Još je Aristotel politiku odredio kao praktičnu delatnost koja se bavi organizovanjem ljudi da na najbolji način urede međusobne odnose i grade dostojan život. Politički život je za stare Grke bio delatni, praktični život. Politika je tragala za onim što je dobro, pravedno i korisno za sve članove zajednice i za državu. Upravo to bio je razlog zbog kojeg je Aristotel politiku smatrao najvišom i najuzvišenijom naukom, jer je vođena svetim idejama dobra i pravde. A ove ideje, uz istinu, ljubav i lepotu, pripadaju najuzvišenijim ljudskim idealima i vrednosnim orijentacijama.
Za delatni život ljudi najznačajnija je praktična pamet, odnosno razboritost, jer su razboriti ljudi upućeni i životom i pogledom prema najvrednijem ljudskom merilu – mudrosti. Razborit čovek je istovremeno dobar i dovitljiv, a to je ono što treba da krasi sve koji učestvuju u politici i vode državu. Kod razboritog čoveka su usklađeni zdrav razum i vrline. Jer, samo zdrav razum uz vrline može zajednici i državi doneti dobro, pravdu i korist.
Stari su najbolje i najpravednije odluke postizali govorom, razgovorom i dogovorom. Tamo gde se ne govori, ne razgovara i ne dogovara, nema valjanih odluka za sve, tamo se samo saopštavaju naredbe samovoljnika.
Dijalog je bio uzvišeni čin političkog mišljenja, delanja i ponašanja. On je najbolji način političkog opštenja. Formula „nema dela bez reči” primerena je čovečnom ponašanju u zajedničkom životu. Za život u političkoj zajednici treba se pridržavati pravila da iza reči (izgovorenog) uvek treba da stoji delo, značenje ili lepota.
Antički Grci su smatrali da su sila i nasilje nemi i da zato ne bi trebalo da imaju mesta u politici. Kada se u politici ne razgovara (vodi dijalog), onda se naređuje ili upotrebljavaju sila i nasilje. I najteži zajednički problem se dijalogom može razrešiti. Dijalog ispravlja naša mišljenja o nama i drugima, naše zablude i predrasude, naša ograničenja i moguća ogrešenja. Tamo gde se u politici ne razgovara, produbljuju se problemi, otvaraju sukobi, proširuju krize i, na kraju, vode ratovi.
Biti spreman za susret i razgovor, znači omogućiti sebi da čuješ drugačije mišljenje, viđenje i da se suočiš s novim argumentima. Samo iz susreta različitih mišljenja i argumenata, moguće je naći izlaz i pravi odgovor.
Dijalog je stvaranje – ulazimo u razgovor s jednim mišljenjima i argumentima, a iz razgovora izlazimo s boljim argumentima i rešenjima. U dijalogu se do zajedničke istine dolazi. Dijalog je susret, a od „sresti” je i „sreća”.
Dijalog je sredstvo u političkom komuniciranju, a i jedan od važnih elemenata demokratske političke kulture. Nema demokratske političke kulture bez dijaloga. Dobro uređen demokratski poredak ne može se ni izgraditi, niti funkcionisati bez dijaloga. Dijalog u politici zahteva: da se drugi sasluša pažljivo, da se prema drugom pokaže učtivost i da se drugi ravnopravno prihvati.
Čovek dijaloga je otvoren i uzda se u razum. Takav čovek ne prihvata silu i nasilje. Netrpeljivi ne prihvataju dijalog, jer su ubeđeni da znaju istinu i da im nikakav razgovor nije potreban. Oni su ograničeni i glupi, a ako se dokopaju političkog položaja – opasni i štetni. „Samozadovoljstvo je uvek praćeno glupošću” (Andre Žid). Dijaloga nema bez ljubavi prema istini. Demokratska politika treba da razradi procedure i mehanizme da samozadovoljnici ne dobiju značaja u političkom životu zajednice.
Dijaloga u politici nema bez različitosti, iskrenosti, poštovanja i sebe i drugih. Zato su višenacionalne političke zajednice velika šansa za politički dijalog, a potom i dobro smišljene i odmerene zajedničke odluke.
Političkog dijaloga nema tamo:
gde je merilo istine moć;
gde se političke odluke donose u uskim krugovima političkih elita;
gde se građani pretvaraju u masu;
gde ne postoji saradnja između građana i gde ih ne povezuju univerzalne vrednosti: sloboda, ravnopravnost, solidarnost, prijateljstvo, ljubav;
gde se podstiču verski, nacionalni, rasni, klasni i drugi sukobi;
gde političari koriste pravo na grešku (pravo na grešku u politici ne postoji – onaj ko greši, mora da odgovara);
gde političari manipulišu građanima;
gde političari propagandom šire loša osećanja (zavist, mržnju, pakost) i loša stanja (strah, strepnju, paniku, lukavstvo);
gde se u političkom životu devalviraju reči i jezik (kada iza izgovorenih reči nema dela i značenja, već obmane i laži);
gde se u politici obećava, a obećanja se ne ostvaruju;
gde svi govore, a niko nikoga ne čuje (to je brbljaonica, a ne politička zajednica) i
gde vlada politika tlačitelja i tlačenih, moćnika i nemoćnih (i kada se razgovara, u takvoj politici se ne vodi dijalog, već se najčešće odmeravaju lukavstva, prevare, dovitljivosti i laži – to je „razgovor” obmanjivača i obmanutih).
U politici nadmoći se ne razgovara, već se samo pregovara. Velika je razlika između razgovora i pregovora. Pregovarati nije isto što i razgovarati. Jer, razgovaraju samo (po moći) ravnopravni, a ne neravnopravni, a pregovaraju nadmoćni, manje moćni i nemoćni. Pregovorima se najčešće izbegava krajnja posledica isključivosti – upotreba sile i nasilja. U pregovorima moćnici najčešće nameću rešenja, a nemoćnici se prilagođavaju. Ko to ne zna ili ne shvata veliki je gubitnik, a ako pripada slabijoj strani, on je čak na stradalničkom putu. Psihološke namere pregovarača su najčešće nevidljive, a samo su postupci vidljivi. Oni koji izjednače namere i postupke u takvoj pregovaračkoj politici mogu da se teško prevare. U politici nadmoći najčešće maske pregovaraju. Tamo gde se u politici obećava, a obećanje ne proverava i gde se ne može proveriti – nema dijaloga.
Da bi se formirala dijaloška politička kultura, potrebno je: podizanje nivoa opšte kulture građana; prihvatanje univerzalnih ideja i vrednosti kao merila i orijentira; formiranje i poštovanje ličnosti (vaspitanje i obrazovanje za autonomnu ličnost – slobodnog građanina, a ne podanika); poštovanje i garantovanje individualnih prava izvedenih iz prirodnih prava (pravo na život, pravo na raspolaganje svojim telom, pravo na svojinu, pravo na slobodu); poštovanje i garantovanje religijskih i etničkih prava (ograničenih individualnim pravima); poverenje između građana (stvaranje osećanja pouzdanosti) i poverenje između onih na vlasti i građana (postiže se regularnim i pouzdanim izbornim sistemom, korektnom izbornom kampanjom i političkom ekspertizom); javni duh i javnost (za društveni i državni život javnost ima korektivnu funkciju, odnosno kritičku i kontrolnu); i odgovornost za izgovorenu javnu reč, kao i odgovornost pred sopstvenom savešću učesnika u javnom životu.
Uslovi za dijalog u politici su: ravnopravnost (i kada nisu sagovornici ravnopravni zbog nivoa obrazovanja, životnog iskustva, političkog položaja, treba ona razvijena strana da se spusti na nivo nerazvijene i da je strpljivo u razgovoru podiže na viši nivo); pažljivost (posebno trenirati strpljivost da se drugi sasluša i da mu se u reč ne upada); učtivost (da se izbegavaju uvredljive i omalovažavajuće reči ili stavovi i nerpimereni gestovi); osećaj stida (kada se izrekne nešto što može da izazove različita značenja i tumačenja a koja sagovornika bez namere mogu da povrede); bolji argument (razmenjujemo u razgovoru argumente a na kraju kada zaključujemo ili pripremamo odluku prihvatamo bolji argument- onaj koji niko ne može od sagovornika da trenutno opovrgne); i toleranciju.
Tolerancija je prihvatanje razlika, odnosno shvatanje da život bez njih ne može i da se u njima odvija. Svest o tome je veliki iskorak čovekov. Jer od tog momenta, on počinje da prihvata pluralizam mišljenja, pogleda, uverenja, ubeđenja, delovanja i ponašanja. Razlike u njegovoj svesti postaju nešto normalno.
Razlike su u osnovi života i zbog toga ne bi smele da se upotrebljavaju u produbljivanju sukoba do razaranja i uništenja. Suprotno, susret razlika trebalo bi da oplemenjuje život, da ga produbljuje i proširuje, jednom rečju, da ga bogati. Zato na postojanje i susret različitih religija i religijskih zajednica ili naroda i nacija u državi ne bi trebalo gledati kao na mogućnost sukobljavanja, već upoznavanja i upotpunjavanja, ili makar kao na život pored, koji nikome ne smeta. Učiti se da drugog ne ometate i da drugog ne ugrožavate i opominjati drugog da vas ne ugrožava mudro je, razborito i racionalno. Kada se tako pristupa, odnosno misli, oseća, dela i ponaša, onda se pruža šansa za suživot razlika, u ovom slučaju i religijskih i nacionalnih. Na taj način iskazuje se iskrenost i stiče poverenje drugih. Iskreni razgovor je preduslov sticanja poverenja i pruža šansu za pomirenje, čak i između do juče sukobljenih i zakrvljenih. To je tačka od koje se polazi u građenju mira i dostojnog života ljudi.
Tolerancija se ne sme prihvatiti samo u slučajevima kada se u ime slobode dovodi u pitanje sloboda drugoga i drugih. Nema tolerancije ni prema nasilju.
I dijalog i tolerancija u politici u sebe uključuju veru i nadu da se može u miru i na miran način živeti.
Arhiva BUKE