Našega ministra vanjskih poslova Gorana Grlića Radmana ni u stanju potpune budnosti ne krasi bistrina, a u nedjelju ujutro, kad su ga protresli da mu kažu kako je Milorad Pupovac zvao da bi Aleksandar Vučić želio obići Jasenovac, dobrih je pola sata samo zblanuto treptao. U ministarskoj tikvi sudarala su se pitanja: koji Vučić, zašto Pupovac, kakav Jasenovac, gdje su mu papuče?
I to negodovanje i ta prepast u trenutku su se razlili svuda. I vlast i opozicija, i komentatori u ozbiljnim medijima i pavijani s opskurnih desničarskih portala, svi su uglas graknuli da ne može, da kakav je to način da predsjednik Srbije samo tako, kad mu se ćefne, iznebuha, mimo diplomatskih protokola, dolazi ovdje da bi nam nabijao na nos zločin otprije osamdeset godina. Taj gnjusni četnik, dodali su, kojem je jednom bilo prekrasno duhovito kad je Vojislav Šešelj opisivao kako će rđavim kašikama za cipele klati Hrvate, trebao bi prvo sebe pogledati.
I zaista, teško bi se bilo suprotstaviti ijednom od ovih argumenata. Jasenovac je mjesto stradanja nevinih, gdje su katkad čitava srpska sela, i muškarci i žene, sve od osam mjeseci do osamdeset godina starosti, skončavali u stravičnim patnjama, izrešetani mecima, zaklani bajunetama, lubanja smrskanih ustaškim maljevima, i krajnje je neumjesno da tu dolazi jedan promotor mržnje i nasilja, čak i ako je on predsjednik Srbije. Ali, zašto je to predsjedniku Srbije sinulo baš na neradni dan, jedne bezvezne, ni po čemu značajne nedjelje sedamnaestog srpnja ujutro, tu se vjerojatno krije najružniji dio ove priče. Kako se Aleksandar Vučić iznenada i hirovito uželio Jasenovca, kao kakva trudnica kad se uželi jagoda, otkriva nam više nego išta drugo kakva je on proračunata, bezdušna ništarija.
Ovdje se moramo na trenutak prividno udaljiti od naše teme. Ima u Valjevu u zapadnoj Srbiji jedna tvornica oružja, osnovana trideset devete, još u Kraljevini Jugoslaviji. Većinski je u državnom vlasništvu i, kao i sve drugo čime upravlja država, izrazito neuspješna. Valjevski “Krušik” iz godine u godinu tajanstveno gomila velike gubitke, premda su njegovi proizvodi očito vrlo kvalitetni, pouzdani, izdržljivi, po čitavom ih svijetu traže. Kao jedna od rijetkih tvornica koja još pravi municiju po nekadašnjim sovjetskim standardima, “Krušik” je prisutan u valjda svim ratovima našeg vremena.
Gotovo se raznježite koliko je to pravedno, širokogrudno, bez predrasuda. Poslovanje tvornice oružja dosegnulo je divni humanistički ideal. Njihovim se proizvodima ubijaju i fašisti i komunisti, i nacionalisti i internacionalisti, i članovi desničarskih hunti i marksistički gerilci, i kršćani, i muslimani, i hindusi, i budisti… Prije nekog vremena otkrilo se da je oružje iz zapadne Srbije preko Saudijske Arabije završilo u Islamskoj državi, beogradski je NIN iscrpno pratio aferu, koliko god se vlast trudila zataškati. Zatim su oružje našli i u Papui Novoj Gvineji. Urođenici koji takoreći do jučer nisu imali ništa opasnije od otrovnih strelica u bambusovim puhalicama, ponosno su pozirali s maslinastozelenim granatama sa žutom oznakom KV: “Krušik” Valjevo.
Napokon, nekoliko je puta dokumentirano i da je ukrajinska vojska naoružana proizvodima iz širokog asortimana tvornice u većinskom vlasništvu srpske države, premda se srpska država javno stavlja na stranu svoje pravoslavne, ruske braće. NIN je sada otkrio da je ovaj posao išao preko nekih visokih funkcionera Vučićeve Srpske napredne stranke. Vučić se kleo da je to bilo samo jednom, davno, još dvije hiljade šesnaeste, ali čini se ipak da je takvih prilika bilo više i da su bile recentnije. Na snimkama se vidi da su granate iz dvije hiljade osamnaeste.
“Dobro, Vučiću, koja je tebi pička materina?” upitao je vjerojatno ruski predsjednik Vladimir Putin svoga kolegu kad je to shvatio. “Ovamo mi cmoljiš i kukumavčiš da ti gas prodam po nabavnoj ceni, a onamo ukrajinskim nacistima uvaljuješ mine iz Valjeva. Sram te bilo, jajaro jedna!” grmio je Putin ogorčeno, a Vučić je samo piljio vrhove svojih cipela i postiđenim šapatom ponavljao kako mu je žao i kako se to više nikad neće ponoviti.
Ali, eto, ponovilo se. U noći sa subote na nedjelju u Grčkoj se srušio transportni avion s jedanaest i po tona oružja iz Srbije, iz “Krušika”. Antonov AN-12 bio je registriran u Ukrajini, s isključivo ukrajinskom posadom, u vlasništvu ukrajinske kompanije koja obično posluje s NATO savezom. Kupac je jedino na papiru bio iz Bangladeša, ali teško da je egzotična adresa ikoga mogla zavarati. Aleksandra Vučića ponovno su uhvatili s prstima u pekmezu, a on je ne znajući što bi drugo, u panici bubnuo da bi u Jasenovac da se pokloni žrtvama ustaškog terora.
U posljednjih osamdeset godina na mnogo je sramotnih načina obezvrijeđena žrtva Srba koji su skončali u logoru na blatnjavoj obali Save, ali rijetko tko je to učinio odvratnije od Aleksandra Vučića, kad je pričom o Jasenovcu želio odvratiti pažnju od svoje slabosti, od još jednog slučaja kad se žalosno otkrilo da mu je novac važniji od pravoslavnog bratstva ruskog i srpskog naroda.