Mogu neskromno reći kako sam imao profesionalno zadovoljstvo da pišem ili govorim u svim tim – i još mnogim drugim – programima i publikacijama. Ali, ovdje neće biti riječi o tim zadovoljstvima, već o prilikama u kojima sam odbijao pozive za učešće i u najprestižnijim programima onda kad mi se činilo da bi moj nastup – po scenariju kako su ga objašnjavali producenti koji su me pozivali – bio ravan lažnom predstavljanju: naime, po zamišljenom formatu trebalo je da kao “bošnjački predstavnik” debatujem s nekim ko će biti predstavljen kao “srpski predstavnik”. Moje učtivo odbijanje da se pojavim u emisijama tog formata nije se uopšte ticalo predloženih oponenata s “druge strane”, jer neke od njih nisam ni poznavao – iako sam kasnije o nekima čitao da su bili službeno registrovani lobisti nacionalne stvari – već jednostavno nisam smatrao da imam bilo kakvu legitimaciju da govorim u ime Bošnjaka.
Oni su svoje predstavnike birali tako kako su ih birali a ovi su opet postavljali svoje diplomatske i druge predstavnike, čiji je posao da zastupaju “nacionalnu stvar” onoliko koliko znaju i koliko razumiju šta je neki stvarni nacionalni interes i kako ga zastupati i pri tome su oni najistaknutiji još i dodatno naplaćivali od države njeno predstavljanje i svoj patriotizam.
Moja legitimacija bila je sasvim lična – počivala je na mom novinarskom radu, na mojim knjigama i javnim stavovima – i kad sam učtivo odbijao da se pojavljujem kao nekakav “bošnjački predstavnik” u dijalogu uvijek sam naglašavao da ću sa zadovoljstvom nastupati, i nastupao sam, u programima u kojima će sagovornik biti neko ko ima slične profesionalne, publicističke ili naučne reference.
Povod za ova razmišljanja daje mi i živahna debata na forumima Radija Slobodna Evropa pored ostalog i o mojim tekstovima.
Dovoljno je da u njima kritikujete javne postupke i izjave premijera Republike Srpske – i neizbježno će se javiti i poneko ko u tome vidi tendenciju da se “za sve krive Srbi”, opredjeljenje za Bosnu pod bošnjačkom dominacijom, čak i poruku Srbima da su nepoželjni iz čega onda slijedi navođenje čitavog kataloga ponašanja bošnjačkog vrha u Bosni i Hercegovini kojima se manjinskim grupama daje do znanja da su nepoželjne.
S pažnjom i uvažavanjem pratim te kritike bošnjačke političke isključivosti i sa zadovoljstvom primjećujem da su svi primjeri odluka i ponašanja kojima se sužava prostor zajedničkog života ne jednom – i nimalo nježno – već kritikovani i u mojim tekstovima objavljenim u ovoj kolumni: čitalac se u to može lako uvjeriti uvidom u arhivu “Više tekstova istog autora” dostupnu i na ovoj stranici.
Reagovanja bošnjačkih patriota na te tekstove takođe su predvidivo netrpeljiva: prigovaraju mi autorsko “izjednačavanje agresora i žrtve”, zanemarivanje izvorne odgovornosti za rat i masovna ubijanja, stavljanje u isti koš i onih koji bi da grade i onih koji bi da ruše bosansku državu, s kulminacijom u neskrivenom zadovoljstvu kad se povodom drugih tekstova suočim s kritikom “prijatelja Srba”.
Iako mi se ponekad čini da nakon svih decenija novinarskog i publicističkog rada zaslužujem “sveobuhvatniju kritiku”, koja će polaziti od uvida u cjelinu i kontinuitet mog javnog stava umjesto da tetura od teksta do teksta, vjerujući kako me jedne nedjelje uhvati u antisrpskom a druge u antibošnjačkom pa onda opet jedne nedjelje u prosrpskom a druge u probošnjačkom raspoloženju, savršeno razumijem okolnosti u kojima je javnost nakon više od dvije decenije nasilnog propagandističkog svrstavanja “ili si s nama ili protiv nas” u znatnoj mjeri, uz časne izuzetke u svakom od naših poratnih ambijenata, gurnuta u rovove tog nepomirljivog razvrstavanja na “naše” i “njihove” u kojima se kritičko razmišljanje i o “našima” i o “njihovima” čas na jednoj a čas na drugoj strani doživljava kao nacionalna uvreda ili nacionalna izdaja. Kad kritikujete premijera Republike Srpske – vrijeđate srpski narod, kad kritikujete poglavara Islamske zajednice – pridružujete se lokalnoj i planetarnoj islamofobiji.
Za utjehu svima koji su poslije svega očuvali sposobnost da sa istom kritičnošću sude o svemu oko sebe, reći ću kako je to doživotna kletva za intelektualnu nezavisnost: tako je bilo i prije rata u godinama buđenja nacionalizma, tako je ostalo i u postdejtonskim godinama vladavine konstitutivnih plemena, a ne vidim zašto očekivati da će biti manje a ne više istoga i nakon još jednih slobodnih izbora 3. oktobra.
Tekst preuzet sa portala www.slobodnaevropa.org