro su i sastavljali kraj s’ krajem, kao služinčad, kao 13 prase. A, to nije ni unca problema.
Viva ne pismeni
Sve i da napravite, na štapu i kanapu, kakav festival, postavlja se pitanje kome ćete ga plasirati. Nedavna anketa među parlamentarcima u Skupštini RS-a, pokazala je da se većma radi o kulturnim panjevima, profesionalnim kopačima nosa sa Turetovim sindromom, koji su jednom, eventualno dva puta posjetili pozorište, i “gledali nešto smiješno”. Ne bi ni to, al’, mora se, majku mu, po partijskoj dužnosti.
A, oni bi da daju i odobre pare za kulturu??? Ne budite smiješni! Prvo zaboli ih klinac za kulturom, kao takvom, drugo, male pare se obrću, tačnije nikakve i treće, nigdje se tu prosječan kopajućenosni skupštinski parlamentarac ne može ugraditi. O'šta mu je to?
Mi, zato MORAMO govoriti o “Kursadžijama” kao ultimativnom postulatu srBskog nacionalnog teatarskog bića. Njih uz Oskare popularnosti i ostale masovke jedino i prepoznajemo na tzv. mapi kulturnih ogađaja. To je svakom stanovniku na potezu Gornji Šeher- Budžak jasno. Ako se ne proserava i ako je iskren. I na kraju, krajeva, to konzumira svako, od skupštinskog kloca, do djeteta u predškolskoj grupi. Izuzeci? Qq njima, ako ih ima.
Ali, za ljude koji odistinski žele nešto da promjene, da urade, da Banjaluku mrdnu nešto dalje od “Gospođe ministarke”, zavičajnih guslarskih večeri i mrtve prirode lokalnih mazala, nema nade. Ne sada i ne ovdje.
Al’ se nekad dobro kralo baš
Nema nade, ali ima prevare. Dok je Bog po zemlji hodao (čitaj, dok se Dodik bahatio parama od prodaje telekoma), bilo je i igre i igara i igrišta i aktera.
Nekad bilo, sad se spominjalo. A, ne da se igralo. Prvo je grupa avanturističkih prevaranta (na čemu im treba skinuti kapu), ubijedila Dodika kako mogu organizovati filmski Festival, veći od sarajevskog. Pa smo dobili kreaturu za jedan dan, neki Bliff. Bilo je tu dobre zajebancije, obećali su ljudima Džonija Depa na crvenom tepihu. Obećali su im i Klinta Istvuda, a sve u cilju pariranja zlim teheranskim sarajevskim filmskim radnicima. A, narod je dočekao Goluma. Bukvalno. Naime, sjetiće se poneki kako je te 2008. britanski glumac Endi Serkis, poznat po ulogama Goluma i Smigla u trilogiji “Gospodar prstenova” , bio među gostima Bliffa. Što je sjano, čak ga je i Vladin avion dovezao. Jedino nije jasno, za koji moj se Serks našao u Banjaluci i kakve to veze ima sa Festivalom???
Operacija “Čiji je veći”
Za ovaj suludi samodovoljni egocentrični poduhvat Vlada RS je spičkala milion maraka. Zvanično. Akteri, koji su, velim , pametno zajebali Vladu i Milu, u svojim mali porodičnim biznis-projekcijama, uzeli su novce i petama dali vjetra.
“Čij je veći”-srajevski ili banjalučki kur.., ovaj festival zapravo je jedini razlog zašto su od strane Vlade RS-a skrcane silne pare, zašto su ljudi imali stotine hiljada maraka da bi se vježbali Festivala…hahahaha, umirem od smijeha…”čiji je veći” bio je razlog zašto je čitava jedna delegacija Bliffa otišla u Berlin da gleda, šta li, kako se pravi festival. Najavni Spot koji je koštao kao svetog petra kajgana prikazan je NAKON festivala. I na kraju, samo zatvaranje mitskog Bliffa je ustvari vrhunac apsurda.
Duvajte ga! To je poruka i spota i završnog performansa. Duvanje u maslačak uz prateću političku vrhušku, koja kao zmija noge i dan danas krije finaskijske izvještaje operacije “čiji je veći”. Eto, to je banjalučka kulturna politika!
Tako se to radi. Tako se gradi i ugrađuje. A, ne kao ovi početnici iz raznoraznih Kratkofila, festivala animacije, stripa…za koje vjerovatno osim zagriženih poznavalaca materije i njihovih familija nije niko čuo. Dakle, zabava za jedno tridesetak ljudi. Mnogi mladac koji drži do sebe veću žurku uz Cecu i Jecu u stanu napravi.
I onda, treba da žalimo što se gasi još jedan festival?
Pored Oskara poularnosti, hladne pive i mlake jagnjetine, koga boli, zaista, zaista dupe za nekom tamo kulturom.
Dobrodošli u 18. vijek
Stalno govorim kako kulturolški, sociološki etnički i državno živimo politiku kraja 18. vijeka, pa su nam takve i živote vrijednosti, takvi su nam svjetonazori, radna etika i kultura kao najviši potrebiti dio ljudske egzistencije. Pa zar stvarno očekujete, od poratne generacije roditelja, koja u tri prostoproširene rečenice nije u stanju popuniti anketu-Zbog čega upisuje dijete u predškolsku grupu, dakle, zar stvarno očekujete od tih ljudi da se bavi autorskim filmom kratkog metra, postmodernim čitanjem Fukoa, povratkom Bauhausa u arhitekturi…???
Hajde, svi bez zajebancije, da ne budemo licemjeri! Hajde da čestitamo onim hrabrim junacima iz naše šervudske šume, što su pokrali naše, a Miline pare i što su se uhljebili. Sve ostalo je šaša, koprena i suludo tapkanje u mjestu između Kursadžija i Zone Zamfirove, između zavičajnog udruženja književnih radnika, lokalnih skribomana i pokojeg depresivca koji sam sebi nadije ime pisaca, između straha od grafita i oduševljenja crkvenim ikonostasima…između, između izmađijane idealističke fikcije i zajebane stvarnosti u kojoj kopači nosa treba da daju neku crkavicu za kakav projekat, koji u svom nazivu sadrži rogobatnu i nakaznu riječ “kultura”.
I tako, na kraju, Banjaluci i Banjalučanima ostaje samo da mirno čekaju tornado znani kao Kusturica, koji će se vjerovatno nakon istoka zemlje pojaviti i u “ljepotici na Vrbasu” i koji će uz novčani amni pobre Dodika, da napravi, štaznam neki Skadar na Bojani, na Kastelu. Mislite da neće doći do toga?
Živi bili, pa vidjeli. I radovaćete se kao naduvani Jamajčanin, jer će vam obećati “radno mjesto”.
A, do tad, putuj Banjaluko, slabo se vidimo, još dugo. Nemaš ti, čaršijo, ni ksenonke ni LED svjetla, nemaš ni duga, ni oborena. Taljigaš u noći sa par pozicionih kulturnjačkih farova i migavcem u desno. I to je realnost.
Još ćemo i zakukati za Golumom.
Bez zajebancije.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar