Kada je Dijana Hrka, majka u padu nadstrešnice smrtno stradalog Stefana, uzviknula „kukavico, raspiši izbore“ i objavila da stupa u štrajk glađu, setio sam se Jana Palaha. Jan Palah je, ako neko slučajno ne zna, ime studenta koji se 1968. godine spalio na glavnom praškom trgu, Vaclavskim namjestima, kada su ruski tenkovi upali u (tadašnju) Čehoslovačku 1968. godine.
Nije reč o analogiji. Na kraju krajeva, još ima nade da život Dijane Hrka bude spašen. Ali, u jednoj, osnovnoj stvari – sličnost je nesumnjiva. U oba slučaja radi se o očajničkom potezu ljudske individue suočene sa užasnom, poražavajućom društvenom situacijom.
To je ono sa čim Aleksandar Vučić ne zna kako da se izbori. Naravno, kao i obično, on je povukao kontra potez, pa je sad organizovao kontra-štrajk glađu jednog člana svoje partije. Ali, jasno je i njemu da to ne može imati ni približno iste efekte kao Dijanin iskreni i duboko moralni čin.
Zato je ponovo organizovao i ovo „paljenje Rajhstaga”, tj. ćacilenda, odnosno ćacilenda ispred Rajhstaga, mada bi se moglo reći da je ćacilend istinska Vučićeva skupština. Tu su njegovi pravi poslanici a ne one marionete u zgradi iza Rosandićevih „konja vranih“.
Zato je, takođe, otkrio da policija već tri dana traži dvojicu snajperista. Pa, za koga on radi, nameće se pitanje, za policiju ili za snajperiste? Ako stvarno postoje.
Zato je, na kraju, poslao svoje medijske haubice, po svim svojim televizijama, da zaglušujućom halabukom pokriju sve druge glasove u Srbiji. Naročito one koji odlaze u svet. Ali – bez uspeha. Jer, nije četrdesetak svetskih medija došlo u Novi Sad zato što su „željni krvi“, kao što priča Nebojša Krstić. Krv odavno nije vest. Došli su da bi čuli tišinu, tišinu koja para uši. Došli su da bi prisustvovali događaju, po definiciji očišćenom od svake politike, koji je baš zbog toga nosio snažnu političku poruku.
Jer, daleko je od istine da studenti šetaju bez cilja, „kao Forest Gamp”, kako to reče Čedomir Antić. Bilo bi super za Aleksandra Vučića da je tako. Studenti – i ne samo studenti, razume se, biće da su oni u ovom građanskom buntu već postali manjina – imaju cilj i taj cilj je smena Vučićevog režima. I – bez obzira da li do njega uvek biraju prave puteve – oni od tog svog nauma tvrdoglavo ne odustaju. To je ono što već ozbiljno nervira, i plaši, Vučića i njegovu kamarilu.
Nije isključeno da je studentski pokret izbušen raznim službama. Ali nema te službe koja može godinu dana da organizuje bukvalno svakodnevne proteste širom jedne zemlje. Nezadovoljstvo ljudi je autentično, studentski pokret je autohton.
Pristalice Vučićevog režima, sve češće kako se valjda približavaju izbori, govore kako opozicija nema program. Neka bude i da je tako – mogla bi opozicija malo na tome da poradi – ali zašto se ne zapitaju: a kakav je, zbilja, Vučićev, tj. program aktuelne vlasti, koju oni podržavaju.
Da zaustavlja vozove i ukida međugradski autobuski saobraćaj kad god opozicija organizuje neki miting. Ovo „postavljanje eksplozivnih naprava“ po prugama diljem Srbije više je nego tragikomično, ali je postalo i nešto sasvim obično, pa se na to proteklih dana niko nije ni osvrtao.
Da demonstrantima ukida struju i vodu.
Da niko ko ne pripada vlastima nigde u Srbiji ne može da dobije salu da bi održao neki skup, tribinu, promociju knjige.
Da privatnike koji pruže bilo kakvu vrstu podrške onima koji protestuju progone finansijska, poreska i druge policije.
Da čitav pravni sistem bude izvrgnut ruglu. Najnoviji primer je ova pretnja državnog tužioca KRIK-u kaznom od 150.000 dinara ako ne preda snimak razgovora direktora Telekoma Srbija Vladimira Lučića i Stena Milera, novog generalnog direktora Junajted grupe. Ali zato Aleksandar Vučić duže od pet godina potpuno neovlašćeno, nezakonito i protivustavno drži kod sebe dva minuta video-snimka nesreće na Doljevačkoj rampi u kojoj je smrtno stradala Stanika Gligorijević i niko to ne sme ni da mu pomene. Čak je i sudski proces vođen tim povodom završen a da ni tužilac ni sudija, o advokatima da i ne govorimo, nisu videli ključni dokazni materijal.
One velike teme spoljne i unutrašnje politike – na kojima je, svakoj od njih, Vučić doživeo poraz a Srbiju udaljio od Evrope – da i ne pominjemo.
Ovo su zapravo glavne tačke Vučićevog programa, od samog početka, jedino se njih čvrsto držao i odlučno ih sprovodio u delo. Ta je mašinerija uvek besprekorno funkcionisala.
Najkraće rečeno – razaranje normalnog života.
Zato je, da se vratimo na početak, spasavanje života prva tačka programa svih koji hoće da promene aktuelnu vlast u Srbiji.