Čovjek je izmislio eksploziv. Neka, mislio je da će ljudi njime lomiti kamen, praviti rudnike, probijeti tunele… I jesu. Usput su, 
na Nobelovu žalost, skontali da se to može koristiti i za ubijanje. Nesretni Nobel je tada ustanovio nagradu, smatrajući da će nauka i umjetnost donijeti mir i toleranciju među ljudima i ispraviti zlo koje je dao čovječanstvu. I sve to u najboljoj namjeri, i prvo i drugo.
Moć bez uma
Hiljade kilodžula po kilogramu, razorna moć dotad neviđena. Tečan ili čvrst, stabilan ili ne, nosi sve pred sobom. Kao progres. Nitrirani pamuk i glicerol trinitrat, umiješate do gustoće pudinga. Dodate soli, kuhinjske, ne nužno jodirane, da smanji temperaturu sagorijevanja i povećate snagu detonacije. Pošto je to premekano i piktijasto, curi kroz prste, dodate krede ili kamenog praha. Kad se stvrdne, može se dubiti drvetom, kao stari sapun, taman za detonatorsku kapislu. Malo sporogorećeg štapina se u kući dobrog domaćina uvijek nađe. I, to je to. Recept za kratak život, vaš ili tuđi. Kasnije, umjesto glicerol trinitrata, uveden je glikolni dinitrat. Tom dinamitu ni vlaga ne naškodi prije nego što se obračuna sa dijelovima ljudskih tijela. A još kasnije, tehnika je napravila čudestva za ubijanje. Više Nobel ljudima nije ni trebao da ubijaju ljude, ni on, ni njegov smrdljivi, u azot umočeni, pamuk i gliceroli.
Eksplozivna obrazina
Ali, trebao im je za nešto drugo. Da si operu od tolikih eksplozija garave obraze. Da daju ljudima rata Nobelove nagrade za mir. Baraku Obami, recimo. Prijatelju američkih bankara koji vodi više osvajačkih ratova, javnih ili tajnih, dali su nagradu za mir. Mnogi koji su, direktno ili indirektno, doradili Nobelovu smrtno genijalnu smjesu, dobili su Nobela za nauku. Nobela za književnost je dobio jedan koji se složio sa Amerikancima oko turskog genocida nad Jermenima. Uz to je i pisac, i to dosta dobar. Ni izbliza kao Umberto Eko, koji, usput rečeno, nije dobio Nobela za književnost. I, nećete vjerovati, Orhan Pamuk, nimalo umočen u gliceride, otišao je da živi u Americi.
Nobel, quo vadis?
Ali, vratimo se na evolucijsko – revolucionarni put Nobelovog genijalnog izuma. Dvije djevojke zagrljene eksplozivom, možda nikada i muškim rukama, ušle su u moskovski metro. Jedna sa nekoliko stotina grama eksploziva oko sebe, druga sa nešto više. Toliko teže dvadesetak deka kafe i par banana u cekeru, netehnički mjereno. Uz eksploziv je bilo i onog sitnog čime su se nekada punile kubure i džeferdari, sječenih klinaca, šarafa i kojekakvih metalnih zavrzlama, koje užarene kidaju meso prilikom eksplozija. Spremne da mobitelom aktiviraju električni detonator, da umru i zadaju smrt svima koji im budu blizu. Niko neće primijetiti, sve će ličiti na običan telefonski poziv prijateljici s fakulteta, majci, prijatelju, momku… Jer, Moskva je i univerzitetski grad. U njemu nastaju stručnjaci koji će dobijati Nobela za koješta. A njih dvije, rasplele su kose pri ulasku u metro, za randes sa smrću, sa svom ljepotom koju je njihovih dvadesetak godina nosilo na potpeticama.
Zalog budućnosti
Desetine, i još dvije, mrtvih. Američki nobelovac osuđuje, svijet se zgraža. Jer, on je pozvan da sudi, zna se da je za mir. Pobogu, za to je dobio i Nobelovu nagradu. A u Moskvi se, mislim, već priprema lov na Čečene. Sudi im televizija, radio, Internet, svi. Dobitnik Nobela je osudio, Putin i Medvedev također. Malo će ko pozvati na mir i razum, svi bi oko za oko – dok sljepilo ne obuzme sve i mrtvi se počnu brojati desetinama hiljada. Čečenske bradonje će licitirati brojem nedužnih a zatvorenih, uzvikivati njihova imena i rafalati zrakom, uzvikivati da je Bog velik. I smrt će rađati smrt, kao što lešinar rađa lešinara. Nobelov ganijalni izum će i dalje bučno podrigivati, sit od ljudskog mesa. Crni nobelovac će poslati još vojnika, bijeli ruski državni dvojac će pozatvarati Čečene koji mu se ne svide, poslati vojsku u brda, odakle su oni kojima je život već takav da im smrt ne pada tako teško… A nove će djevojke rasplitati kose i stezati Nobelove opasače za randevu sa smrću.