Zna Dodik da nadolazi sezona kiselih krastavaca, kako medijskih, tako i političkih. A, spuštati tenzije ispod tačke ključanja samo zbog tamo nekog ljetnjeg odmora je čisto gubljenje vremena. I tu je sa strateške strane potpuno u pravu.
Sa Kozare, krenuli su zvuci
U samo par dana stari (dobri) Mile je zakuvao još jednu medijsku laganu ljetnju čorbicu.
Hronolški, prvo je 4. jula povodom Dana obilježavanja bitke na Kozari ispalio:
"Sinonim za današnje neslobode je BiH, zemlja u koju smo gurnuti i koja nam nije dala ništa da se osjećamo dobro".
Dakako da je time po ko zna koji put verbalno ništio legitimitet zemlje i poginulih partizana odjedared. U više predizborno-patriotskom ozračju, sa primislima izjednačavanja partizana i četnika, nego skupu koji odaje počast antifašistima, Milorad Dodik je zapravo sa Kozarskih visova poručio narodu ko je glavni Baja. Ostali su bili tek puki statisti koji su valjda uveličavali skup.
U međuvremenu, dok se opozicija bavila svojim poslom ( o tome u nastavku), Predsjednik RS je promtno dobio srbijanski pasoš (po ko zna koji put ), više u cilju demonstracije privrženosti „pravoj Patriji“, nego li kakvog zaleđa za bježaniju kako mnogi naivno misle.
Stigao je da, bar zasada, pogura premijerku Željku Cvijanović na startnu poziciju namijenjenu srpskom članu Predsjedništva BiH. I onda je na kraju poentirao svojom omiljenom separatističkom stilskom figurom znanom kao „manija otcjepljenja“.
Rekao je da Srpska ima više potencijala da ode iz BiH, nego što predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ima resursa da joj to zabrani. Treba priznati da mu je predivan šlagvort dao upravo prvi čovjek Predsjedništva, Izetbegović mlađi, koji je nedavno u Londonu, takođe u predizbornom zanosu izjavio da "Republika Srpska nikada neće biti nigdje drugo nego u BiH i da to ne mogu promijeniti nikakva otcjepljenja ni referendumi".
Svakoj pametnoj glavi je jasno da igru „otcijepi ili unitarizuj“ naši anti(heroji), koriste u staroj dobroj političkoj kampanji i za osviještene ljude je potpuno bezopasna. Samo što je takvih, na žalost, bezobrazno malo i što se od velikih riječi ne živi. Samo slijepom i zanesenom je čudnovato što se ovakve kanonadice ispaljuju uoči obljetnice obilježavanja Srebrenice. A, takvih je, opet najviše.
Elem, kako god-Prva (još uvijek) zvijezda političkog neba Republike Srpske, Dodik, formirao je, čini se i konstrukcijski tim u kome se sigurno zna jedno-JA DODIK PREDSJEDNIK, OD SAD PA NA DALJE I U BUDUĆE. Ostatak funkcija od kandidata za Predsjedništvo BiH, premijersku fotelju, prvog čekićara Skupštine RS, prepustio je svjetini (kvazi)analitičarima, „dobro obavještenim izvorima“...jednom riječju pustio je čaršiju da se zabavlja. Kad, nema hljeba, biće igara. A, za dobre prenose, tu je RTRS, koji podmazaniji, uhodaniji i iskusniji nego ikada servira narodu na kašičicu, kap po kap, njihove smetnute budućnosti.
Baci buvu da se igramo
Tako saznajemo da je Željka Cvijanović „budući član Predsjeništva BiH“. Kao da izbora nema, bahato, ali opet superiorno, Dodik pokazuje da mu je sa jedne strane apsolutno svejedno ko će ići u Sarajevo, a sa druge daje na znanje svojim partijskim poslušnicima kako samo i jedino njegova politička potencija osmišljava bilo kakav društveni život i predizborne šanse njegovih vojnika. Radojičić, Radmanović, Cvijanovićeva, Gavranović, Topolović..tek su mikrosvjetovi sačinjeni od zavičajnih i interesnih klanova, a opisivati ko je tu kome i zašto „dobar“ i ko tu kome šta „dođe“ je kasandrično, nadrealno i do zla boga dosadno iskustvo, koje bi imalo sve odlike petparačkog romana. A, ne služi ničemu.
Tek, Dodik je mali/veliki Bog, oivičen svojim egom, slijepo poslušnom svitom, za kojeg objektivno i subjektivno, kako hoćete, ne postoji ni promil sumnje da će nastaviti svoje predsjednikovanje. Pobrojani likovi i još mnogo njih neupisanih u tekst, koliko god moćni bili u svojim feudićima nisu se uzdigli na fenomenološko-političkoj ravni više od ikebana i statista. I to je sva istina sa kojom će cirkus SNSD-a i satelitskih mu prijatelja otići na relaksaciju na Kanare, Karibe, Kiprove, Palma de Majorke, hladiti glave i druge organe i smišljati kakvu im je sudbinu namijenio gospar Dodik do oktobra, a pogotovo, šta ih čeka nakon izbora. Opa bato, ima tu razmišljanja da ti pokvari najljepše ljetovanje pod tropskim palmama.
Kako je ono vama ime?
Sa druge strane političkog tora stoji Savez sa promjene, čije je i samo ime klimavo. A, funkcije su posebna priča. Ono što sada znamo je da će Dodiku na crtu Ognjen Tadić. Dakle, ista meta isto odstojanje. Zašto Ognjen, upitaće se grozničavi polučistunci i apstinenti u najavi? Pa, jednostavno, nakon svih licitacija sa Bosićem, Mićićem, do poplava bože me oprosti i Obrenom Petrovićem, valjda je i vrapcima na grani jasno da je Tadić najjači protivkandidat koga na bojno polje može izvesti opozicija. I tu bi se što se tiče konkretnog delanja mogla staviti tačka na opoziciju.
Ne treba njima ljetnja pauza da ne rade ništa...oni su u permanentom političkom snu. Tu i tamo sijevne koja ucjena od bossa PDP-a Mladena Ivanića, koji sebe toliko vidi u Sarajevu u Predsjedništvu da je spreman, kao beba zvečku, razbrnadti koalciju, ne bi li se dočepao fotelje mu stare. Ostalo su tek puke špekulacije. Da li će Dragan Čavić pucati na mjesto prvog čovjeka Skupštine, da li je za Bosićev ego dovoljna premijerska fotelja...A, šta će i kako raditi manje i sitnije ribe, vjerujem da je svima njima nepoznanica.
Da se ne bavimo teorijama zavjere, trećim blokovima, fantomskim naprednjacima, ostaje jedno korektno i konkretno pitanje- Kako će to opozicija pobijediti SNSD i satelite mu i još konkretnije, kako će Tadić ukrasti predsjeničku fotelju Dodiku?
Nikako! Na žalost, sreću...stvar je više emotivno-takmičarskih afiniteta nego kakve ozbiljne analize. A, iole ozbiljnija analiza veli ono što je uvijek govorila. Glasačko i narodno, dva su različita tijela. Armija entitetski činovnika zna šta im je raditi u oktobru. Druga, armija, armija nezaposlenih, paradoksalno takođe će glasati za Milorada i sužnje mu. Zašto? Pa zato što on ima vlast, moć, uticaj, pravne poluge, dakle sve preduslove da makar teoretski jedinku iz stanja nezaposlene zbunjenosti kako tako uhljebi. Treća armija pod Dodikovim stijegom je armija penzionera, malo gunđavih, ali izuzetno disciplinovanih. Tu iz sjenke stiže i armija takozvanih NVO-ova, preciznije vladinih organizacija koje se krste u nevladine. Dodiku se već i zvanično poklonio Pantelija Ćurguz, nezvanično to čini sve vrijeme prva sindikalka Ranka Mišić i prvi čovjek penzionera Rade Rakulj. I taman kada pomislite da je to sve-e, to NIJE sve. Ima Dodik još jednu jaču armiju. Armiju apstinenata, koja će svojom političkom ljenošću počistiti bilo kakvo potentno misleće glasačko tijelo.
Dodikovo javno oružje i Tadićev stelt mod
Apstinente treba onako odokativno, a usitno, teorijski razdvojiti na dvije ekipice. One koji su vaistinu apolitični i koje vjetrovi društvenog života nosaju, od onih koji se itekako dobro razumiju u te vjetrove. Za ove prve se nema šta reći, osim one Aristotelove koja u jednoj rečenici objedinjuje idiota i definiciju politike. Ovi drugi su jedna licemjerna i perfidna priča. Vidite RS, trenutno NEMA nikoga boljega od Saveza za promjene, a ko bi pobijedio SNSD. Zakon logike i napose zfrave pameti, nalaže da je neumitno progutati odmah žabu i glasati za jedinu moguću opciju za promjene. Naravno, ukoliko želite promjene. Ukoliko ih želite, a ne izađete na izbore, postajete apstinent konformista, koji si, pomalo liocemjerno daje za pravo biti vječiti opozicionar i hudi kritizer. Treba li ponavljati da sve ovo ide Dodiku u prilog i da je to njegovo najjače oružje?!
Pa, šta onda može ponukati, voditi i izvesti na put pobjede (još uvijek mladog) Tadića?
Prvo i osnovno, da ne bude onaj stelt-nevidljivi Tadić od prije 4 godine, koga smo (ako smo uopšte upamtili), po rečenici –„Laku noć, Republika Srpska“. Dakle, treba, ali hitno napraviti, izmisliti, stvoriti kakav-takav PR tim, izbrisati iz glave fiks ideju da će ih prijateljstvo sa Vučićem i gledanje vlastitog BN-a dovesti na vlast. Mora početi delati odmah! Bez odmora, bez pauze do zadnjeg sekunda uoči predizborne ćutnje!. Hoće li, može li, želi li...??? E, to ćemo vidjeti.
Samo, podsjećanja radi narod je po zadrugama i mehanama i prije 4 godine pričao i opanjkavao Dodika & somp., kako se teško živi, kako je vrijeme za promjene, pa ponovo opozicija ništa nije uradila. Dakle, neće se Dodik sam smijeniti, niti će ga nezadovoljni narod otjerati. Takav narod, takav mentalitet. Opozcija bi to trebala sama da shvati, a bogme i da se konačno počne uzdavati u se i u svoje kljuse, kakvo god ono bilo. Ako nema sebe i pratećeg im kljuseta, pa šta uopšte traže u areni? Ne igraju li se opet igre-„Ja sam kobiva opozicija, pa se nešto tu borim, a Boga molim da me ne izaberu“. Ukoliko bar časno ne izađu na crtu Dodiku narod im to neće oprostiti, jer je narod tako u mogućnosti. Bez vlasti su niko i ništa i plebs će ih prekrižiti jednom za svagda.
Suma sumarum, mala opoziciona armija ima nekakve šanse ukoliko izvuče sve te nezadovoljne iz svoji kućnih, kafanskih, memljivih, podrumskih kibuca i natjera ih da glasaju. U suprtonom, eto nama već po četvrti, peti... ko zna koji krug godina i godina mrmota.
Ljeto je pred nama, a dok po tom ljetu novinari budu tražili opozicionare kao kakve istarske tartufe, dok se opozicionari budu ogledali na BN-u, ništa od ozbiljne izborne priče.
