Objavljivanje dijelova arhive američkog Ministarstva pravde vezanih za slučaj Jeffrey Epstein izazvalo je ogroman interes javnosti širom svijeta. To je razumljivo, jer se radi o jednom od najtežih i najmračnijih slučajeva zloupotrebe moći u savremenoj historiji. Međutim, upravo zbog težine tih zločina, odgovornost medija i javnosti mora biti veća nego ikad. Nažalost, dio bosanskohercegovačkih medija u ovom slučaju je tu odgovornost grubo zanemario, koristeći objavljene e-mail prepiske kako bi senzacionalistički i krajnje neodgovorno doveo u vezu ime Sana Alajmović s Epsteinovim zločinima, iako za takve insinuacije ne postoji apsolutno nikakva činjenična osnova.
Prije svega, mora se jasno i nedvosmisleno reći: biti „spomenut“ u dokumentima nije isto što i biti optužen ili kompromitovan. Epsteinov dokumentarni fond obuhvata milione stranica. U njima se pojavljuju imena brojnih ljudi isključivo zato što su radili u akademiji, biotehnologiji, finansijama ili filantropiji, zato što su organizovali sastanke, konferencije ili putovanja, ili zato što su s Epsteinom imali profesionalni kontakt u periodu kada njegova krivična djela još nisu bila javno poznata. U tekstovima koji se bave Sanom Alajmović nigdje se eksplicitno ne tvrdi da je ona optužena za bilo kakvo krivično djelo, ali se načinom pisanja, redoslijedom informacija i selektivnim citiranjem čitaoca navodi da sam izvede takav zaključak. To nije greška u stilu, to je ozbiljan profesionalni propust i primjer novinarske neodgovornosti.
E-mailovi koji se danas koriste kao osnova za senzacionalističke naslove po svom sadržaju su u potpunosti operativne i administrativne prirode. Oni govore o logistici boravka u Stockholmu, terminima, hotelima, doručcima i brunch-evima, profesionalnim upoznavanjima akademika, investitora i lidera u biotehnologiji, kao i o aktivnostima vezanim za Swedish-American Life Science Summit, koji je bio legitiman, javan i institucionalni događaj. U tim porukama ne postoji ništa seksualno, prisilno, nezakonito ili sugestivno.
Organizovati doručak s Mathias Uhlén, brunch s tzv. „BBB girls“, što u tom profesionalnom kontekstu gotovo sigurno označava mlade profesionalke ili učesnice mreže tipa Boston Biotech/Business Bridge, a ne „djevojke“ u bilo kakvom seksualnom smislu, te profesionalna upoznavanja s ljudima poput Steven Burrill, globalno poznatog investitora u biološke nauke, predstavlja sasvim uobičajenu i legitimnu praksu u svijetu life science industrije. Sve drugo je naknadna i zlonamjerna interpretacija.
Način na koji su pojedini medijski tekstovi strukturirani dodatno pokazuje problem. Čitaoca se prvo podsjeti da je Epstein bio osuđeni seksualni prestupnik, zatim se ime Sane Alajmović ponovi više puta, potom se ubace emotivno nabijene i kontekstualno neobjašnjene riječi poput „djevojke“ ili „uzbuđene jer dolazi“, da bi se tekst završio podsjećanjem na Epsteinove zločine. Takav redoslijed ne služi informisanju, nego stvaranju tzv. moralne kontaminacije putem asocijacije. To je poznata propagandna tehnika, a ne odgovorno novinarstvo zasnovano na činjenicama.
Posebno je problematično ono što u tim tekstovima namjerno izostaje. Ne objašnjava se da je Epstein godinama bio značajan finansijer naučnih projekata i da je imao profesionalne kontakte sa stotinama naučnika, poduzetnika i institucija širom svijeta. Ne navodi se da su mnoge od tih interakcija nastale godinama prije nego što su njegovi zločini postali javno poznati. Ne ističe se da je Swedish-American Life Science Summit bio otvoren, institucionalan i legitiman događaj. I najvažnije, nigdje se jasno ne kaže da ne postoji nijedna optužba, istraga ili bilo kakav pravni postupak koji bi na bilo koji način teretio Sanu Alajmović. Izostavljanje tog konteksta nije slučajno, ono je ključno za konstrukciju senzacionalističkog narativa.
Također je važno razumjeti prirodu samih dokumenata Ministarstva pravde SAD-a. Ti materijali uključuju sirove e-mailove, neprovjerenu korespondenciju, spominjanje trećih lica i administrativne zapise. Oni nisu sudski nalazi, nisu optužnice i nisu presude. Brisanje te razlike između arhivskog materijala i pravnih zaključaka predstavlja ozbiljno etičko kršenje i obmanu javnosti.
Na kraju, ovakav način izvještavanja nosi i realan rizik od klevete. Naglašavanje njenog bosanskohercegovačkog porijekla, povezivanje njene profesionalne biografije s Epsteinom bez ikakvog dokaza o neprimjerenom ponašanju, te potpuno odsustvo balansiranog pravnog ili stručnog mišljenja, otvara prostor za ozbiljnu reputacijsku štetu. Posebno u evropskom pravnom kontekstu, gdje zaštita časti i ugleda ima snažnu težinu, ovakvi tekstovi lako prelaze granicu dopuštenog.
Govoreći i lično, poznajem Sanu Alajmović dugi niz godina. Njena profesionalnost, etičnost i ljudski integritet nikada nisu bili upitni. Ona je osoba koja je karijeru izgradila znanjem, radom i jasnim vrijednostima. Povezivati takvu osobu s jednim od najmračnijih kriminalnih slučajeva našeg vremena, na osnovu administrativnih e-mailova i bez ijednog dokaza o nečasnom ponašanju, duboko je nepravedno. U društvu koje pretenduje na istinu i pravdu, mora se jasno reći: ime u e-mailu nije zločin, profesionalni kontakt nije saučesništvo, a insinuacija nikada ne smije zamijeniti činjenicu.
Vrijedi posebno naglasiti i širi, ljudski aspekt ove priče. Sana Alajmović je žena koja je svoj profesionalni i lični ugled gradila decenijama, u izrazito kompetitivnom međunarodnom okruženju, gdje se reputacija stvara teško, a gubi lako. Upravo zato je posebno porazno gledati kako dio bosanskohercegovačkih medija, u potrazi za jeftinim klikovima i kratkoročnom pažnjom, svjesno ili nesvjesno učestvuje u narušavanju njenog imena. Još je uznemirujuće to što se u digitalnom dobu veliki dio javnosti zaustavlja na naslovima, bez čitanja sadržaja, konteksta ili provjere činjenica, i na osnovu jedne rečenice donosi konačne sudove o nečijem karakteru i životu. Takav mehanizam “brzog osuđivanja” ne samo da nanosi štetu pojedincima poput Sane Alajmović, nego dugoročno razara povjerenje u medije, banalizira stvarne zločine i pretvara ozbiljne teme u površni spektakl. U tom smislu, odgovornost nije samo na novinarima koji pišu senzacionalističke naslove, nego i na svima nama koji moramo insistirati na čitanju, razumijevanju i poštovanju istine prije nego što sudimo.