Prošle sedmice, lideri opozicionih partija u Republici Srpskoj, koji čine Savez za promjene, usvojili su i potpisali Deklaraciju o osnovama politike budućeg zajedničkog djelovanja. Da podsjetim, Deklaraciju su potpisali predsjednik SDS-a Mladen Bosić, PDP-a Mladen Ivanić, NDP-a Dragan Čavić, SRS Republike Srpske Milanko Mihajlica, SNS-a Hadži Jovan Mitrović, Tihomir Gligorić iz Srpske alternative, te predstavnici nekoliko nevladinih organizacija, među kojima Nikola Dronjak iz NVO “Slobodna Republika”, kao i član Predsjedništva Boračke organizacije Srpske Željko Lalić.
Šaroliko i narodu više-manje poznato društvo sastalo se i barem deklarativno udružilo u jednom jedinom cilju – Rušenju aktuelne vlasti, na čelu sa Miloradom Dodikom, koji je i čelo i sredina i zadnji dio te vlasti. Zapravo, cijela vlast je sublimirana u nomeni Predsjednika Republike Srpske.
O zidovima
I šta ova povelika družina može uraditi po pitanju rušenja „glavnog Baje“? Hajde da pogledamo najveću svjetsku internet tražilicu! Kada u nju ukucate Savez za promjene, nećete se baš nagledati suvih podataka koji vam govore kako će Bosić, Čavić, Ivanić i družina doći na vlast u oktobru. Naprotiv. Gugl će vam prvo izbaciti dva pojma – jedan je „savez za sahrane“ , a drugi „izložba polovnih automobila“. Ako ćemo se koristiti Guglovom analitikom (pošto ozbiljnije i sistematičnije očigledno nemamo), narod, bar onaj u virtuelnim sferama, više interesuje šta Milorad Dodik i Željka Cvijanović misle o tzv. Drugom bloku, od samog djelovanja opozicionara.
A to je jedan od krucijalnih podataka, čiju ozbiljnost nikako da shvate potpisnici Deklaracije.
Zato je, poradi te i takve ozbiljnosti, potrebno prvo pojasniti položaj vladajućeg SNSD-a i nad njim patronirajućeg Milorada Dodika, kao i satelitskih im partija. Dodik je svoju predizbornu kampanju počeo porazom na lokalu prije dvije godine i tu nema spora. Rotirao je i mijenjao poput italijanskih predsjednika, dok nije dobio potaman vladu, sa potaman ministrima i potaman medijima. Učinio je i mnoge usluge najbližima. Tako je kuma Ranka Škrbića sklonio sa zgarišta znanog kao zdravstvo u Republici Srpskoj, i poklonio mu diplomatsku penziju u Beogradu. Željka Cvijanović se pokazala kao najlojalnija karika i kao nagradu nije bila prolazna premijerka. Naprotiv, pored domjenaka i prijema, dozvoljeno joj je da se u režimskim medijima kobajagi bahati i pokazuje svoju stranačku disciplinu.
A, mediji su tek slučaj za sebe. Milorad je naučio lekciju lijenih medijskih crijeva koja tavore na budžetu, pročistio ih, zadržao stare poltrone, a poslije kratkotrajnog eksperimenta sa lokalnim filmofilom Rajkom Radovanovićem, doveo na čelno mjesto RTRS-a šefa kabineta premijerke Draška Milinovića. Dakako da će većina salonskih (kvazi)intelektualaca ocijeniti Dodikove poteze kao klasičnu varijantu ruralnog makijavelizma, ali mu se dosljednost i ničeanska volja za moć mora priznati. Stranačka armija je pregrupisana i funkcioniše i po horizontali i po vertikali. PR-ing je odlično odrađen i u potpunosti prilagođen entitetu seljaka na brdovitom Balkanu. Što bi značilo – kucanje od vrata do vrata i komšijska agitacija za SNSD, pa do opskurnih tekstova, napisa i priloga koji pripovijedaju o Miloradovoj porodičnoj slavi, patrijarhu kao gostu doma Dodikovih, te raznoraznih pasuljijada i kotlićijada.
Zna Milorad vrlo dobro da se izbori dobijaju gajbom piva i sa malo krtine na ražnju, a ne nekakvim pričama o korupciji, nepotizmu, pljačkama, višemilionskim pronevjerama…A tako mu se i mediji ponašaju. Kao da im je posljednje. Kao da je borba na život i smrt. Za neke Miline pregaoce možda i jeste, ali ironično RTRS, Nezavisne i Glas nikako ne mogu da shvate da će u ovom ili onom obimu preživjeti i poslije Dodika. Doduše, ne sa istim ljudima, ali će preživjeti.
Dakle, jedina mana Dodikove predizborne kampanje može biti medijsko neartikulisano boldovanje najobičnijih trivijalnosti iz vođinog žitija, no to osim zgražavanja gore pomenutih (kvazi)intelektualaca, narodnom glasačkom tijelu nikako ne može da smeta. Ta, kako da izgubi izbore čovjek koji je glavni Baja, koji pije rujni „Tvrdoš“ sa vladikom Grigorijem i Nemanjom Kusturicom, koji očijuka sa Anđelinom Džoli, koji stigne da se fotka sa udruženjem žena SNSD-a, koji onako usput napljuje Bosića, ispsuje pokojeg novinara i proglasi pola države za izdajnike i strane plaćenike!?
A sa druge strane?
Cigle u zidu
Pa, sa druge strane sve urliče od disonantne kakofonije opozicione. Od zgražavanja nad Dodikom i glumatanja omiljenog im udruženja znanog kao Nova srpska politička misao, pa do neartikulisanog ratnog i poratnog nostalgičnog prizivanja Mome Krajišnika i Radovana Karadžića. Naprosto, ovaka opozicija kakva jeste nema niti manevarskog, niti ideološkog prostora da uradi nešto po prvoj i jedinoj stavci – Rušenje Milorada Dodika. Bar za sada, a vremena je malo.
Prvo, opozicija je toliko disperzivna i toliko raslojena da je pravo čudo kako su se uopšte spojili u Savez. Da se razumijemo, samo spajanjem se ista uopšte i kvalifikovala za borbu protiv SNSD-a. A, kako će ta borba teći..e, to će već ići teže. Borba u kojoj u isto vrijeme imate unutrašnja trvenja biće teška. Evo, maj mjesec ide uveliko, a mi o opoziciji ne znamo ništa. Neformalno, Bosić je prvi čovjek. Neformalno bi trebao izaći na megdan Dodiku u kampanji za prvog čovjeka Srpske, neformalno, ..dalje od toga ni neformalno ne znamo. Hoće li Ivanić po ko zna koji put u Sarajevo, u bitku za člana Predsjedništva? Hoće li Čavić kidisati na Skupštinu RS-a? Hoće li resto ekipe izaći na megdan, kao protuteža barem Đokićevim socijalistima? Pa, ko to zna! Znamo da su savez i da su u konfuziji.
U Deklaraciji se, pored ostalog, navodi da će Savez nastupati na narednim opštim izborima kao jedinstven politički blok, sa zajedničkim kandidatima za predsjednika Srpske, člana Predsjedništva BiH iz Srpske, kao i da će zajednički formirati zakonodavnu i izvršnu vlast na svim nivoima u Srpskoj i BiH. Ako je ovo bio razlog potpisivanja Deklaracije, e vala je nisu morali ni potpisivati.
Nego, šta još znamo o Savezu? Znamo da do besvijesti idolopoklonišu premijera Srbije Aleksandra Vučića, da obožavaju gledati sebe na BN Dnevniku, da im nije mrsko prihvatiti političke otpatke poput Tihomira Gligorića, da nemaju bogznakakve planove i da praktikuju misticizam kao ultimativnu političku disciplinu. Zapravo, Savez za promjene je poput starlete početnice koja tek mora da prođe fazu od Mimi Oro, e da bi došla do Stanije i Soraje. Postavlja se pitanje, hoće li uspjeti da se za samo nekoliko mjeseci konsoliduju, i prve nedjelje oktobra mjeseca otvore pobjednički šampanjac.
Ali, čak ni vrijeme nije najveći problem. Problem su istrošeni i po ko zna koji put reciklirani ljudi, koji, svi od reda, imaju prefiks bivši u svojim biografijama. Dakle, kako će brdo “bivših” poraziti aktuelnog, pitanje je sad? I, opet, nije problem u analitici, nego u tim istim opozicionarima, koji ni sami nemaju odgovor na ovo pitanje.
Jer da barem naslućuju kako doći na vlast, pod hitno bi morali unajmiti PR-stručnjake koji će ih na brzinu brifovati i pojasniti im na ubrzanim kursevima da nekakve bijele i crne knjige, porijeklo imovine, mutne radnje iz sive ekonomske sfere naprosto NE ZANIMAJU narod. Dakle, opozicija ne može sebi priuštiti niti luksuz da se iščuđava autističnom puku. Ne! Opozicija mora, poput vlasti, da se pivom, šatorom, pjevaljkom i mesom dodvori tom istom narodu.
Da, reći će mnogi, šta će dobiti ukoliko budu kopirali stare i prekaljene šatorske igrače poput Špirića, Radmanovića, Radojičića, Majkićeve i Baje naravno…? Pa, mogu se nadati kiksu vlasti. Oni boljeg pamćenja će se sjetiti da je Dodik izgubio izbore u Banjaluci zbog huliganske tuče njegovih tjelohranitelja sa navijačima Borca u Boriku 2000. godine. To su te stvari, te sitnice koje prelamaju našeg dinaroida pred glasačkom kutijom.
Hoću reći da je narod impulsivan i da kažnjava bahatost. Svaka ozbiljnija priča zahtijeva ozbiljnije politički potkovan narod. A ovdje niti ozbiljnih priča, niti serioznog naroda.
Tako će nam ljeto donijeti, osim SP-a u Brazilu, i domaću političku kaljugu, kako klišeizirano vele, najprljaviju do sada. Vlast se bori da ostane gdje jeste – sa ove strane rešetaka i logično je da neće birati sredstva u svojoj nakani. Pritisci, prijetnje, zastrašivanja, podmetačine, pa i hapšenja će biti sastavni dio ovog ljeta žarkog. Na opoziciji je da pokaže, prije svega narodu, od kakvog su materijala svi ti „bivši“sazdani i mogu li na megdan glavnom Baji.
Malter…
U čitavom ovom političkom galimatijasu najmanje barice sa najviše dabrova i pokojom oštroočnjačkom zvijerkom, najzačudniji je tzv. Treći blok. Ovo je, zapravo, neformalno udruženje profesionalnih političkih čekača, uglavnom anonimne provinijencije, koje dobija na težini priključivanjem Marka Pavića i njegovog DNS-a. A DNS, najjače zavičajno udruženje u Republici Srpskoj, bar se nominalno distanciralo od Dodika i Đokića i mirno čeka ishod ljetnjeg kaljužanja.
Agitovati sad za Pavića i nema neke svrhe, kako za Dodika, tako i za Bosića i pulene mu. Ali, eventualno, pod određenim uslovima i u Pavićevim najvlažnijim snovima, mogao bi taj isti DND biti onaj tako izlizani izraz „tasa na vagi“. Izlizan izraz, ali upotrebljiv tas. Dakle, iz ove perspektive, koliko god apsurdno izgledalo, od svih učesnika u našoj „Igri prijestola“, DNS je najsigurniji kandidat koji će preživjeti i pojaviti se u epizodama poslije oktobra.
A, pozicija i opozicija će zajedno pjevati Another Brick in the Wall, svako iz svojih razloga.
Ovako gledajući, pozicija je još uvijek zid, a opozicija tek cigla, koju zli učitelj (Dodik) ugrađuje u svoj bedem. Pavićevim betonom.
Problem je što ni za lijeka nema buntovne djece da oduvaju čitavu ovu grozomornu scenografiju i naturščike od glumaca koji imitiraju život i sprdaju se sa publikom narodnom.