Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, zaustavio Muju u Ferhadiji obrastao beskućnik u poderanom i prljavom starom Wolfsburgovom dresu Edina Džeke. “Jarane”, veli, “daj pet maraka da nešto pojedem, nisam jeo od bajrama.” “Jel da pojedeš il da pojebeš?”, podrugljivo će Mujo. “Šta da pojebem za pet maraka, đe ti živiš?”, odgovorio mu ovaj, “nisam jebavo od Olimpijade!” “Znači, za rakiju?”, na to će Mujo. “Ne pijem ima tri godine, od čega?!”, uvjerljivo će siromah. “Onda za utakmicu, jel de?”, skontao Mujo. “Utakmicu?! Jesam beskućnik, al nisam budala”, na to će beskućnik. “Što odmah ne kažeš, ‘ne dam ti pet maraka’?!”
“Pa i ne dam”, najzad će Mujo. “Nego hajde ti mjesto toga lijepo sa mnom, spremila je Fata ručak za Tita, čorbu, klepe, dolme, šiš-ćevap, i cijela glavuša za nas dvojicu.” “Čuj?”, lijepo se iznenadio nesretnik. “Al đe ću ovakav, odrpan, prljav i smrdljiv, izbacit će nas obojicu?!”
“Ma jebo to”, odmahnuo Mujo. “Meni je samo da Fata vidi kako izgleda čovjek kad odustane od seksa, alkohola i fudbala.”
Doskora, eto, bosanska se sirotinja uzdala još samo u Mujin sevap, živeći tako od bajramske sadake do bajramske sadake, i nije se u ruševinama njihovih života naziralo nikakve one, kako se zove, perspektive. Još do jučer, beskućnici iz bosanskih parkova i gradskih pothodnika svu su svoju preostalu nadu ulagali u globalno zatopljenje.
Od jučer, međutim, rastvorila se u njihovim tegobnim životima široka i ravna perspektiva, pa se niz Titovu ulicu pružila sve do – finala Svjetskog nogometnog prvenstva. Svjetski humanitarci i socijalni radnici dosjetili se, naime, pa od 2003. organiziraju Svjetsko nogometno prvenstvo za beskućnike. Iskra nade zaigrala u oku onog nesretnika u starom dresu Edina Džeke, pa sad sa zamišljenom loptom u nogama dribla prolaznike po Ferhadiji, razgibava se pred katedralom, i zadihan presreće Sarajlije.
– Daj pet maraka – veli on sve trčkarajući u mjestu, da se ne ohladi. – Treba mi za Svjetsko prvenstvo.
Za ovu, svake hvale vrijednu inicijativu, u Bosni i Hercegovini zauzela se nevladina organizacija Međunarodni forum solidarnosti Emaus, koja je, čitamo u novinama, okupila reprezentaciju BiH za Mundijal beskućnika što će se u oktobru održati u Mexico Cityu. Homeless World Cup nije tako samo jedna od posljednjih šansi za siromahe iz parkova i pothodnika: istinska je to šansa i za Bosnu i Hercegovinu, koja sa svjetskim i europskim prvenstvima za bogataše do sad, kako smo vidjeli, nije imala sreće. Ovo je ipak nešto drugo, u bosanskom beskućničkom nogometu postoji široka baza, bit će to – kako se ono kaže – selektorove slatke brige, za svaku poziciju u formaciji konkurirat će nekoliko desetaka hiljada perspektivnih bekova, polutki i centarfora.
Ako se koji reprezentativac i ozlijedi, nema straha za navijače: iskusni stoper iz Živinica izdahne na centru od gladi i promrzlina, a njih dvadesetak na klupi pobožno gleda u stručni štab, sve dok selektor ne izabere onoga iz Ferhadije i pošalje ga na zagrijavanje uz aut-liniju, kraj one zahrđale bačve motornog ulja Optima Modriča, pune paleta i blažujki što veselo pucketaju crvenim plamenim jezičcima.
Mundijal u Meksiku stopostotna je stoga historijska šansa za Bosnu i Hercegovinu. Balkanski talent plus bosanska socijalna politika – eto dobitne kombinacije za vrhunski beskućnički nogomet. Ima talentiranih, ne kažem, i u Njemačkoj i u Engleskoj, ali takvi tamo već do dvadesete potpišu ugovor za pet milijuna eura i džabe im sav talent.
Sljedećeg oktobra otići će tako nacionalna selekcija BiH u daleki Mexico City, a vodstvo reprezentacije za bazu će odabrati Bosque de Chapultepec, golemi park malo izvan grada, s udobnim drvenim klupama. I već nakon sedam dana pući će velika afera kad Bosanci otkriju da ostale selekcije tehnički nisu beskućnici, jer spavaju u hostelima. Proradit će tada bosanski inat i rasturit će “zmajevi” sve do finala. Tamo će ih, međutim, čekati strašna, moćna Hrvatska, i san o svjetskoj tituli raspast će se kao obrambena formacija BiH kad se pred njom nađe okretni, brzi centarfor zagrebačkog Dinama.
– Allaha mi, ono je Rukavina, iz Dinama! – uzviknut će zapanjeno stoper iz Ferhadije. – Halo, sudija, ono je Ante Rukavina, igro čovjek Ligu šampiona lani!
– Šta je ba ovo, eno i Sammir i Vukušić, halo! – protestirat će selektor BiH kod delegata utakmice, ali ovaj će ostati nijem na sve njihove proteste. Nakon regularnog vremena i produžetaka ostat će 0:0, i jaka će hrvatska reprezentacija, sastavljena uglavnom od igrača Dinama i Hajduka, ali i ponekog prvotimca iz Rijeke, Karlovca i Šibenika, konačno na penale pobijediti beskućnike iz BiH.
Jer što? Za razliku od glupih Bosanaca, koji beskućničku reprezentaciju sastavljaju praveći od beskućnika nogometaše, Hrvati su svoju sastavljali pretvarajući nogometaše u beskućnike.
Prije dva mjeseca, trojica nogometaša NK Šibenika izbačeni su na ulicu, jer im klub nije plaćao stanarinu. Tako je stvorena jezgra buduće hrvatske reprezentacije beskućnika: otkrilo se uskoro da je pola klubova u bankrotu, deset je Hajdukovih igrača dobilo otkaze, raspada se ovih dana i kraljevski Dinamo, prvotimci Karlovca od prošle Nove godine nisu dobili plaće i odbijaju putovati na utakmice, a ostali ionako nemaju novca za putovanja. Dojučerašnje nogometne zvijezde u večernjim školama upisuju prekvalifikacije za skladištare i vozače viljuškara, spavaju u noćnim autobusima i hrane se na otvaranjima izložbi, hrvatski je ligaški nogomet u općem rasulu, samo selektor beskućničke reprezentacije trlja ruke: Hrvatska u Meksiko putuje kao glavni favorit.
Bankrotiranoj Bosni, pak, preostaje da pronađe neku drugu perspektivu za svoju, kako se ono zove, međunarodnu afirmaciju.
– Jarane, daj pet maraka, treba mi za sastanak Vijeća Evrope u Bruxellesu – zaustavljat će tako prolaznike na Ferhadiji obrastao neki siromah, da mu na pokidanom, prljavom dresu ne piše “Edin Džeko” čovjek bi se zakleo da je pet maraka dao Zlatku Lagumdžiji.
Tekst preuzet iz Oslobođenja