Nakon 25 godina, jedan od najvećih živih
svjetskih fotografa, koji je dokumentovao ratove u Hrvatskoj, BiH, koji je pratio
pad Berlinskog zida, oslobađanje Nelsona Mandele, kokainske ratove u Kolumbiji,
Zalivski rat, borbe Kurda iz Iraka, konflikte u Rusiji, izbeglice u Ruandi…elem,
nakon 25 godina, čovjek koji je opšte mjesto svjetske kulture, vratio se nazad
u Bosnu i Hercegovinu, kako bi u seriji intervjua napravio jednu reminiscenciju
baš na ovu fotografiju, a time i na ljude i stvarnost kojom su okruženi.
Kakva
fotografija, šta je to?
I tu nastaje muk. Budimo posve precizni, tu
nastaje tajac sazdan od ignorancije, zaborava i negacije. Fotografija krvnika
koji morbidno «provjerava» šutom u glavu stanje mrtve Tife Šabanović i koja bi
se trebala naći u svim udžbenicima iz bezbroj razloga, zapravo je sve ove
godine terra incognita u Republici Srpskoj.
Većina stanovništva NE ZNA za istu. Ne, ne
radi se o ljudima koji potiskuju, negiraju ili zaboravljaju «doživljaje» DJ
Maxa, Arkanovog asasina. Ne, nisu to ljudi koji će se sa vama na ulici posvađati,
jer im imputirate nešto u vezi sa «urbanom beogradskom rajom», koja u slobodno
vrijeme između dva di džej seta ide u pljačkaške i zločinačke pohode preko
Drine. Riječ je o narodu koji zaista nije vidio tu fotografiju. Riječ je o
konačnom medijskom projektu države Srbije i entiteta RS, koji su sustavnom
ignorancijom «istjerali» ogledalo zbiljnosti sa medijskog neba i povijesni
artefakt poslali u vječni spokoj zaborava. Uz par izuzetaka, uz par portala i
par imena, u srpskom nacionalnom korpusu, postmortalno iživljavanje zločinca
nad žrtvom, gotovo i da nije dokumentovano, obrađeno i naučno istraženo.
Odbijanje Dodikovog režima da se uvede Zakon o kažnjavanju negiranja genocida,
kao i otvorena konstatacija da se u školskim udžbenicima NEĆE izučavati genocid
srebrenički, opsada Sarajeva i drugi zločini, koje je počinila srpska strana u
ratu, samo su konačni muhur na dehumanizaciju povijesti, samo su onaj završni
čavao na mitomanskoj kreaciji izmaštane prošlosti, kako bi nam budućnost bila
lagodnija, valjda.
A, upravo estetika zla, koja isijava iz
Havivove fotografije i koja hvata momenat sljubljivanja «urbane» čizme sa
«mrtvom seoskom glavom» tema je o kojoj se mogu napisati deseci doktorata. I
pišu se, dabome. Samo ne ovdje. Pišu se u Njujorku, Londonu, Parizu, pišu se
diljem svijeta. Ovdje, ovdje se tek plagiraju, već plagirani samodovoljni
kvazinaučni uradci.
Čuđenje
Rona Haviva
Ali, ima drugo, Ron Haviv je bio blago zatečen
neznanjem ljudi o narečenoj fotografiji. Ne zato što je on egomanijakalni
genije željan pažnje, nego se u čudu čudom začudio, kako to tamo negdje na
Univerzitetu Kolumbija, ljudi njegov tren objektiva koriste, e da bi rasčivijali
zlo, a ovdje, na poligonu tog zla, ljudi žive u neznanju.
A, sva je muka u tome. Pusto neznanje! Dabome,
ima tu i velikosrpske teorije zavjere. Pa mnogi će se prisjetiti kako je
fotografija prvotno i nakratko bila pojavnost u srbijanskim medijima, samo
«blago kropovana» i fotomontirana. Pa je tako ljudski ološ koji šutira mrtvu
ženu predstavljen kao dobar momak, koji pritrčava da pomogne povrijeđenoj osobi.
Dabome, ovakvo izopačenje nije dugo trajalo. Naprosto, bilo je groteskno i
neodrživo. I poslije toga, nastao je tajac. Sve dok negdje 2012. godine, narečeni
ubica Srđan Golubović nije dopao zatvora i to zbog nekih trivija, koje nemaju
veze sa zločinom. Indikativno je da je i tada Srbijom vladao muk. Informaciju o
hapšenju prenio je B92, ali, paradoksalno, bez fotografije «junaka» i veoma šturo.
Soroš
je kriv za Tifinu smrt i «bijes» jadnog DJ-a
Nego, šta ćemo sa onima koji znaju, koji su
sve vrijeme znali za ovu fotografiju, za zločine secikesa i ološa pod radnim imenom
«Tigrovi» Željka Ražnatovića? Pa, vidite, tu je stara dobra institucija
namirivanja dugova krvlju. Isplivaju tako silni Turci Seldžuci, Kosovski
bojevi, svjetski ratovi, teorije zavjere, cionistički lobi, Soroš i ostali.
Eto, kobiva, svi su oni krivi i sav bijes dobro informisanog beogradskog DJ-a
se sublimiran je u taj volej po glavi mrtve Tife Šabanović. Dobro, nije Tifa
baš najkrivlja što su je Arkanovci ubili, ali morao je neko da stane u tefter
danka u krvi, pa da legne pod šut Srđana Golubovića. Navijek ista paradigma
pravdanja zla, koja sadrži riječi «ali» i «a, kako su njihovi», radi bez
prestanka i radi bolesno savršeno.
Čak toliko bolesno da će vam učniji srpski
nacionalista spočitati što šutiranje mrtve Tife «niste doveli u kontekst».
Kakav kontekst, brate mili?! Sav kontekst je
da je neko u tvoje ime, tebe koji negiraš zlo ili te je strah pogledati u
ogledalo povijesti, napravio masakr nad civilima 1992. godine u Bijeljini.
I na kraju, krajeva, šta taj Ron Haviv ima
tražiti u Semberiji, pitaće zadrti nacionalista?! To je naša stvar, misliće
zlovoljno domaći, kome je mrsko pogledati fotografiju. A, promislite samo,
koliko je ovakvih momenata zauvijek utonulo u same sebe, jer ih nije imao ko zabilježiti?
Kako
rejvuje urbana raja
Pogledajte još jednom fotografiju. Nije krvnik
kakvo zatucano seosko dijete. Ne, to je urbana beogradska raja, koja hoda od
salona do privatne žurke i rejv partija, koja prati svjetske trendove u tehno
muzici, koja uvodi Srbima nakon rata, o apsurda, trens. Valjda da se zaborave
ratni vampirski podvizi.
I četvrt vijeka dockan, stoji, šeta i razgleda
ulice Banjaluke Ron Haviv, jedan od najvećih živih svjetskih ratnih fotografa,
kao potpuni anonimus. Što i jeste sa ove strane grane. Gleda, češka se,
poluotvorenih usta, povlači asistenticu za rame, pa sve priupitkuje, da li je
moguće da ljudi ni danas uz silne društvene mreže, uz digitalnu brzinu svijeta,
uz životni tajmlajn, opet ne znaju za Bijeljinu, za zlo počinjeno tog proljeća
1992. godine. Četvrt vijeka je prošlo. A narod spremniji nego ikada na još veće
zlo. Internet je izrodio na hiljade Srđana Golubovića, sve jednako urbanih, punih
mržnje i željnih krvi. Istina, nedostaje oružja i muda, ali volja za zločin je
tu.
Gleda Haviv, pa ne može sebi doći. Ili bolje
rečeno, boji se kako će idući puta poslom doći.
Najteže
je sam sebi pomoći
Kao vrsta smo sposobni generisati ogromnu
količinu zla, koje prevazilazi moć celuloida, filma, digitalnog zapisa. Kao vrsta
smo spremni zatvoriti oči pred tim zlom, ekspresno ga zaboraviti ili naprosto prećutati
istinu djeci, samo zato što su to počinili «naši».
A, najveće zlo je u tome što se isto to zlo
negiranjem i zaboravom uvećava. I što se daje alibi «drugoj strani» da se
«legitimno sveti».
Ostaće u svjetskim arhivama fotografija zlotvora
kako se sprema da šutne glavu mrtve žene, izučavaće timovi psihologa,
psihijatara, socijalnih psihologa, povijesničara ljudsko zlo i sve njegove
metastaze, ali mi se liječiti nećemo. Ne znamo!
Jer, vidite, za zlo je primarna samosvijest.
Ona vodi samoizlječenju. A, da bismo krenuli na taj put, moramo priznati SVI
zajedno u ovoj našoj prćiji, bez racionalizacije i bez pravdanja i bez «ali»,
da je u svakom gradu, seocetu, postojao i postoji jedan Srđan Golubović, koji
je u ime nas ubijao, mučio i zlostavljao druge. I taj Srđan sve ove godine,
decenije, jednako šutira Tifu Šabanović, bez osude, bez kazne, bez pokajanja,
bez izlječenja…