Iz kafića niz Vase Štrase dopiru bolećivi glasovi Eltona Johna i Georgea Michaela “Don't Let the Sun Go Down on Me”, a iz bašte im uzvraćaju domoroci u plavom, “Naprijed, Željo, četo plava”. Stranci pitaju tko to igra, a dobrohotni im urođenici objašnjavaju da to domaći Željezničar 
danas igra odlučujuću utakmicu za opstanak u Prvoj jugoslavenskoj ligi, protiv Pelistera iz Bitole. Možemo li se slikati?, pitaju turisti. Može za pivu, odgovaraju domoroci. Pa se svi smiju.
Sunčana je i prozračna prva sarajevska majska nedjelja. U Zetri je večeras veliki koncert Zije Valentina, u CDA-u gostuje Rambo Amadeus, a u Skenderiji Rabotnički. U Obali počinje tjedan skandinavskog alternativnog pozorišta, u Društvu književnika neki gradski pjesnik promovira novu zbirku pjesama, u kinima se prikazuju najveći hitovi te godine JFK i Sirove strasti.
U kafiću Akademije za jednim se stolom komentiraju teorije Olivera Stonea o drugom atentatoru na Kennedyja, a za drugim neka zanimljiva režiserska rješenja u Sirovim strastima. Jedan nadobudni student Akademije scenskih umjetnosti fantazira kako će mu jednog dana, zapamtite što vam kažem, Sharon Stone uručiti Oscara. Ne kaže se Šeron Stoun nego Oliver Stoun, dobacuje drugi, vidljivo devastiran. Daj još po jednu, viče društvo konobaru. Ne može, zatvaramo, Dan žalosti. Ubiše Kenedija. Pa se svi smiju.
Sunčan je i prozračan 3. maj u idiličnom Sarajevu. Bijeli, žuti i crveni golfovi natrpani djecom i živčanim ženama uspinju se strmim uličicama i napuštaju grad u potrazi za slobodnim stolom u nekoj od kafana na padinama okolnih planina. Dolje, u mahmurnoj betonskoj dolini oni što su ostali spremaju se za tradicionalni obiteljski ručak. U jednoj sarajevskoj kasarni vojnici se pak spremaju za izlet u Beograd. Sutra je godišnjica Titove smrti i zajedno s generalom obići će Kuću cvijeća.
Vojnici pažljivo slažu svečane uniforme i u tetrapake Fructalovih sokova ulijevaju rakiju. Čeka se još samo drug general, opet je zapio poslije ručka. Konačno, iza pet sati uskaču u transportere i kamione i kreću na put. General je dobre volje, pa je pokupio i nekog starog Sarajliju kojemu je pobjegao tramvaj. Vojnici putem mašu i dobacuju sarajevskim djevojkama u prvim sezonskim mini suknjama, ali ove ih ne registriraju. Neki Makedonac povede pjesmu “Bitola, moj roden kraj”, ali jedva da je itko prihvatio. Regrut odustaje, pa grupi navijača Želje dovikuje “Pelister! Pelister!”. “Jebo ti Pelister mater!”, uzvraća mu jedan s trotoara Dobrovoljačke ulice. Pa se svi smiju.
Onda, odjednom, strašan prasak. Pa drugi, pa treći, pa bezbroj. Kroz rupe u ceradi grunuo u koš kamiona vodoravni rafal sunčevih zraka pa sve obojao u crveno. Metež, vrisak, jauci, plač, krv, kaos. Vojnici u užasu otvaraju usta, ali iz njih ništa ne izlazi, od detonacija i pucnjave ništa se ne čuje. Onda je jedan transporter planuo. Gusti dim nadvio se nad obalu Miljacke, vreli se pakao rastvorio po dužini Dobrovoljačke ulice.
Tako je 3. maja 1992. godine u šest sati poslijepodne počeo rat u Bosni i Hercegovini.
Ne hvatajte me baš za svaki detalj, moguće da sam ponešto i pogriješio ili zaboravio, ali tako je izgledala ta zla nedjelja rekonstruirana iz dostupnih beogradskih povijesnih izvora. Što se točno dogodilo tog poslijepodneva – i dan-danas velika je zagonetka, jedna od najvećih iz suvremene srpske historije.
General Milutin Kukanjac, recimo, krenuo sa svojim vojnicima na izlet u Kuću cvijeća, pokupili na tramvajskoj stanici Aliju Izetbegovića, “Idete li preko Hasana Kikića?”, “Idemo, upadaj”, taman skrenuli u Dobrovoljačku, kad zapucalo. Radovan Karadžić u to se vrijeme upravo pripremao za svoju pjesničku večer – “Ko zna na koga nesreća cilja, cveće ne ume nasilje da vrati”, recitirao je u ogledalo vježbajući svoj nastup, “livada u nervnom rastrojstvu šapati, neizvesna je sudbina lekovitog bilja” – kad ga je trgnula daleka tutnjava i reski pucnjevi. Biljana Plavšić, dobro se sjeća, te se nedjelje cijeli dan pripremala za sutrašnje ispite na Prirodno-matematičkom fakultetu, prilegla malo da pogleda Nedjeljno popodne i zadrijemala uz cvrkut ptičica iz parka, kad je oko šest probudile detonacije. Momčilo Krajišnik, na primjer, taman sa društvom zavrtio janjca pred kućom u Zabrđu kad im došao komšija i rekao da u Sarajevu počeo rat. “Čuj, rat”, odgovorio mu Momčilo. Pa svi počeli da se smiju.
Kao da se ništa prije nedjelje u šest poslijepodne dogodilo nije, kao da nije u koloni bio otet i sam predsjednik države, kao da dan ranije nije započeo divljački napad na grad, kao je to bio prvi dim nad Sarajevom, kao da nisu mjesec dana ranije snajperi s Holiday Inna pucali po građanima, kao da nisu već u aprilu gorjeli i Mostar i podrinjska sela, a leševi ležali po ulicama Foče, Zvornika i Višegrada, kao da tenkovi nisu već mjesec dana orali Bosnu.
“Napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici je predmet koji dugo radimo. Tu je počeo rat”, doslovno je rekao glavni srpski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević za B92, komentirajući privođenje nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH Ejupa Ganića na londonskom aerodromu Heathrow, po međunarodnoj potjernici koju je zbog tog davnog slučaja za njim raspisao Beograd.
A kad napad na kolonu JNA u Sarajevu 3. maja 1992. početkom rata u BiH označi glavni tužitelj Republike Srbije, čovjek koji zbog spremnosti da procesuira i najgore zločince iz redova vlastitog naroda važi za rijedak glas razuma iz Beograda, onda to više nije politikantska ili historikantska konstrukcija nekog radikalskog redikula, nego službena historijska istina.
I Dobrovoljačka je ulica tako upisana u imaginarnu geografiju našeg podijeljenog svijeta, još jedno opće mjesto naših razgraničenja – rastvorila se Dobrovoljačka među nama kao kanjon Dizdarove Modre rijeke, sto godina široka i tisuć ljeta duboka, “o duljini i ne sanjaj, tma i tmuša neprebolna”.
Na jednoj obali Dobrovoljačke rijeke i najrazumniji su ljudi tek nesretnici kojima se svijet srušio te majske nedjelje, kao da je to bila prva krvava nedjelja u kalendaru 1992. godine, a na drugoj obali i najčestitiji glasovi zdravog razuma digli se u patetičnu riječ obrane za Ejupa Ganića i heroje s krovova Dobrovoljačke ulice, kao da sloboda ima smisla ako se mjeri slobodom dobrovoljačkih ubica, nevinošću Ejupa Ganića i političkim bodovima Harisa Silajdžića, kao da napad na kolonu JNA nije bio zločin, kao da nisu u transporterima i kamionima bili prestrašeni golobradi regruti iz neke daleke vojvođanske Subotice i strašne sarajevske subote.
Nitko u cijeloj tmi s jedne, i tmuši s druge strane, što se neprebolna digla nakon hapšenja Ejupa Ganića, ne spominje tu djecu, prestravljene klince koji su ostavili glave na asfaltu Dobrovoljačke ulice, žrtve sumanute unakrsne vatre pomahnitalih generala s jedne obale, i dobrovoljačkih ubica s druge. Nema za njih, niti je bilo, ni američkih pancir košulja ni helikoptera da ih izvuku, ni skupih advokata u Haagu, ni države da stane iza njih, ni bogatih prijateljica iz londonskog jet-seta da plate dvjesto hiljada funti i izvuku ih iz pakla Dobrovoljačke, evo već osamnaest godina dugačke i još sto godina široke.
A valja nama preko ulice, rekao bi Mehmedalija Dizdar. Valja nam saditi semafore i crtati zebre, valja nama sutra preko Dobrovoljačke ulice.
Preuzeto sa www.nezavisne.com