«Prepoznali smo svoj nacionalni interes. Problem je što smo zaboravili kojoj naciji pripadamo!»
Svi mi imamo svoja htijenja i želje. Ukuse i mirise koji nam se manje ili više sviđaju. Određene ljepote koje samo nama imponuju, dok drugima takve boje, odsjaji i konture ne predstavljaju estetsku vrijednost. Imamo prijatelje za koje bismo dali sve, a poznajemo i ljude koji su puki poznanici i za koje ne hajemo bogzna koliko. Neke ljude manje volimo, neke malo više, a ima i onih persona koje ne volimo ni malo.
Među ljudima postoji pravilo izbora i ono što nam se sviđa ili ne sviđa imamo pravo prihvatiti kao takvo ili odbaciti. Uostalom, o ukusima se ne raspravlja, te sve dok taj naš ukus ne zagorčava živote drugih, možemo ga guštat do milje vole.
Ali ima nešto što ne zavisi od kategorije pustog subjektivnog sviđanja. Postoji nešto što nam se sviđa masovno i kao takvo posjeduje u sebi moć kolektivne privlačnosti to jest bezuslovne ljubavi prema nečemu što je «zajedničko» za pripadnike jednog državnog kolektiviteta, a to je domovina.
Eh, ali i tu ima kvaka koja škaklja, jer postoji sijaset vrsta ljubavi prema domovini. One se manifestuju na svakojake načine: prefinjene, perfidne, slatke, ali bogami i gorke. Jačina, obim, oblik, čvrstina i agregatno stanje ljubavi prema domovini zavisi i od strane sa koje dolazi, odozgore ili odozdole, to jest od naroda ili od vlasti. Nije isto kad domovinu voli seljak, ratar, i kad je voli na primjer tamo neki premijer ili predsjednik. Gabarit ljubavi je različit, a i količina emocija.
Pošteni seljak i radnik domovinu vole bezinteresno. Ona, domovina, se takvima sviđa po sebi kakva jeste sa svim svojim vrlinama i manama. Oni je bezuslovno vole, jer samo jednu domovinu imaju.
Sa ljubavlju koja dolazi «odozgore» je nešto drugačija situacija. Predsjednik države (ili čega već, nebitno, važno da nešto predstavlja) ovu tvorevinu voli isključivo onoliko koliko mu ona sa svim svojim performansama može uzvratiti. Ako obnašući vlast može ušićarit kakvu kućicu na Dedinju ili vikendicu na Azurnoj obali, tim je ljubav sadržajnija i veća. Dakako da ljubav zavisi i od namještaja u kancelariji, broju zgodnih sekretarica u kabinetu, voznom parku i izgledu fasade na instituciji čiju funkciju obnašaju. Zato zgrada predsjednika ili premijera mora da bude uglačana. Važno je da su ispred odaja prostrti crveni tepisi, kao recimo u nas u Banjaluci, jer ceremonijal je jako bitan i on dođe kao predigra u njihovom ljubavnom odnosu sa domovinom (Republikom Srpskom), doprinoseći da strast ove gospode prema otadžbini bude na najvećoj mogućoj razini.
Ljubav običnog građanina prema domovini je patriotska. On je voli kao rođenu majku. Sve bi za nju dao i sve bi učinio da je očuva i sačuva od zla. Ona druga vladajuća strana državu voli «krvnički», da ne kažem sadistički, iz petnih žila dokazujući koliko je obožavaju, te da je nacija kojoj pripadaju iznad svih drugih i da su baš zbog toga oni pravi predstavnici tog izvanzemaljskog naroda, pošto su tobože prepoznali prave vrijednosti istog.
Naravno da su prepoznali vrijednosti. Vrijednosti koje će, služeći se svojim urođenim pasjalukom, iskamčiti od većine, to jest od građana i turiti u džepove manjine, a to su njihovi partijski drugari i kojekakvi saradnici koji ih savjetuju gdje ima kakve džabane i na koji način najlakše da je dograbe .
Ukratko, nacionalizam, naravno, s ljubavi prema domovini nema ništa, jer domovinu stavlja u drugi plan ističući političke programe i ideologije koje koriste ime nacije i države za ostvarenje ličnih ciljeva.
Zdrava svijest jednog demokratskog društva i njegova zrelost čine prave vrijednosti prepoznatljivim u odnosu na lagariju i lakrdiju političkih oponenata kojima je u tranzicionim državama (kao što je BiH) lako dolaziti do profita držeći društvene prilike u stanju stalnih konflikata. Konflikt im omogućava isticanje nacionalizma s kojim tobože ljube svoju naciju i štite njene interese. U našem slučaju, jedni vlastodršci se bore za nedjeljivu i nezavisnu majku svih majki Bosnu i Hercegovinu, dok drugi zagovaraju ljubav prema njenoj mlađoj sestri Republici Srpskoj. A i jedni i drugi su patetične lopuže koje ne vole ništa osim vlasti i novaca!
Oni žive od te svoje ljubavi. Ti bestidni narodni poslanici, uhljebljenici, koji kuckaju esemesove za vrijeme sjednica i zijevaju buljeći u tv kamere kao telad u šarena vrata. Oni koji od nacionalizma žive jesu i oni što svojim gospođama ministarkama kupuju skupe parfeme, drangulije i bundice po bjelosvjetskim šoping centrima, vozajući se u skupim automobilima kakve nema ni vlada nekih mnogo bogatijih evropskih zemalja. Od ljubavi prema naciji žive i ona dva drugara, “veliki predsjednik i premijer mali” kojima se bankovni računi povećavaju srazmjerno smanjenju državnog budžeta.
Ah, lijepa li je i korisna ta njihova ljubav! Da je i nama da se omrsimo njome, pa da se najedemo i napijemo sokova naše plemenite otadžbine Republike Srpske i voljene domovine Federacije BiH. Siti bi se isplakali nad sudbinom svih onih koji nam omogućiše da se njihovim jadom nahranimo.
Vezani tekstovi : Živimo kao psi a ne smemo da lajemo!