Znamo da je Mostar, uz pojedine ruske enklave u Ukrajini, najpodjeljeniji evropski grad i to ne treba nešto posebno akcentirati. Znamo i da se nacionalizam širi i sa primjesama eugeničkog nacizma i klerikalnog fašizma vonja po svakoj kasabi u BIH.
Samo se malo femkamo da to otvoreno i zaključimo.
Ali, eto, morali smo sačekati 2015. godinu, e da bi se pojavio brutalno iskreni srednjoškolac koji će svoje, sredinom i vaspitanjem stvorene stavove da ispljune licemjernoj javnosti u lice. Dečko je samo rekao ono što misli većina njegovih vršnjaka. On, nekako nadriantropološki, prepoznaje Bošnjaka. Pažljivijem gledatelju emisije “Perspektiva” neće promaći da je bilo “Antinih” stavova, i kod bošnjačkih vršnjaka. Doduše, u prvoj epizodi i, doduše, u blažem obliku. Pa je tako jedan mladac posve iskreno rekao da Mostar nije prava sredina za ljubav između dvoje mladih različitih vjera i nacija.
A, zapravo, ta djeca, među kojima je Ante, sistemski su NAUČENA da nanjuše, osjete, prepoznaju drugog i drugačijeg. I najmanje je bitno to što narečeni mladac, antropološkom metodom odokativnosti, “zna” ko je Bošnjak. Istom tom metodom svaki balavac u našoj prćiji, a koji je odrastao u homogenoj nacionalnoj sredini, njuši Roma, Bošnjaka, Srbina, Hrvata…
Predominanto je to njušenje decenijama, stoljećima. I “Antina” rodbina, djedovi, pradjedovi su njušili i osjećali ko je drugi i drugačiji. Nekada su, doduše, za to išli u zatvor na socijalističko “prevaspitavanje”, a nekada bi bili bogme od strane vlasti nagrađivani sabljama, puškama, kamama i imali su svojih “pet minuta slavnog puštanja krvi onom drugom”. Ništa se to nije promijenilo stoljećima.
Od srednjeg vijeka naovamo.
Eto, jedino je, kobiva, Antu iskvarilo društvo, sredina i vlast, zajedno sa školom, pa je tako lud rekao to što je rekao. Samo je Antiša crna rupa u crnom Mostar gradu?!
Neće da bude rođaci! Evo, konkretno, u tom Mostar gradu, ljudi na obje strane Neretve koji ne misle kao Ante tek su puki izuzeci, odmetnici od društva, odrođeni i od Veleža i od Zrinjskog. Tek hudi jednocifreni postotak, osuđen na cipelarenje ustaša i balija. A, Antišu nam je “naša borba dala”.
Pa, mi imamo jedini na svijetu zakonsku školsku segregaciju! Aparthejd u 21. vijeku! Dvije škole pod jednim krovom – monstruozna postdejtonska ideja združenog bolesnog uma nekog stranca i domaćeg naci-pedagoga. Njima se, vidite, logičnim učinila misao da se Ante i npr. Nermin nikad ne vide, ako ne moraju. Odvojili su ih zidom i školskim rasporedom. Jedan prije, jedan poslije podne. Tako su konstruktori postratnog mira napravili prigušeni ratni period koji traje pune dvije decenije.
A, za te dvije decenije izrodilo se “Anta” u sve tri dominante zajednice koliko ti Bog i Allah hoće. Zapravo, sve te “Antiše” su nastavile ratnim stazama kontrarevolucije, bodreni zatomljenim željama roditelja i pročepljenim ambicijama političara. Čitava geta naci-junoša su tako u BiH uvezana u jednu mrežu koja, gle čuda – Nije više nikakav geto, nego ustavom određena zajednica koju državom zovemo.
Ako svaki političar zna da član Predsjedništva ne može biti niko drugi do Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ako svaki stanovnik RS-a zna da će mu, dok je vremena i Ustava, Srbin, a ne čovjek biti poglavar, zašto Ante ne bi znao granice i pravila svoga svijeta. Ta svaki taj političar koji drži do sebe, a pripada srpskom nacionalnom korpusu, reći će da je Sarajevo “teheransko”, pa će u skladu sa tim u našoj realnosti iznići činjenica, ma šta činjenica, izniće zgrada od 27 miliona KM, koju vlasti RS-a kupuju svojim delegatima u Istočnom Sarajevu, samo da ne žive i da se ne “traumiraju” u bliskoistočnom.
A, kad je neko dijete iz Sarajeva zadnji put bilo u “četničkoj” Banjaluci? I koliko ih je bilo?
I onda se čudimo što Ante nikada nije bio na Starom mostu i u Istočnom Mostaru. Zna i on svoje granice.
A granice i pravila kažu – Ne idi u Istočni Mostar, da ne bi najebao, i obrnuto!
Potpisnik ovih redova nije baš vjerovao u takvu i toliku podijeljenost mostarsku. A, onda je par puta, u par posjeta, na par predavanja, vidio da su Antina razmišljanja mala maca, šta je realnost.
Uvjerio sam se kako velika većina Mostaraca shvata blagu kohabitaciju kao jedinu moguću političku i životnu realnost. Uvjerio sam se kako velika većina mostarskih Hrvata izjednačava partizane i ustaše.
Sa druge strane, istočni dio grada je postao konglomerat na silu napravljenih junajted NVO-ova i otvorenog bošnjačkog nacionalizma.
I zato je posve normalno da se, prije nekoliko dana, sedamdeset godina od oslobođenja Mostara slavilo kao i prvog dana. Pod šljemovima. Letjele su, naime, flaše i kamenice na ljude koji su hodali u antifašističkoj koloni, sve sa povicima – Idite istočno odavde!
I zato, bravo, Ante! Ti si kao ona hladna pedagoška pljuska svim pripadnicima ružičastog postdejtonskog nepostojećeg bratstva & jedinstva. Ti si više od bilo koga svojim iskrenim nadriantropološkim spičom pokazao da ‘93 nikada nije ni prestala.
Ali na jedan perverzan, eugenički način, ti si, Ante, više od svih pomiritelja, predavača i profesora koji rade na nekakvom “ujedinjenju”, ujedinio svoj trojni nacionalistički soj i šačicu “ostalih” koji su, velim, puka statistička greška.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar