Fahrudin Radončić, novo lice na političkoj sceni, krenuo je dobro utabanim i razrađenim putem dolaska na tron „najvećeg zaštitnika vlastitog naroda“. Pomoću svojih novinskih izdanja lansirao je šemu tobože nastalu u OHR-u. Medijski tajkun ne mora izmišljati ništa novo, cilj, motiv, način i sredstva su poznati, sve već davno viđeno i mnogo puta reprizirano. Nemoguće je ne vidjeti sličnost sa Miloradom Dodikom, koji je najveću popularnost do granica idolopoklonstva stekao tek kada je zauzeo jasniji nacionalistički stav i posvađao se sa predstavnicima međunarodne zajednice.
Prvi Fahrudinov nastup kao političara bio je replika Dodikovih nastupa: među prvim njegovim rečenicama izgovorenim nakon objave da osniva stranku bila je ona da želi Bošnjacima vratiti dostojanstvo. Identično Dodikovoj floskuli kako je RS vratio dostojanstvo. Spomenuo je i Miloradov omiljeni kapacitet (naravno lični u službi naroda), Bosnu kao ogromno gradilište, i Dodikovski dugo radno vrijeme. Sama objava ulaska u politiku bila je rijetko idiotska: Radončić je konstatovao da je simbolično počela u 12.05 kao znak da je zakašnjela, zatim spominjao narod, Berluskonija, krizu kao šansu, i još gomilu nesuvislih baljezgarija. Političaru u začetku, bez izgrađene stranačke infrastrukture, bez poznavanja bilo kakve ideologije ili političke teorije, ništa drugo ni ne preostaje osim populističke demagogije. Prije toga je vlasnik „Avaza“ stao uz Dodika sa riječima da „smatra lošim da mu se u Sarajevu montiraju kriminal i korupcija“. I kako to samo u Bosni biva, medijski moćnik je kad je izjava naišla na negativan odjek Bošnjaka demantovao vlastite riječi date u intervjuu vlastitim novinama. Sa Dodikom se redovno čuje, rekao je sinoć premijer RS da ga je nazvao da mu kaže da je barem privremeno postao veća „faca“ od njega.
Osnivač Saveza za bolju budućnost BiH u centar medijske pažnje se vratio putem afere koju su – gle čuda – lansirala njegova novinska izdanja. Okrivljeni su ovog puta Ured visokog predstavnika, tačnije prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan, a cilj je vlastita promocija kao najvećeg zaštitnika bošnjačkog interesa.
Želeći se predstaviti kao hrabri, beskompromisni borac za bošnjačku stvar, Fahrudin daje do znanja da neće biti pošteđeni i Amerikanci samo ako se dotaknu njega lično kao i Islamske zajednice. U sve se naravno umiješao i reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH Mustafa Cerić, neprimjerenim, nedostojnim, sramnim istupom u kojem je koristeći teške riječi iznijeo niz nedokumentovanih optužbi na račun OHRa i Rafija Gregorijana.
Cerić je zauzeo isti stav kao i Radončić okrivljujući Gregorijana bez konkretnih dokaza da on stoji iza šeme. Reis koji je direktno podržao Bakira Izetbegovića na stranačkim izborima SDA, nezadovoljan njegovim porazom, je izgleda pronašao novog političkog pulena u skladu sa težnjama za radikalniji bošnjački odgovor na Milorada Dodika. Dajući vjetar u leđa Radončiću, Cerić i dodatno homogenizuje Bošnjake stvarajući iluziju islamofobije u medijima, a sada i među predstavnicima američke administracije.
Misao iza cijelog cirkusa je vraćanje pažnje na Radončića u sklopu medijske promocije njegove stranke. „Rat“ sa OHR-om je dobro provjeren alat za potvrdu statusa „patriote“, a ideja je osvojiti što više mandata na izborima sljedeće godine, dobijenih od po ko zna koji put prevarenih glasača. Dosadašnji „generalni zastupnici“ i „monopolisti bošnjačkih interesa“ nisu uspjeli u svojim nakanama, koje se poklapaju sa reisovim, te je došlo vrijeme da se konačno pojavi onaj pravi. Onaj koji će uraditi posao. Onaj mudriji i vještiji od prethodnih, onaj snažniji koji se ne plaši „zaratiti“ i sa Amerikancima a ima odgovor i za Dodika. Onaj potekao iz privrede kao i Dodik koji će kroz ekonomsko osnaživanje postati i značajniji politički činilac. Onaj koji je zato što je isti kao on, idealno rješenje za vraćanje ravnoteže. Onaj koji će spriječiti budući genocid.
Vlasnik moćne medijske mašine počeo ju je konkretnije upotrebljavati u svrhu vlastite kampanje, znajući snagu ovog oružja. Koje je takođe jako svjestan i Dodik, koji nema vlastite novine nego cijelu industriju u vlasništvu i na upravljanju odanih saradnika.
Trenutni pobjednik konkursa za bošnjačkog Dodika počeo je slijediti korake neophodne za ovladavanje državom. Njegova prljava, neargumentovana kampanja je suština politike kod nas: medijski linčuj političare drugog naroda, međunarodnu zajednicu, nevladine organizacije, bilo koga, izazovi konflikte i proglasi se vrhunskim primjerkom vlastite rase. Recept koji uvijek prolazi, nepogrešiv kao pick and roll u košarci, ali sasvim nefunkcionalan i nezainteresovan za rješavanje bilo kakvih problema zajednice. Tako da se politika pretvara u beskonačan prazan hod, besmislene pregovore bez volje za dogovor, prazne riječi bez značenja i pokrića.
Kako stvari funkcionišu u uređenim i funkcionalnim institucijama pokazao je Rafi Gregorijan: zbog neispunjavanja uslova odgodio je okončanje supervizije za Brčko. U toj priči sve je jednostavno – postojali su uslovi koji nisu ispunjeni i stranac iznad lokalnih vlasti je ostao. Nepotrebno i nerazumno odbijanje odluke visokog predstavnika o Elektroprenosu BiH od strane Vlade RS dovelo je do još jednog neuspjeha i neispunjenog uslova za zatvaranje OHR-a. Pokušaj „saplitanja“ zamjenika visokog predstavnika od strane Vlade RS, koje je bilo ustvari rat protiv principa nametanja rješenja, Rafi Gregorijan riješio je lako i odlučno, a Vlada će na kraju morati prihvatiti njegove odluke. Dok domaći akteri političke scene „ratuju“ i raspiruju mržnju, konkretna rješenja i odgovore na probleme donose predstavnici međunarodne zajednice. Prosto jer su oni jedini sposobni i zainteresovani za njihovo rješavanje. Cijela priča jako dobro oslikava današnju Bosnu: dok se novi i stari bh. političari igraju države, suštinske odluke donosi OHR jer nema ko drugi. Neuspjeh je svakodnevica i kolotečina a politika tek jeftina manipulacija najprizemnijim osjećanjima. Politički, ideološki i moralno nedoraslim političarima potrebna je „dadilja“ koja će pospremati njihove brljotine.
Može zvučati čudno – isključivo nekome ko nije iz BiH – ovakvo stanje odgovara i većini domaćih političara. Suvereni u svojim entitetima, odgovornost mogu uvijek svaliti na OHR, međunarodnu zajednicu, Ameriku, Evropu, islamofobe, posao im je unosan i imaju sve privilegije. SNSD-ova borba protiv OHR-a je ustvari lažna i deklarativna jer rade sve da on ostane. BiH kao Gvantamo je dakako samo tlapnja Mustafe Cerića ali je Gluha Bukovica mračna realnost, u kojoj će naići na odjek među džematlijama kampanja vlasnika „Avaza“, dok im hodže pipkaju djecu.
Tako je i Radončić shvatio da treba uzeti svoj dio kolača i zajahati na talasu sukoba. Slijedeći utvrđeni put postaje jedan od brojnih, istovjetnih Milorada Dodika bh. političke scene. Kao da nam svi ostali nisu već dovoljni. Još jedan od malih, gramzivih, neobuzdanih, neutemeljeno ambicioznih „tehnologa vlasti“ kojima je pojam državne službe sinonim za namirivanje sopstvenih interesa.