(Foto: Tom Stodder)
Danas pričamo o herojima, ne samo vojnicima, prijateljima, očevima, braći koji su spasili naše živote, o doktorima, veličanstvenim herojima u bijelom koji su operirali uz svijeće, bez lijekova, zavoja, struje, vode… O njima koji su plakali i uz nadljudske napore spašavali i one kojima nije bilo spasa. Ali, kako to da ljekar prizna? Kako da ne uradi sve što je moguće?
Tokom opsade dramatično je porastao broj samoubojstava, broj rođene djece smanjio za polovinu. Od 65.000 do 80.000 djece u gradu, najmanje 40 posto je doživjelo da snajperi izravno pucaju na njih.
U najdužoj takvoj opsadi jedne prijestolnice život je izgubilo više od 10 hiljada žrtava. Ubijeno je 1601 dijete.
Priča o nama se i danas priča u svijetu. Baš u momentu kad u Ukrajini preko noći niču masovne grobnice, stradavaju djeca, stariji, naše generacije.
Istinu o njima donose novinari, baš kao i našoj priči. Stranim novinarima dugujemo puno. I domaćima, koji su časno radili svoj posao.
Je li to život?
Slobodanka Boba Lizdek radila je sa „stancima“ tokom rata, sjećala se kako je u hotelu „Holidej in“ bila „kuća otpora“ kada su mediji u pitanju. To je bio njihov dom i baš iz tog specifičnog hotela, napravljenog za vrijeme Olimpijskih igara 1984. slani su izvještaji o dešavanjima u Sarajevu.
Lizdek je kazala kako je život bez hrane, vode, struje, grijanja u opsadi bio težak. Za nju je iipak bio najgori osjećaj apsurda i užasa koji su nametnuti.
– Osećaj nemoći je meni lično bio najgori i najteži u isto vreme. Čovjek, ipak, u teškim trenucima dobije neverovatnu snagu i nastoji da pronađe rešenje za svaku situaciju – sjeća se.
No, unatoč svemu vrijeme opsade pamti po dobrim stvarima.
– To je ljudska toplina i solidarnost koja je zaista karakterizirala nas Sarajlije ali i strane novinare koji su dolazili u ratu ovde – kaže Lizdek.
Kako je vrijeme odmicalo onda se život počeo vraćati u grad. Je li to bio život? Pravi život? Teško je danas reći! Ali to je jedino život za koji smo znali. I ponekad glumili tu normalnost, da je dovoljno imati na stolu „Oslobođenje“ i cigarete upakovanu u nečiji nalaz s KCUS-a, prijatelje i dane primirja.
A onda smo živjeli, živjeli, punim plućima. U kosmosima koji su se povremeno činili da se odvijaju daleko od Sarajeva. Izložbe, koncerti, čak 183 teatarske premijere, čak pola miliona Sarajlija trčalo je kroz metke, aleje snajpera, između granata… Zbog otpora, prkosa. U knjigama pozorišnih ustaka tokom rata neko je napisao: „Hvala vam što niste pustili da poludimo“.
Već prve godine rata SARTR je producirao „Sklonište“ Dubravka Bibanovića, u Kamernom teatru 55 kultna „Kosa“ izvedena je u jesen 1992. godine. Na sceni ovog teatra u ratu su igrani Beckett, Ionesco, Čehov…
Internacionalni teatarski i filmski festival (MESS) kojeg je tada vodio Haris Pašović, koji iz Novog Sada preko piste sarajevskog aerodroma vratio u opkoljeni grad, na pozornicu je doveo Susan Sontag.
Godinu kasnije održan je prvi Sarajevski filmski festival, a kraj 1994. godine mnogi pamte i danas kao jedan od najvažnijih dana u životu. Bruce Dickinson, bivši pjevač grupe Iron Maiden, održao je koncert u Sarajevu s pratećim bendkom Skunworks. Karizmatični Dickinson stigao je u glavni grad BiH zajedno sa članovima benda Alexom Elenom, Chrisom Daleom i Alexom Dickinsonom. U prepunom Bosanskom kulturnom centru održali su koncert koi je za mnoge Sarajlije najljepše sjećanje iz rata. O tome je kasnije napravljen film Scream for me Sarajevo. Kojeg gledamo sa suzama u očima. I ne vjerujemo. Ništa ne vjerujemo.
Prije Dickinsona Sarajlijama je već u aprilu 1993. svirala Joan Baez.. Kroz turneju grupe „Zoo TV“ 1993. godine Sarajevo je živjelo i na koncertima U2, s obećanjem da će jedan jednoga dana odsvirati i u Sarajevu. Tako je i bilo!
Meni je jedan dan posebno ostao u sjećanju. Onaj kad je potpisan Dayton, 21. novembar 1995. I žal što zbog posla neću stići na koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.
Poruka s Grunfove majice
Kad nam je bilo najteže, bilo nam je najbolje, govorili smo jedni drugima, izrugujući tako neku poslovicu s Grunfove majice. Drugačije nije moglo.
Žene su kažu popravile rat. Svojom hrabrošću, optimizmom, brigom za obitelj… One su postale čarobnice u kuhinji, pa se i danas mnogi s čežnjom sjećaju pite od riže, koju smo jeli praveći se da je sirnica, eurokrema od brašna i kakaa, majoneze bez jaja, paštete od prezle.
Uostalom, evo i recepta
Majoneza
4 kašike brašna
3 kašike mlijeka u prahu
Smjesu pripremiti kao za puding i skuhati u pola litre vode. Kada se ohladi, dodati bibera i soli po želji i dobro umutiti.
Pašteta
Skuhati jednu kocku za supu u pola litre vode. Dodavati prezlu dok se smjesa ne zgusne. Poslije toga staviti soli, bibera i aleve paprike po želji. Jednu glavicu luka (ako ima) isitniti i ispržiti na malo ulja (ako ima) i na to dodati cijelu smjesu.
Kada skinete smjesu s vatre, dodajte pola kesice germe i, ako imate, malo bijelog luka. Ostaviti smjesu da nadođe i pretresti u teglu.
Pita od ničega
Zamijesiti tijesto za pitu u koje ste dodali germu. U zdjelu staviti 4-5 kašika mlijeka u prahu i jednu šolju ulja i malo soli. Razviti malo deblje jufke i premazivati tom smjesom (vama prepuštamo da odlučite hoćete li slagati ili savijati jufke – jednako je dobro). Nakon toga ostaviti pitu da malo nadođe i staviti je da se peče.
“Bosnakrem”
3 fildžana brašna
3 fildžana mlijeka
3 fildžana ulja
1 fildžan kakao-praha
1 velika šolja šećera
Sve pomiješati i kuhati na laganoj vatri 10 do 15 minuta
A u međuvremenu, na vatri grijati vodu. Za kupanje, za pranje rublja, za kafu, ako ima.
Priča o opsadi danas postaje samo naš mit. I strah da se Sarajevo i opsada ponavljaju negdje vrlo blizu.
Priče o ljubavi
Ostaje iza Sarajeva i Sarajlija priča o izgubljenim životima, djetinjstvima, najljepšim i najgorim godinama života, o ljubavima i nadi da će „kad ovo prođe“ sve biti drugačije.
Ostaje priča o Sandi i Svetozaru Pudariću, jedna od najupečatljivijih priča iz opkoljenog grada. Njegova tadašnja djevojka Sanda i on teško su ranjeni, od iste granate u oktobru 1992. Izgubili su noge. Odvezli su ih u različite bolnice. Na nagovor prijatelja, nakon 10 dana, ponovo su se sreli u istoj bolničkoj sobi. Tu su se i vjenčali.
Arijana Saračević Helać se sjeća.
– Došlo puno raje, pjevali Nadrealisti. Doktori dozvolili da se i zapali i malo popije. U to vrijeme zla, bila je to bajka. Ali bila je – napisala je Saračević-Helać.
Sanda Pudarić kasnije je pričala kako je sanjala o vjenčanju u Babića bašti, taj san zamijenili su granate i bolnički krevet.
Admira i Boško
Ostaje priča o sarajevskoj ljubavi Admire i Boška, koji su ubijeni na Vrbanja mostu u dogovorenom pokušaju prelaska na drugu teriroiju.
Dino Ćapin, komandant HVO kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova.
– Trčkarali su i skakutali… kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu. Boško umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina – ispričao je.
Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt mladog para.
Najprije su sahranjeni na vojnom groblju u Lukavici. Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.
Legenda kaže da je jednom Senad Avdić pisao o tome kako je u ratu neki stranac pred Predragom Fincijem primijetio kako su „Sarajlije malo prolupale u ratu“. Avdić je poslije potvrdio da je to tačno i da je najbolja potvrda ludila činjenica da je u ratu Finci pokrenuo časopis „Why!?“ za teoriju kulture dijaloga, filozofije, estetike.
Tajna džema
Sjećao se poslije i čuveni sarajevski foto hroničar, legendarni Milorad Kovačević Strašni da je to što imaš u glavi i srcu jedino što ti niko ne može oduzeti.
– Ostaneš bez igdje ičega i ostane ti ono što jesi. Radio sam fotografije i izložbe koje možda nikada ne bih radio. Sve su bile jako moćne. Koncerti su bili najbolji u ratu. Knjige poezije su bile odlične. Bili smo očišćeni od svega. Šta ti ostaje van onoga što je tvoje zanimanje, bilo da je riječ o fotografiji, likovnoj umjetnosti ili poeziji – pitao se Strašni.
Svi smo imali ludu potrebu nastaviti raditi kao da rata nema. Možda je to inat, baš kao i ono kad smo ono 1993. odlučili igrati se normalnosti pa u svijet, na takmičenje za najbolju pjesmu Europe poslati i naše predstavnike, Fazlu s pjesmom “Sva bol svijeta”. Sve u cilju pridobijanja još malo pažnje, da se makar na dvije, tri minute koliko pjesma traje čuje i za nas.
Možda baš kao potvrda da jesmo ono što jesmo i da nema tog rata koji nam to može pokvariti. Karim Zaimović je radio svoje stripove. Nije dočekao kraj rata. Njegova “Tajna džema od malina” živi danas. I sjeća nas na Karima.
Pričali su po svijetu o tom kulturnom otporu, o tome kako duh stane ispred granate.
No, rat je prošao. A došli dani, ponekad i mjeseci čeprkanja po sebi. U tim momentima kao da ulazite u neki drugi svijet, u kojem sjećanja bole, ali i ohrabruju.
Rat i opsada naučili su nas da budemo bolji i postanemo najžešči zagovornici protiv rata.
Svi, kako je rekao Nihad Kreševljaković, nosimo u sebi poruku da je rat najveće poniženje koje ljudsko biće može dožjeti.
I nadu da se nigdje i nikome više ne ponovi.
Uzaludnu nadu, kako svjedočimo!