N.A. (46) došao je u Banjaluku. Ipak, za razliku od prošlih ljeta, ovog puta je doputovao autobusom. Komšijama od srama nije mogao reći da je prodao prošlogodišnjeg Volva jer ga je stislo. Usljed ekonomske krize ostao je bez posla, ali vjeruje kako će ga već u septembru čekati novi. Ni ovo nije saopštio komšijama. Oni i dalje vjeruju kako mu je dobro i kako će se i ove godine dobro provesti u Banjaluci i Makarskoj.
Sigurno ste čuli ovakve i slične priče. Ima ih na stotine, zapravo stotine hiljada mikro priča-sudbina građana BiH koji su u u naletu zla od 92-95 morali napustiti svoje rodne gradove, svoja ognjišta, u potrazi za nečim, po čemu će dobrano pljunuti svaki put kad budu dolazili u Bosnu. Poneko ih još zove izbjeglicama, ali se domicilnim stanovnicima više dopalo da ih, eufemistički, nazovu dijaspora.
Svakog ljeta dijaspora se seli iz sjevernih u tople, rodne krajeve kako bi na kratak period ponovo udisala miris roštiljskog dima pokraj Vrbasa, Une, Drine, Bosne, kako bi ponovo uskočila u hladne vode tih rijeka i na deset dana se spustila put mora – do Makarske, Vodica ili Budve.
„Niđe ovo nema, aj ti meni reci đe ovo ima“, česta je rečenica kojom se opisuje ovakav „neopisivi raj na zemlji“, ova Bosna i Hercegovina, sa poluživim ljudima u njoj.
Oni ne shvataju kako se ovdje roštilja bez da se pridodaje gotovo božanstveni značaj tako banalnim stvarima kao što je čudnovati četvrtasti komadić mesa opečen na gusanom limu, ili hladan Nektar iz Vrbasa, ili Tuzlanski Pilsner iz Bosne.
„Đe ovo ima!“ Naravno da ima svugdje, možda na drugačiji način, ali ima. Kad radnik u Švedskoj ili Finskoj primi dnevnicu veću za sto odsto u odnosu na normalnu jer je radio vikendima, sa pravom se možete zapitati „Đe ovo ima“. Na tako postavljeno pitanje dobićete često i klasičan dijasporski odgovor u stihovima Dine Merlina „Nije sreća para puna vreća“. Hm, pa dobro, nekima jeste nekima nije. Pitajte radnike „Oslobođenja“ na primjer. Oni imaju pravi odgovor za to.
Ima nešto pomalo i perverzno u ljudima koje je sudbina odbacila hiljade kilometara na sjever, a koji se tako rado i veselo vraćaju u gradove iz kojih su protjerani. Nekima su pojedini članovi porodice odvedeni u nepoznato, možda ubijeni ili silovani. Oni žele danas uživati na patnji koju su pretrpjeli u prošlosti.
Na drugoj strani opet, čudna se zavist javi kod domaćih kada ugledaju švedske oznake na autima novijeg datuma proizvodnje, pa čak i požele da je i njih neko protjerao, otjerao, silovao. Ima i onaj vic „Ajte vi nas sljedeći put protjerajte“.
Zapravo, u „uspjehu“ dijaspore krije se neuspjeh nas samih. Probuđeni osjećaj zavisti kod domaćih i nametnuti osjećaj superiornosti kod dijasporaca osnovna je karakteristika odnosa između ove dvije kategorije – onih protjeranih i ovih neprotjeranih zombija ostavljenih na milost i nemilost države, koju ovi protjerani bespredmetno obožavaju. Jer ne žive u njoj.
Činjenica je da većina dijasporaca živi i radi isključivo za dane kada će doći u svoje prazne stanove, u obnovljene kuće. Nekoliko dana ovdje provešće sa svojim bližnjim, a onda se zaputiti prema Hrvatskoj gdje će se odmoriti par dana, a onda se vratiti nazad.
Kako im objasniti da je BiH možda lijepa zemlja, ali koja ne nudi ništa, koja se za svoje građane ne brine nikako, koju ne možeš voljeti, jer ne možeš voljeti nekoga ko tebe ne voli. Ili možeš, pa si onda očajan. Oni u stvari znaju kakva je ova zemlja, međutim o njoj u takvim kategorijama ne razmišljaju. BiH je u njihovim očima svedena na izlete pored rijeka, na patetične „Zelena rijeko,šumi“ pjesmice, koncerte Zdravka Čolića ako se potrefe u blizini i vječite priče o Banjaluci – kakva je nekad bila i kakva je sad.
Domaći su se prije radovali njihovim dolascima jer znaju da su dijasporci dobri potrošači. Pa ipak, nešto je drugačije no prethodnih godina.
Njihovi prvi dolasci u Banjaluku značili su za mnoge ugostitelje prihode kakve mogu samo sanjati. „Okretale“ su se ture pića u iznosima preko 100 maraka, pio se Hajneken i Tuborg ( naravno nikad „banjalučki Nektar koji nije onaj ’stari dobri’ Nektar “ ), svi su se zabavljali odlično. Bilo je i međuetničkog miješanja, banjalučkim djevojkama i momcima su se sviđali mirišljavi i modno osviješteni „naši omladinci sa sjevera“. Međuetnički seks je bio prisutan svuda, makar i za jednu noć, ili par dana. Dešavali su se i zajednički odlasci na more, dijaspora je sve plaćala, a lokalci su bili spremni čak i da se zaljube, usprkos roditeljskim upozorenjima kako „ti drugi“ nisu baš omiljeni i poželjni u familiji.
Posljednjih par godina, zbog prisutnih tenzija u našoj zemlji, dijaspora se ne miješa među domicilne. Povremene šetnje Gospodskom ulicom jedini su dokaz njihovog boravka u Banjaluci. U „ većinske“ kafane više ne zalaze, zajednička druženja svedena su na minimum. O seksu sa domaćima da i ne govorimo.
Dijasporci u Banjaluci isključivo kupuju meso u mesnici kod „Sakiba“, jedu ćevape kod „Muje“ ( ovaj banjalučki brend je i opstao zahvaljujući dijaspori koja jedina ne vidi kako je iznos od 10 KM za porciju ćevapa stvarno previše), šišaju se kod „Mute“, i izlaze u restoran „Slap“, smješten na obalama rijeke Vrbasa, naravno. Svi ostali znaju kako su to „dijasporski“ lokali i u njih jednostavno ne zalaze. Ne diram te, ne diraš me.
Čuh neki dan da su i neke maturske proslave otkazane, jer je dijasporska „raja“ bila isključiva po pitanju izbora mjesta za proslavu. Kao rezultat toga, umjesto jedne zajedničke proslave organizovale su se dvije – jedna sa Srbima i jedna sa Bošnjacima. I obje proslave su postavljene na Fejsbuku sa sve slikama prisutnih. Zbog banalnog razloga – mjesta dešavanja, propuštena je prilika da se mnogi vide prvi put nakon 18 godina.
Dijasporci su očajni ljudi, nasilno i brutalno istrgnuti iz bolne realnosti Bosne. Oni ne žive životom ove zemlje više, koliko god se trudili da budu dio nje. Njihova ljubav prema ovoj zemlji je selektivna, izdvojena iz nenormalnosti naše sadašnjosti, veoma često utopijska, bazirana na „đe ovo ima“ osjećajima koji su varljivi i lažni.
Umjesto da postanu trajni most između rodnih gradova i zemalja u kojima trenutno žive dijasporci vrlo često biraju izolovanost i autogetoizaciju.
Ljetno ponašanje dijaspore na svim stranama zapravo je poraz multietničke Bosne i Hercegovine i rezultat rata koji nas je definitivno podijelio na domaće i izbjegle, na silovane i one koji to nisu, na zavidne i one koji to nisu, na Bošnjake, Srbe, Hrvate i one koji to nisu.