Na demonstracije bi išli u pratnji staratelja, a kad se baš uzbude i
uzrujaju, dobili bi propisane lijekove. Umjesto kordona specijalaca i
policijskih marica, nacističke skupove bi osiguravale ekipe Hitne pomoći
i timovi psihijatara.
Zgodan primjer za ovo o čemu vam govorim bila je nedavna
hvalevrijedna gesta splitskog gradonačelnika Željka Keruma i župana Ante
Sanadera, koji su 10. travnja, za dvadeset prvi rođendan glasovite
HOS-ove bojne Rafael vitez Boban, poslali vijence pod Spomen križ palim
hrvatskim vojnicima 1941-45. Izazvalo je to – donekle razumljivo –
zgražanje sposobnih za samostalni život, pa su u Kerumovu i Sanaderovu
uredu stali razmišljati kako da opravdaju svoju gestu.
Slučajna podudarnost
“Ljudi su nas pozvali, mi smo se odazvali”, novinarima je uskoro
objasnio županov izaslanik Damir Gabrić. “Mislim da je riječ o jednom
civilizacijskom dosegu, da se oda počast ljudima koji su dali svoj život
za Hrvatsku. Slučajno se podudara da datum formiranja bojne Rafael
vitez Boban pada na 10. travnja. Doista ne vidim u čemu bi trebao biti
problem.”
Kerum, Sanader i njihova izaslanstva ne vide, eto u čemu bi trebao
biti problem. Suprotno uvriježenom mišljenju, međutim, nije taj
poremećaj u funkciji očne mrežnice – nesposobnost viđenja u čemu bi
trebao biti problem – ono što naciste čini glupima. Oni, razumije se,
neobično dobro vide u čemu je problem, samo se prave glupima. Njihova se
glupost očituje u čvrstom, iskrenom uvjerenju da su svi ostali glupi. A
to onda više njihov problem, nego vrlo vaš. Pravo je, naime, pitanje:
koliko smijete biti sigurni da su u krivu?
Prvi odred HOS-a u Splitu osnovan je 22. siječnja 1991., u lipnju te
godine postali su samostalna satnija, a 2. studenoga formirani su kao
Deveta bojna i kršteni imenom ratnog zločinca Rafaela Bobana, ustaškog
generala i zapovjednika Crne legije. Desetoga travnja u ratnom kalendaru
Devete bojne dakle jednostavno nema, nije se na taj dan obilježavala
nikakva njena slavna obljetnica, već dan uspostave zločinačke nacističke
države, Hitlerova malog poslušnog Rajhića i njegovih šupačkih podguzina
u crnim uniformama.
Pravdati se pak objašnjenjem da vijenci nisu položeni na odar ustaške
države, već na rođendansku tortu bojne koja nosi ime ustaškog zločinca,
inteligentno je po prilici kao kad stranka koja se diči kao hrvatska i
nacionalistička pozove u goste mađarske kolege koji u svom grbovlju –
lako provjerljivo, za one koji ovih dana to opovrgavaju – imaju kartu
Velike Mađarske s cijelom Hrvatskom osim Istre i Dalmacije. Koji bi,
dakle, da im se ostvare vlažni tisućljetni snovi, najprije hapsili i
ubijali upravo hrvatske nacionaliste.
Ukratko, nacisti su kozmički glupi ljudi i tu, bojim se, nema pomoći. Njima. Ima li pomoći nama, drugo je pitanje.
Ustaška gerila
Glupost nacista, naime, ponekad zna biti baš zabavna – dovoljno se
sjetiti onih križevačkih adolfescenata koji su supertajno mjesto
okupljanja za supertajni koncert neke nazi-metal grupe dogovarali preko
interneta – i kao takvi oni su zapravo posve bezopasni. Kad bi jedina
opasnost bili marginalni skinbrainsi koji na zidiću kraj kvartovskog
dućana razrađuju posljednje pojedinosti plana za rušenja ustavnog
poretka i likvidaciju svih Srba, Židova i Roma, Hrvatska bi sutra mogla
raspustiti ministarstvo policije i tajne službe, pa se posvetiti
ozbiljnijim problemima.
Nije stoga pitanje jesu li oni, baš kao i HČSP-ov BobanJugend,
malobrojni, marginalni i posve bezopasni, već – zašto su takvi? A takvi
su, dakle malobrojni, marginalni i posve bezopasni, jednostavno zato što
su vrijednosti za koje se i dalje militantno bore već dvadeset godina
ukorijenjene u hrvatsko društvo i kulturu. Kakva je to zaboga nacistička
subverzija, kakva je to ustaška gerila, kad im vijence podrške šalju
župan i gradonačelnik, najviše vlasti lokalne samouprave?
Ključan za razumijevanje fenomena jest “civilizacijski doseg” iz
Gabrićeve izjave, jer taj je doseg mnogo pogubniji od primata što dižu
desnicu u zrak i viču “Za dom spremni!”. Svaki je taj idiot određen samo
nacističkim folklorom i baš ničim više, njegov će slavni Reich skončati
čim mu tata ukine džeparac, a konobarica iz kafića povjeri da je
trudna.
Civilizacijski doseg je nešto drugo: kad desnicu u zrak umjesto
srednjoškolca digne ministar obrane glavom, kad službenu povijesnu
reviziju umjesto mjesnog sturmbahnführera iz kladionice na uglu potpiše
osobno predsjednik države, i kad dvadeset godina kasnije ustaštvo
postane društveni i kulturni mainstream, pa vijence na odar NDH lokalne
vlasti ne šalju kao subverzivnu političku gestu, već kao znak
kurtoazije. A to je opasnije od svih devet bojni HOS-a i cijelog HČSP-a s
neonacističkim podruzima i podrepinama.
Željko Kerum i Ante Sanader nisu nacisti iz ilustrirane medicinske
enciklopedije. Niti su nacizmom definirani, niti su nacističkim
programima došli na vlast, niti nacističkim metodama vladaju. Njihov je
nacizam duboko intimne prirode, taj je nacizam stvar kućnog odgoja, on
se podrazumijeva: vijenci za NDH jednostavno su izraz građanske
pristojnosti. “Civilizacijskog dosega”. Kerumov vijenac za Deseti
Travnja jednako je intimne prirode kao i onaj Deseti Travnja diskretno
tetoviran na lijevoj nadlaktici Kerumova kolege Tomislava Horvatinčića.
Takvi ne dižu desnicu u “Sieg Heil”: opaske o srpskim zetovima ili
“izmetu Jergoviću sa Šarplanine” iz Keruma će provaliti tek kao iskrena
emocija kakva se čuva za sebe i pokazuje samo kad se čovjek duboko
uzruja nečijom javnom negacijom dosegnutih civilizacijskih vrijednosti.
Iz tog “civilizacijskog dosega” – iz kojega se u školama uči Mile
Budak kao književnik, a Jasenovac kao radni logor za neprijatelje
hrvatske države, iz kojega je “Za dom spremni” navijački slogan
nogometne reprezentacije, a misa zadušnica za Pavelića i vijenac za
Deseti Travnja stvar građanske uljudnosti – pravaške su budale i
izbrijani skinheadi, razumljivo, posve bezopasna margina.
Uostalom, između takvog “civilizacijskog dosega”, i onoga kakav bi
bio dosegnut 1962., da su nacisti slučajno pobijedili, pa sedamnaest
godina nakon rata izgubili na izborima, jedina je razlika u tome što
danas nema velikih Poglavnikovih spomenika, a ima skinheada. Njihova je
bejzbol palica stoga opasna samo ako u ponoć šetate oko kolodvora;
Kerumovi i Sanaderovi vijenci stižu kad je kasno. Kad je “civilizacijski
doseg”, jebiga, već dosegnut.
To što su pri tom upravo kozmički glupi, slaba je utjeha i još
slabija nada. Vi ste možda pametniji, ali oni su – samo da podsjetim –
gradonačelnik i župan.
Slobodna Dalmacija, 17.04.2012.