Milorad Dodik se vikendom bahati i iživljava. Najčešće žrtve njegovog
violentnog pira su novinari, bliži i dalji saradnici i tzv. osoblje,
preciznije prateća svita.
Tako je i ove subote Predsjednik RS-a, kako i dolikuje njegovom
mentalnom sklopu, izvrijeđao novinarku Oslobođenja Gordanu Katanu na
nacionalnoj, polnoj, etičkoj, etničkoj i političkoj ravni. Sve odjedared
i đuture. U par promrmljanih rečenica.
Ljut, valjda zato što mu je kum Mile Radišić pobjegao u Srbiju, namjesto
što je trebao otići u zatvor. Bijesan zato što ga potpredsjednik
stranke Igor Radojičić ignoriše kao skupa udavača siromašnog sina,
obnevidio od činjenice da ni on najtačnije ne zna ko mu od kadrova i
gdje ide na međustranačke neformalne razgovore, Dodik se onako đilkoški
istresao na Gordanu Katanu.
I toliko o Dodiku.
Gordana Katana je drugo. Ona je novinarka. Za razliku od velike većine
nosača i držača diktafona, snimača, mikrofona, kamera i fotoaparata,
Gordana je došla i ovu subotu na posao. Kažem, novinarka je. Pa kao
novinarka, u cilju informisanja javnosti, pita i propituje. To joj je opis
radnog mjesta. Ta, nije Goga došla i odvojila vikend da bi klimala
glavom i evidentirala Dodikovu litiju.
I kao svaki (rijetki) novinar koji radi svoj posao, dabome da je
“nagrađena” Miloradovim primitivnim eskapadama. Ali ovo nagrađena treba
biti bez znakova navoda. Koga je tiranin u zlu dobu pokudio, koga je
vlastodržac prekorio, znajte da je vrhunski profesionalac.
Nego, šta ćemo sa desetak kolega koji su se zatekli “na mjestu zločina”?
Pogledajte pažljivo video! Jeste li primijetili da je i jedan mikrofon
uzmakao u toku Dodikove verbalne paljbe? Jeste li vidjeli i jednog
“novinara”, kako se okrenuo leđima od Milorada i otišao? Jeste li čuli
da je neko prekinuo Predsjednika Republike Srpske?
Dabome da niste.
Otkriću vam tajnu. U Republici Srpskoj ne postoji novinarstvo. Postoje,
ruku na srce, novinari, koji u nenormalnom okruženju, pod nenormalnim
uslovima, rade svoj posao. Takva je i Gordana Katana. Ali, novinarstvo,
ne, ne. To ne postoji.
I zaista, u zemlji gdje ponajbitniji zanat od interesa za javnost ne
postoji, ne treba kriviti Dodika što se namjesto teretane istresa na
živim ljudima. Ta, pogledajte profesore koji predaju djeci žurnalistiku u
Banjaluci! Od plagijatora diploma i disertacija do dokonih teoretičara
zavjere. Pogledajte tu dječicu, svršene studente, koji su osim
supismenosti dobili i ideološko- nacionalističku matricu, a onda se, tako
zbunjeni i munjeni, obreli u kakvom poslušničkom mediju. Pogledajte te
junoše sa diplomama koji ne razlikuju Kamija od Sartra, ali mogu
napisati traktat o Staniji i Soraji…
Bacite samo pogled, ako vam nije mrsko, na sav taj polusvijet koji se
novinarima zove. Na sve te ljude koji odlaze na svoje “državno radno
mjesto” da bi jedared dočekali penziju ne radeći ništa. Pogledajte
njihove mentore, većinu “stare novinarske garde” (čast izuzecima), koji
su zaglavili između programa stabilizacije Milke Planinc, “Olimpijinih”
mašina za kucanje, jeftine brlje i kulta vođe. A taj kult vođe je
navijek bio isti, samo su se mijenjali titulari.
Od Broza do Karadžića i Dodika.
I zato novinarstvo, osim, velim, pokojeg novinara, ne samo da je mrtvo,
nego nikada nije bilo ni rođeno. Jer da jeste, postojale bi osnovne
zakonitosti esnafa. A to bi značilo da su u subotu svi kolektivno
okrenuli stražnjice Miloradu Dodiku i napustili press.
Ali, o, ali kako priučeni jadnik sa svojih 600 maraka da okrene leđa
Dodiku i da se pojavi uredniku na vratima redakcije? Nikako. Jer,
ponavljam, to nije novinar, biće od integriteta, stava i muda, to je tek
jadni biped koji kao rob zadnji služi režim. Za 600 maraka.
I zato će ovaj, kao uostalom i svi prethodni napadi na odistinske
novinare, biti samo mjera vladarevog bijesa i novinarskog kvaliteta.
Ostali “novinari” tek su puke ikebane i scenografija u našem teatru
apsurda.
U normalnoj državi, možda bi i trebalo postaviti pitanje – Hoće li neko nekome odgovarati za ovo.
U nas ostaje samo konstatacija upitnog karaktera – Ko i kome?!