Mnogi su politički likovi iskusili ostrakizam i prošli kroz sudove i zatvorske kazamate. Izgnanstva i sudske biografije su oduvijek važan politički kapital. U sudskim zapisnicima ostajale su zabilježene velike ideje, politički programi i manifesti.
Milorad Dodik ne uspijeva da slijedi tu istorijsku konstantu. Iza njega, po svemu sudeći, neće u sudskim dosijeima ostati zabilježen uzvišeni trag. Šteta! Imao je sjajnu istorijsku priliku da poentira kao mudar i odvažan političar da je samo malo razmislio o svom trenutku istorije i strpljivo razgovarao sa ljudima od političkog i pravnog znanja i iskustva. Prosto, sudski slučaj mu se namjestio da snažnim i važnim argumentima ogoli politike kolektivnog zapada, ne samo u odnosu na Balkan nego i na vascijeli svijet. Kako je krenuo, propustiće da iza sebe ostavi vrhunske traktate o vladavini prava i političkim slobodama u Evropi 21 vijeka.
Njegovo pojavljivanje pred sudom pretvorilo se u prostakluk i lakrdijašenje neprimjereno mjestu i trenutku političke istorije čiji je protagonista. Šegačenje sa kojim je nastupio u sudnici danima je zasmijavalo pivopije pred seoskim prodavnicama i periferijskim kafanama, uzdižući prostakluk u političku mudrost i nacionalnu vrlinu.
Možda će taj prostakluk, koji hrani srpsko političko biće, pomoći Dodiku da ostane na vlasti, ali neće donijeti ništa dobro generacijama koje dolaze, kao ni njemu lično. Mudrost politike nije u zasmijavanju i zasjenjivanju prostote nego u vaspitanju, učenju i osmišljavanju budućnosti i opšteg dobra.
Dakle, mogao je Milorad Dodik iskoristiti sudnicu za istorijski traktat o misiji političara u demokratskom društvu, o legitimnim političkim ciljevima i načinima na koje se ciljevi ostvaruju, o pravu građana i etničkih grupa, o legitimnim interesima, o međunarodnom pravu i međunarodnim medijatorima, o procesnom legitimitetu visokih predstavnika, o intervencionizmu i njegovim granicama, o sudu kao faktoru političkog i društvenog rizika..! Mogao je govoriti i o politici kao vještini mogućeg, o iznuđenim političkim potezima, o nerazumijevanju političkih partnera, o svojim velikim očekivanjima. Mogao je razložno i mudro da objasni zašto je preduzeo korake za koje je Šmit mislio da su „kriminalna aktivnost“ i šta mu je bio cilj. Imao je stotinu načina da ostavi utisak mudrog, obrazovanog i razumnog političara koji se drži demokratskih političkih načela i moralnih dužnosti političara na vlasti. I, naravno, mogao je pristojno i bez vrijeđanja govoriti o Kristijanu Šmitu kao političaru, o njegovom neprimjerenom praktičnom djelovanju, o političkim zabludama i smovolji. Mogao je zatražiti od Akademije nauka, (ako tamo ima ljudi koje cijeni i poštuje), i svojih mudrih senatora da osmisle i organizuju međunarodnu konferenciju, na kojoj bi se na naučnoj osnovi razgovaralo o vladavini prava u Evropi od Magna Carte Libertatum do Evropske konvencije o ljudskim pravima. Bilo bi pažnje vrijedno ubi et orbi pokazati da danas presedani sa visokim predstavnicima u srcu Evrope ruše fundamentalne evropske vrijednosti i pravne tekovine.
Ništa od toga nismo čuli u Dodikovom prvom pojavljivanje pred Sudom BiH. Po vemu sudeći, nećemo ni čuti. Ljudi iz njegovog političkog okruženja za nastavak najavljuju međunarodne advokatske avanture, poput tužbe protiv Šmita u Njemačkoj, i razne procesne smicalice, sračunate na odugovlačenje postupka. Stiče se utisak da se u prostor Dodikovog slučaja ubacuju razni mešetari željni pozornice i predsjedničkog sjaja. Jedan ozbiljan sudski slučaj mogao bi se pretvoriti u pravnu lakrdiju od koje će svi imati samo štete. Tome jednakom mjerom doprinosi i pravosudni sistem.
Nije poznato kada je i na osnovu čega donešena tužilačka odluka da se Milorad Dodik procesuira za neizvršavanje odluka visokog predstavnika. Javnost odavno zna da oko stotinu odluka Ustavnog suda BiH nije izvršeno, a da Tužilaštvo nije mrdnulo prstom da pronađe i procesuira odgovorne. Ta činjenica samo po sebi pokazuje da sa našim zakonima i sa našim pravnim sistemom nešto nije u redu. Zašto je Tužilaštvu BiH autoritet visokog predstavnika bio važniji od autoriteta Ustavnog suda?
Javno iznešeni prigovori na tužilačku istragu tiču se potpunog ignorisanje procenog legitimiteta i ovlaštenja Kristijana Šmita. Umjesto ozbiljne istrage, Tužilaštvo je pribjeglo predstavi sa pojačanim vizuelnim efektima. Optužnicu je potpisalo troje tužilaca, što se prvi put sreće u sudskoj praksi, kao da se radi o najsloženojoj pravnoj stvari u istoriji pravosuđa, a ne krivičnom djelu iz nadležnosti sudije pojedinca. Tih troje tužilaca došlo je i na izjašnjenje o krivnji, na kojem tužilac nema nikakvu procesnu ulogu.
Zanimljivo je kako se Sud pripremio za susret sa nepredvidivim Dodikom. Čini se da nije ni pokušao da posebnom krivičnopravnom slučaju posveti i posebnu procesnu pažnju kakva bi dolikovala sudu visokog ranga i njegovoj pravičnosti. A mnoga pravna pitanja od najveće važnosti za vladavinu prava, ljudska prava i pravično suđenje otvorila je Dodikova optužnica. Prvi put se u sudskom sistemu suverene države pojavljuje slučaj optužbe za krivično djelo koje je propisao pojedinac bez ikakvog ustavnog položaja u hijerarhiji vlasti, koji je uz to i stranac. Ta činjenica nalagala je Sudu da prethodno razmotri da li taj stranac ima procesni legitimitet u skladu sa Dejtonskim sporazumom i Ustavom, te da li bilo kakav procesni legitimitet stranca može uključivati i izmjene i dopune krivičnog zakona. Bez ustavnog ovlaštenja o zakonodavnoj nadležnosti nema zakona i nema krivičnog djela. Sva ta ovlaštenja Kristijana Šmita morala su biti jasno opisana u optužnom aktu da bi se optužnica uopšte mogla razmatrati.
Procesne radnje koje su preduzete nakon prijema optužnice u Sud ostale su na nivou anahronog formalizma, kao da se radi o svakodnevnom deliktu koji ne zaslužuju nikakvu posebnu pažnju, a ne o slučaju koji će postati sudski presedan u evropskom pravu. Duh procesne smušenosti lebdio je sudnicom tokom cijelog ročišta. Kada je Dodik odbio da ustane i nakon što je upozoren da krši zakon i pravila Kućnog reda, sutkinja je nemoćno samo konstatovala da se radi o nepoštivanju Suda.
Uzimanje ličnih podataka od optuženog, koje je zakonska besmislica od koje ni jedan sudija ne odustaje, kao da se radi o najvažnijoj sudskoj dužnosti (kao da tužilac nije znao koga optužuje!), poslužilo je Dodiku da ismijava sud, izjavljujući da se rođenja ne sjeća. Sutkinja je i preko tog ponižavajućeg sarkazma morala prijeći kao da se ništa nije dogodilo. Kada se sa anahronih procesualija prešlo na „meritum stvari“ i kada je Dodik izjavio da optužnicu nije razumio, sutkinja je izlaz našla u odluci da ga onemogući u daljem obesmišljavanju uloge suda. Zaustavljen je i Dodikov branilac u pokušaju da objasni zašto je optužnica nerazumljiva, sa obrazloženjem da njemu optužnica mora biti razumljiva. Postupak je okončan objavom suda da se optuženi izjasnio da nije kriv, što on de fakto nije učinio.
Prvo Dodikovo pojavljivanje pred sudom razotkrilo je sve pukotine besmislene procesne arhitekture krivičnog postupka u fazi koja bi trebala da svestrano rasvijetli krivični slučaj i spriječi dolazak nejasnih i nepotpunih optužnica u fazu suđenja. Neće ni sud ni tvorci zakona iz toga izvući nikakvu pouku.
Šta od ove sudske predstave o prestupniku Miloradu Dodiku očekuje Kristijan Šmit? Ako mu je cilj bio da uz pomoć pravosuđa ukloni Dodika sa političke pozornice, ili da nastavi da vrši sječu političkih lidera koji četvrt vijeka vode mirnodopske ratove na raznim frontovima, onda je na putu novog političkog rasulu. Destruktivni potencijal njegovog eksperimenta je ogroman, opasan i nepredvidiv. Čak i ako stvari ne krenu po zlu, Kristijan Šmit će u političkoj i pravnoj istoriji Evrope 21 vijeka ostati upamćen kao nemoćni samozvani zakonodavac sa diplomatskom notom.
