Obilježavamo okrugli jubilej državnosti, raskidanja svih veza sa SFR Jugoslavijom, i historijskog “božićnog Ustava”, i suverenog hrvatskog dinara, i Ivčićeve “Stop the War in Croatia”, kojom smo licemjernom Zapadu na njihovom jeziku tumačili što se ovdje događa.
Cijela će nam jesen proći u svečanom i dostojanstvenom predizbornom obilježavanju povijesne jeseni tisuću devet stotina devedeset i prve, doba ponosa i slave.
Danas, dvadeset godina kasnije, Hrvatska je ravnopravna članica velike svjetske obitelji suverenih država i veteranka Opće skupštine Ujedinjenih naroda, gdje se između ambasadora Côte d’Ivoire i Cube ugurala i Croatia, da se i nju pita o važnim stvarima visoke međunarodne politike. Kad neki mali narodi u svoja doba ponosa i slave pjevaju “Stop the War” i stvaraju suverene i nezavisne države. Poput, recimo, Kosova.
“Vremena kada su hrvatski premijeri odlazili u Beograd pitati za savjet i dopuštenje, na sreću, zauvijek su prošla!”, ponosno je tako izjavila hrvatska premijerka Jadranka Kosor po nedavnom povratku iz Prištine.
Ako itko, naime, razumije tisućljetni san i kalvariju kosovskih Albanaca, onda su to žrtve velikosrpske politike na Balkanu. Zato je valjda onakav optimist bio Riyad Mansour, stalni promatrač Palestine pri UN-u, kada je uoči povijesnog glasanja o palestinskoj državi izrazio uvjerenje kako će sve države bivše Jugoslavije podržati nezavisnost Palestine.
“Vremena kada su hrvatski premijeri odlazili u Beograd pitati za savjet i dopuštenje, na sreću, zauvijek su prošla!”, ponosno je Riyadu Mansouru odgovorila hrvatska premijerka Jadranka Kosor, pa izjurila iz zgrade i ugurala se u crni audi.
– Veleposlanstvo Sjedinjenih Država. I požuri – rekla je kratko vozaču, pa se nagnula prema suvozačkom mjestu. – Jel’ puno kasnimo?
– Deset minuta – nervozno je odgovorio Ivo Josipović. – Svaki put se tebe čeka.
Dvadeset godina kasnije, eto, Hrvatska po savjete i mišljenje ne ide više u Beč, Budimpeštu ili Beograd, a bogami ni u Bruxelles. Hrvatska po svoj čvrsti stav nikada više neće ići u zloglasne B-gradove, već u mali Buzin, novozagrebačko naselje niti deset kilometara od Jelačić placa.
– A vi ste…? – pita na porti američke ambasade u Jeffersonovoj ulici nekakav mrki tip sa slušalicom u uhu.
– Prezident Josipović.
– End Jadranka Kosour – unijela se u staklenu pregradu predsjednica Vlade. – Tu jirs prajm minister, tenk ju. Velkom in Kroejša, velkom in Junajted Stejts.
– Ah, da – najzad im je tip našao imena na papiru. – Vi znate da kasnite deset minuta?
Koji dan kasnije, eto hrvatskog veleposlanika pri UN-u Ranka Vilovića s jasnim instrukcijama u velikoj dvorani na East Riveru, pa nad pločicu “Croatia” namjestio povijesno važni izraz lica i značajno klima glavom dok za govornicom stoji Barack Obama.
Alabama, Alaska
– Prije godinu dana s ovog istog mjesta pozvao sam na stvaranje nezavisne Palestine – započeo je američki predsjednik. – Vjerovao sam u to tada, a vjerujem i sada.
– Tako je! – ustao je hrvatski veleposlanik pri UN-u i na zaprepaštenje cijele velike dvorane stao pljeskati. – Živjela nezavisna Palestina, živio Barack Obama!
– Pitanje je samo kako doći do cilja – nastavio je gospodin Obama. – Svi znate da je američka posvećenost sigurnosti Izraela nepovrediva, a naše prijateljstvo duboko. Stoga svaki dogovor o miru mora u obzir uzeti i ozbiljne sigurnosne izazove s kojima je Izrael svakodnevno suočen.
– Tako je, bravo! – skočio je opet hrvatski veleposlanik. – Živio slobodni Izrael, živio Barack Obama!
– Izraelci moraju znati da svaki sporazum daje jamstva njihove sigurnosti – nastavio je Obama smirujući žamor u velikoj dvorani – a palestinski narod zaslužuje znati teritorijalnu bazu svoje države.
– Živjela slobodna i suverena Palestina! Živio Barack Obama! Bog blagoslovio Sjedinjene Američke Države! – odjeknuo je opet glas iz klupe na slovo “C”.
– Ali moramo biti iskreni – već pomalo nervozno nakašljao se Barack Obama. – Izrael je okružen susjedima koji su posvećeni stalnom ratu s njim. Izraelci svakog dana ginu pod naletima tisuća raketa!
– Uaaa, smrt Palestini! Neka vječno živi Izrael, neka vječno žive Sjedinjene Američke Države! – Stoga nema prečaca za kraj sukoba koji traje decenijama – pokušavao je Obama nadjačati sve glasniji žamor. – Istinski mir mogu ostvariti samo Palestinci i Izraelci, oni sami moraju postići sporazum o pitanjima koja ih dijele, a pregovarački stol je najbolje mjesto za ostvarenje cilja.
– Tako je! Smrt Izraelu i Palestini, smrt prečacu za kraj sukoba koji traje decenijama! Živio pregovarački stol, živio Barack Obama, živjele Sjedinjene Američke Države, živjeli Alabama, Alaska, Arizona, Arkansas, California, Colorado, Connecticut, Delaware…! – urlao je hrvatski veleposlanik dok su ga trojica krupnih muškaraca iznosila iz dvorane, a generalni tajnik UN-a Ban Ki-moon nemoćno slijegao ramenima prema Baracku Obami i molio za tišinu u dvorani.
Tennessee, Texas
– …Tennessee, Texas, Utah, Vermont… – odjekivalo je hodnicima staklenog nebodera na East Riveru dok su kola Hitne pomoći čekala na Prvoj aveniji. – …Virginia, Washington, West Virginia, Wisconsin i Wyoming!
Dvadeset godina kasnije, eto, slobodna i suverena Hrvatska jasno i beskompromisno iskazuje svoj čvrsti stav o palestinskoj državnosti. Tko, uostalom, Palestince razumije bolje od nas, koji smo one slavne jeseni 1991., jednako kao oni danas, čekali da licemjerni Zapad jasno i nedvosmisleno kaže da nema ni agresora, ni žrtve, ni prečaca za kraj sukoba, da istinski mir mogu ostvariti samo Hrvati i Srbi, i da je pregovarački stol najbolje mjesto za ostvarenje cilja?
Preuzeto iz Slobodne Dalmacije