Crno je.
Kad kreneš putem iz Prijedora prema Dubici i krivinom saviješ do Bukove Kose.
Sve se crni. Mračno je, iako bije sunčan, proljetni dan. Udara u oči i srce. Ko ga ima.
Neki tužni dnevničari kopaju crn, drveni ugalj kog ni Švabe u drugom svjetskom ratu nisu htjele. Imao je previsok procenat sumpora u sebi, pa ugrožava zdravlje ljudi, te životinjskog i biljnog svijeta u blizini, stoku, vodoizvorišta.
Danas ga kopaju naši i zagađuju Prijedor, Republiku Srpsku i BiH, a onda ga kamionima odvoze u Srbiju i lože, tako nakaradnog, pa zagađuju i one koji žive na toj lokaciji.
Dakle, crno je. Duplo golo. Mrkli mrak. Mrakčina.
Kao da ubadaš utrobu svog nerođenog djeteta.
Pa to ne ide, božji čovječe ..
Još je veći mrak što većina ljudi ćuti, ali valjda će ovа naše studentska vaskrsenja društva da probude i uspavale, podbule, ušuškane, zaparložene Kozarčane da ustanu u odbranu prirode.
Nema se više gdje povlačiti ..
To treba jasno osvijestiti.
*
Da ipak ne bude sve tako crno u mom Potkozarju, pobrinu se uvijek neki dobri ljudi. Dakle, ima ih. Uvijek.
Samo ih treba isticati, osnaživati, podržavati ..
E pa, biće prilika ovih lijepih martovskih dana.
Prvi vjesnici buđenja i radosti među ljudima su među nama.
***
Kad smo se kao djeca igrali ispred zgrade u Kozarskoj ulici, ponekada je po plavokosog, nestašnog Nerija, najboljeg šatenskog druga na svijetu, znao doći Cico. Pozivao ga je kući na ručak ili samo prenosio poruku od mame Nafije ili starijeg brata Nećka.
U početku smo malo zazirali od njega. Bio je drugačiji. Nekako čudan. Vukao je malkice jednu nogu po betonu dvorišta, pa smo ga i po tom čudnom, ritmičnom zvuku prepoznavali.
Pošto je govorio manje razumljivo, stajali smo na distanci i gledali dok obavlja povjereni mu zadatak. Kad bi vidio da je Neri primio poruku, Cico bi se polako okretao i sporim tempom vraćao do njihove zgrade u komšiluku.
Ponekad bi Nerija pitali o njemu, a on bi samo rekao da mu je i Cico stariji brat i da ga mnogo voli. Igra se potom nesmetano nastavljala.
Vremenom smo zavoljeli Cicu, počeli da pričamo sa njim, ali najviše sam volio kad se Cico nasmije. Baš je to bilo divno. Iskreno i nepatvoreno. Kao pravo dijete, ozari sve oko sebe, obasja nekim milim i čudnovatim zracima sunca iako je već imao dvadeset i šest godina.
Cico je imao Daunov sindrom. Živio je težak život neprihvatanja zbog toga. Još prije četrdesetak godina.
***
Mnogo je marginalizovanih grupa u našem nesređenom društvu. Mnogo je onih kojima je potrebna pomoć, ali najviše ljubav i pažnja, minimum dostojanstva i uvažavanja. Mislim tu na starije ljude, penzionere, trudnice, nezaposlene, samce, zdravstveno hendikepirane, invalide, itd. Svima njima su podrška i ljubav neophodni da preteknu.
Jedna od podgrupa su svakako djeca i ljudi koji imaju Daunov sindrom ili mongolizam. To je razvojni poremećaj, najčešće praćen fizičkim nepravilnostima/deformitetima tijela. Kod djece sa mongolizmom postoji 47 hromozoma umesto 46 koliko ih ima ostalo stanovništvo.
Dalje, doktori kažu da je to oblik hromozopatije koji se javlja kao posledica trizomije 21. hromozoma. Karakteristike su specifičan izgled lica i često blaža intelektualna ometenost kao pokazatelj sindroma. Roditelji takvih osoba su najčešće genetski apsolutno normalni. Takođe, redovni skrining/praćenje zdravstvenog stanja i problema uobičajenih kod Daunovog sindroma se preporučuje tokom cijelog života osobe. Ne postoji lijek za Daunov sindrom, a istraživanja pokazuju da dobro obrazovanje i pravilna briga poboljšavaju kvalitet života ovih ljudi.
Dobar dio ljudi sa Daunovim sindromom završi srednju školu, a nekolicina čak i više škole. U odraslom dobu, oko 20% grupacije u SAD radi plaćeni posao u nekom kapacitetu, dok je mnogima neophodna zaštićena radna sredina. Bitno je razumjeti da im je najčešće nužna podrška u finansijskim i pravnim pitanjima. U razvijenom svijetu uz odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, očekivano trajanje života kod ove populacije iznosi od 50 do 60 godina.
***
Po prvi put u Prijedoru, na krilima ljubavi jedne majke i njenih vjernih prijateljica, biće javno obilježen Svjetski dan osoba sa Daunovim sindromom.
I to je divno, predivno. Toliko, da mi suze oči dok pišem ove redove. Radi se o snažnom i simboličnom činu kroz više slojeva – razbijanje predrasuda, približavanje ovoj grupaciji, stvarna inkluzija u društvo, prihvatanje različitosti svake vrste, svijest o međusobno potrebnoj podršci, buđenje solidarnosti, itd. Prave ljudske zrake sunca koje se probijaju kroz tmurne oblake današnjice.
Kroz niz planiranih aktivnosti, sugrađani će bolje upoznati ove često divne i sjajne osobe, koje tiho žive tu negdje kraj nas, približiti im se, vidjeti njihove svjetove, bolje ih razumjeti, više podržati, nasmiješiti se.
Oni su naši. Mi smo jedini njihovi.
Predviđene aktivnosti su šarolike i raznovrsne:
- Prije samog dana i obilježavanje datuma 21.3.2025. organizovaće se prikupljanje čarapica u svim vaspitno-obrazovnim ustanovama na području grada Prijedora uz organizovano predavanje o Daunovom sindromu; Čarapice predstavljaju simboliku šarenila i različitosti svih nas zajedno.
- Profesionalno fotografisanje članova UG Roditelji djece sa posebim potrebama „Neven“ iz Prijedora, koji pripadaju grupaciji Daun sindroma, uz slogan „I mi sanjamo“.
To su tematske fotografije kroz koje je cilj da se prezentuju njihove želje i snovi o tome šta su htjeli biti kad porastu – kao ja fudbaler ili možda policajci, ljekari, kuvari, majstori, vatrogasci, pekari, ..
Samo otvaranje izložbe je predviđeno za 21. mart 2025. godine i desiće se u 19 časova u Pozorištu Prijedor gdje su želja i očekivanje jedno – velika posjeta i podrška.
- Postavka višednevne izložbe urađenih fotografija u Pozorištu Prijedor;
- Postavka višednevne izložbe urađenih fotografija u TC „Patrija“ Prijedor;
- Izrada i instalacija tri velika Sunca, koje će biti postavljena na Trgu majora Zorana Karlice, kao i višednevna postavka čarapica skupljenih u školama;
- Cjelodnevna podjela limunade prolaznicima uz tihu muzičku podršku uživo dok traje program na Trgu u petak 21.03.2025. godine od 12 časova
- Osvjetljavanje zgrade Gradske uprave u plavo-žutu boju, jer je to boja Daun sindroma;
- Postavka spomenutih fotografija na reklamne panoe u pješačkoj zoni, preko puta Gradske džamije
Nosilac projekta je Udruženje građana „Kreativna radionica Kike-Tačke“ i tri fenomenalne prijedorske gracije – Nina, Lela i Jela.
Ovaj događaj djeluje kao vrhunac njihovog dosadašnjeg djelovanja u ovoj oblasti jer smo ih prethodnih godina sretali kroz rad na inkluziji osoba sa Daunovim sindromom u projektima ŠA Festa i Limunada parti-ja. Najavljuje se saradnja i sa velikim trgovcima, a pohvalu dobija i projekat KUD Mladen Stojanović sa novom folklornom sekcijom za djecu sa smetnjama u razvoju.
Godinama su u gradu Prijedoru nosioci rada sa ovim osobama Centar Sunce (osnovna i srednja škola), kao i dnevni centar Neven, koji im čine lakšim i ljepšim živote. Dajmo im sada i mi ostali vjetar u leđa. Nadogradimo ovu solidnu bazu primjerenim građanskim aktivizmom.
***
Na kraju, nije važno kroz koji oblik, ali dođite da podržite osobe sa Daunom, prikažite im se, zagrlite, nasmiješite. Biće bolje i njima i vama.
Svako od nas može donirati jedne nove šarene čarape, ali i obući ih taj dan kako bismo iskreno ukazali i poštovali različitost među nama. Svaka kompanija ili ustanova može na čas zastati sa radom, prošetati do Trga, podržati, donirati prilog, biti prisutan u nekom obliku.
Jer, nije važna forma. Važno je da čuvamo zrnca ljudskosti u nama.
I ljubavi.
A to se višestruko vrati.
Pustimo da nas obasjaju djeca sunca. Valjda ćemo se tada, kad zajedno osnažimo, lakše organizovati i zatim skupiti da mirno i dostojanstveno prošetamo, te pokažemo šta mislimo o ekocidnim okupatorima sa Bukove Kose i Bistrice.
Neće niko drugi, ako mi ne ustanemo.
Ustanimo ili od života odustanimo ..
Nema trećeg ..
Jela Topić je sa glavnog gradskog Trga već pokazala put. Ličnim primjerom.
***
Da rezimiramo, u petak 21. marta 2025. godine dođite na glavni gradski Trg u Prijedoru u 12h, a potom u 19h u Pozorište Prijedor na otvaranje dirljive izložbe vrsnih fotografija umjetnika Igora Motla.
Podržimo Leu, Aleksu, Hasana, Duleta, ..
To su naša djeca, komšije, prijatelji, sugrađani.
Imaju imena, oči, osmijehe i snove.
A neki jako vole i naš FK Rudar Prijedor 😊