Čović je kriv!, povikao je Lagumdžija iz stolnog grada države za čovjeka u kojoj su četiri štrajkača glađu sinoć prespavala u automobilu.
– Lagumdžija je kriv!, povikao je Čović iz stolnog grada u kojem je jedina aktivnost formiranje policijskog tima pred utakmice polunogometaša i gašenje svjetla javne rasvjete iza ponoći jer se nema novca za lampe.
I dok se mediji okreću nogometnom terenu sa sijela o Vijeću ministara, u koje se ničim izazvan gura čovjek koji, zajedno s bratom ministrom, prijeti svjedocima njegova kriminala, čeka se nekakav pozitivan odgovor za Bosnu i Hercegovinu.
Doći će pare. Doći će 96 milijuna eura za razvoje nečega u zemlji u kojoj se samo prerano razvijaju djevojke zbog otrova i GMO hrane i rakovi zbog otrova i stresa.
Grizemo se iznutra dok bezglavno trčimo za igračima koji su zabili gol, umjesto da trčimo za onima koji su gol pustili. Bezglavo ganjamo nebitne igrače u cijeloj priči.
Čak i onaj golobradi, do pola razgoljeni, navijač zna da nešto nije kako treba u zemlji čiji zemljopis ne zna. Zna da roditelji više nisu roditelji, da nema šibe iz Raja, niti zakona koji bi ga spustio na zemlju i dao mu maramicu da briše curke ispod nosa.
Možda je taj golobradi navijač negdje čuo da televizija ne laže, pa je ispunio želju Federalnoj televiziji koja je danima prije najavljivala kako će biti nereda, kako Mostar ne spava. Televiziji, koja šuti dok spavaju štrajkači glađu, pred poduzećem u koje su umišljeni vladari države i čovjeka postavili svoje ljude i začepili usta svjedocima još jednog kriminala.
Šteta što će se taj golobradi navijač istrošiti od galame za loptom, pa kad odraste neće imati volje da trči za pravim igračima. Onima koji puštaju da utakmice traju dok ne zabije netko njima po volji.
Onima, koji upiru prstom jedni u druge i pilatovski peru ruke dok razapinju narod, koji ionako nema pravo pod većinom. Normalni su odavno manjina.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba