Naime, pohvala vjeronaučnom udžbenika za 8. razred («S Kristom u život») da «naglašava univerzalnost moralnih normi» argumentira se odlomkom:
Sve što trebam znati naučio me Noa
1. Ne kasni na brod. 2. Sjeti se da smo svi u istom čamcu. 3. Planiraj unaprijed. Nije kišilo kad je Noa gradio korablju. 4. Ostani u dobroj tjelesnoj i umnoj kondiciji. Kad budeš 600 godina star netko bi od tebe mogao zatražiti da učiniš nešto doista veliko. 5. Ne slušaj kritičare. Nastavi s poslom što ga valja učiniti. 6. Gradi svoju budućnost na visokim temeljima. 7. Uvijek je sigurnije putovati u paru. 8. Brzina nije uvijek prednost. Puževi i gepardi bili su na istoj korablji. 9. Kad si pod stresom, plutaj malo. 10. Sjeti se, korablju su gradili amateri, a Titanic profesionalci. 11. Bez obzira na oluje, osloniš li se na Boga, uvijek te na kraju čeka duga.
Kakve su univerzalne moralne norme ovdje naglašene? Zašto je nemoralno kasniti na brod? Na koji brod? Na onaj koji prevozi robove? Ili na onaj s kojeg će se ispaljivati rakete obogaćene uranom? Ili onaj koji isplovljava u lov na kitove? Ne, vjeronaučnici misle na brod s kojeg ću gledati kako se dave svi oni koji nisu moj rod. Aferim za univerzalnost ovakvog morala. Ako smo svi u čamcu, kako samo ja mogu ne kasniti na brod? Šta da planiram unaprijed? Evo, sad ne puše orkan, hoćemo li kopati sklonište ispod kuće? Atomsko, za slučaj da orkan bude radioaktivan? Sad nemam proliv, hoću li umjesto da odem na fakultet ostati sjediti na šolji? Šta je uostalom Noje uopšte isplanirao? Zar mu nije Bog rekao šta da radi, a on samo izvršio nalog? Znaju li autori udžbenika i članovi stručnog tima da poslušnost nije isto što i predostrožnost? Znaju li autori udžbenika i članovi stručnog tima da niko od učenika neće biti star 600 godina, i da je smisao savjeta «Ostani u dobroj tjelesnoj i umnoj kondiciji. Kad budeš 600 godina star netko bi od tebe mogao zatražiti da učiniš nešto doista veliko» suprotan ciljevima škole i obrazovanja, jer zapravo veli: ostani glup i poslušan, to je sve što će se od tebe tražiti u narednih 60 godina?
Isto tako ciljevima škole i obrazovanja suprotan je nauk «ne slušaj kritičare». Loš nauk – dobar vjeronauk: šta znači da je uvijek bolje putovati u paru? Važi li to i za homoseksualce? Jesu li parovi koji su putovali stočnim vagonima u Aušvic putovali sigurnije? Zašto Papa ne putuje u paru?
Ako «brzina nije uvijek prednost», jer su na brodu bili puž i gepard, znači li to da ni razum nije prednost, jer su na brodu bili čovjek i majmun? I šta znači poduka da kad smo pod stresom plutamo? Kako? Kao plastične boce, kao naftna mrlja, kao govno?
I kuda nas to vodi pamet koja veli: «Sjeti se, korablju su gradili amateri, a Titanic profesionalci»? U budućnost u kojoj će nam popovi biti učitelji i ljekari? Hoćemo li se sjetiti i ko su toj podjeli na ametere i profesionalce bili bogumili a ko kršćani? Ko vještice i vračevi, a ko misionari i inkvizitori?
I zašto se ovaj popis svega što treba znati završava dugom? Zar nas nije Noje također naučio i kako se treba piti i u pijanstvu go biti, i sina kazniti, koji u neznanju uđe u šator i vidi očevu golotinju? Jeste, ali kako sad na kraju priznati da smo sve što trebamo znati naučili od pijanca,
Kolumbovo jaje poslužilo je kao dokaz glupima da treba uvažiti razum i hrabrost i krenuti u otkrivanje nepoznatog, Nojevo kao znak pametnima da treba uvažiti poniznost i glupost i krenuti u pokrivanje poznatog.
Zašto je stručni tim takvu pouku svrstao među pozitivne primjere? Vjerovatno zato što je bio izbaždaren da kao negativne prepozna samo one netolerantne za drugo i drugačije, politički nekorektne u ambijentu takozvanog «suživota», uvredljive zbog svoje vjerske i nacionalističke isključivosti. Tu bi se cijeloj ovoj analizi mogao staviti jedini ozbiljan prigovor, prigovor da je nedovoljno osvijetlila najmračnije mjesto našeg obrazovanja: neznanje moralnu korumpiranost «učitelja».