Prije sedam godina, bio je 15. travnja 2007., u ovim istim novinama, u
rubrici “Dogodilo se na današnji dan”, izašlo je kratko podsjećanje na
devedesetpetu godišnjicu mitskog brodoloma Titanica. Osebujnim pak
smislom historije za crni humor, nekoliko stranica dalje kočio se
plaćeni oglas za predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu, koje
je u dvorani Lisinski imao održati bivši predsjednik uprave General
Electrica, sâm korporativni papa Jack Welch Prvi i Jedini.
Znatiželjno sam, naime, bio kliknuo na sajtu Jutarnjeg tu najavu te
pored online prijave za veliku koncelebriranu menadžersku misu i
nekoliko kretenskih koeljizama Velikog Gurua – poput one duboke “Naučio
sam da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh” – naišao i na kviz
znanja: “Jack ima nekoliko pitanja za vas. Odgovorite i saznajte kako
biste prošli u okršaju s legendarnim svjetskim menadžerom!”
Naravno da sam odmah spremno sjeo sučelice Učitelju i otvorio kviz
čija su se pitanja doimala kao “Modra lasta za menadžere”. Na primjer:
“Pruža vam se prilika za unapređenje; međutim, za njega ćete se morati
izboriti protiv starije kolegice preko koje ste i došli u tvrtku. Vi
ćete: a) odustati od unapređenja, jer ona je puno učinila za vas, ovo
joj je zadnja prilika za napredak, a vi ste mlađi i bit će još šansi za
vas, b) nema popusta ni za koga; punim gasom po unapređenje, vrijeme ju
je ionako pregazilo, i c) krenuti u borbu, ali s pola snage, pokazati
ljudima oko sebe da želite napredak, ali i da niste beskrupulozni: tako
ćete lakše s njima manipulirati kad im postanete šef.”
Dijagnoza: Izgubljen
Iskreno, mislio sam da je riječ o trik-pitanjima, jer odgovor pod b)
je providan i prvoloptaški, pa sam bojažljivo zaokruživao odgovore pod
a), po duši i osebujnom poduzetničkom iskustvu, ali i s tihom strepnjom
da ću na kraju ispasti idealan materijal za Novog Menadžera, mudrog i
pravednog, ali osjećajnog Dragog Vođu. Zebnja je, razumije se, bila
sasvim neutemeljena: od mogućih dvadeset u kvizu sam dobio puna četiri
boda i dijagnozu “Izgubljen”, uz obrazloženje: “Kako ste vi uopće
dospjeli na odgovornu funkciju? Hipi pokret je već odavno prošao, parola
je ‘make money’, a ne ‘make love’. Obavezno posjetiti predavanje, samo
pazite da Jack ne sazna kako ste mekani, jer će vas potjerati kući.”
Crni humor povijesti
Ozbiljno sam tada popizdio i napisao tekst o odljuđenom svijetu u
kojemu više nije cool voditi ljubav, već multinacionalne korporacije, i u
kojemu muškarci ne spašavaju kolegice, već vlastite glave. Podsjetio
sam onda na onaj historijski smisao za crni humor kojim je predavanje
korporativnog pape najavljeno točno na godišnjicu katastrofe Titanica,
pa se zapitao koji bi točni odgovor Velikog Gurua bio na pitanje: “Pruža
vam se prilika za spas s tonućeg broda, ali za posljednje mjesto u
čamcu morat ćete se izboriti protiv ljubavnice s kojom ste i otišli na
krstarenje. Vi ćete: a) odustati od čamca, jer ljubavnica je puno
učinila za vas, pa ćete je smjestiti u čamac, presvući se u večernje
odijelo i dostojanstveno potonuti s brodom, b) nema popusta ni za koga;
punim gasom preko žena i djece u čamac, i c) ljubavnicu ubiti pištoljem
da se ne muči, pokazavši tako svima u čamcu da niste posve
beskrupulozni.”
Pitanje je, jasno, bilo retoričko, a odgovor providan, prvoloptaški i
točan. Golema santa leda u koju je Titanic udario, danas to znamo, bila
je zapravo hladni novi svijet, u kojemu “nema popusta ni za koga”, a
naročito ne za žene i djecu, i u kojemu se ide “punim gasom po
unapređenje”. Zajedno s veličanstvenim prekooceanskim brodom, potonuo je
tada i onaj stari svijet: možda i nije bio dobar, ali u njemu je još
bilo moguće da zajedno s luksuznim Titanicom potone i tadašnji neki Jack
Welch, recimo čuveni industrijalac Benjamin Guggenheim, ili John Jacob Astor, jedan od najbogatijih ljudi onoga doba, čije bi bogatstvo u današnjem novcu iznosilo nepojmljivih stotinu milijardi dolara.
Iako su mogli kupiti i brod i brodogradilište i cijelu kompaniju
White Star Line, te ledene noći – usred oceana, u moru temperature oko
ništice, četiri stotine milja daleko od najbližeg kopna – njima ni u
jednom trenutku nije palo na pamet zauzeti mjesto u jednom od
malobrojnih čamaca za spašavanje.
U jedan od njih Astor je smjestio suprugu, njezinu sobaricu i
njegovateljicu pa pomagao spašavati druge putnike, ostavivši sebi taman
toliko života da zajedno s piscem Jacquesom Futrelleom popuši
posljednju cigaretu. Guggenheim je pak spasio ljubavnicu i njezinu
sluškinju pa otišao u kabinu, odjenuo svečano večernje odijelo i izašao u
brodski salon rekavši prema svjedocima: “Spreman sam otići kao
džentlmen”. Posljednji put viđen je kako zajedno s tajnikom puši cigaru
na raskošnoj skalinadi, gdje je jednog preživjelog zamolio da poruči
njegovoj supruzi kako je otišao uspravan. “Nijedna žena neće umrijeti
zato što je Benjamin Guggenheim kukavica”, ostale su zapamćene njegove
slavne posljednje riječi.
Bogataši i heroji
Ni Astor ni Guggenheim nisu, znamo, bili sveci, naprotiv: bili su
beskrupulozni korporativni pape svoga doba. Guggenheim je bio na glasu
kao razmaženi bonvivan, a Jacka Astora u američkim su novinama zvali
skraćeno “Jack Ass”. Sve u njihovu svijetu imalo je cijenu i bilo je na
prodaju, baš sve osim – časti. Borba za goli život nije protuzakonita i
da su se ukrcali na neki čamac, ne bi završili u zatvoru, već – mnogo
gore – osramoćeni. Posljednja privilegija dvojice bogataša bila je to
što njihov viteški heroizam, za razliku od bezimenih heroja iz
strojarnice i treće klase, nije bio anoniman.
Zajedno s Astorom i Guggenheimom – takav je, naime, bio taj svijet – u
olupini Titanica na dnu hladnog oceana ostale su i stotine oficira i
mornara, na čelu s prvim oficirom, Williamom Murdochom, koji su do zadnjeg časa organizirali spašavanje putnika. U smrt su otišli i sâm Thomas Andrews, projektant Titanica, i svih osam članova orkestra Wallacea Hartleyja, koji su – u možda najglasovitijoj sceni te katastrofe – do posljednjeg trenutka na palubi svirali ragtime.
Konačno, sa svojim je brodom otišao i kapetan, legendarni Edward John Smith.
Smith je bio kapetan staroga kova, iskusni morski vuk koji je goleme
prekooceanske brodove vodio kao psiće u šetnju: nikad u karijeri nije
imao ni najmanji incident, a njegov posljednji brod prije Titanica bio
je, malo se to ovdje zna, divovski RMS Adriatic, jedan iz “velike
četvorke” White Stara. Te travanjske noći kapetan Smith posljednji put
je viđen na palubi, trenutak-dva prije nego što će i sam nestati s
Titanicom. Ljudska je vrsta u to vrijeme, naime, imala neobična pravila
ponašanja na moru: kapetani su uvijek – ali baš uvijek, bez iznimke i
doslovno – posljednji napuštali brod koji tone ili odlazili zajedno s
njim.
Šezdeset godina prije, u brodolomu engleske parne fregate Birkenhead, kompletna posada broda zajedno s kapetanom Robertom Salmondom
odbila je ući u ograničeni broj čamaca za spašavanje, prepuštajući ih
ženama i djeci. Događaj je ostao zapamćen u zapisanoj potresnoj poemi Rudyarda Kiplinga “Soldier an’ Sailor too” i novoustanovljenom nepisanom pravilu – “prvo žene i djeca”.
Slijedeći taj nepisani pomorski kodeks, od stotinu sedamdeset pet
bogatih muškaraca u prvoj klasi Titanica – cijena apartmana iznosila je
današnjih sedamdeset hiljada dolara! – na koncu ih je preživjelo ukupno
samo pedesetak: tragediju na Atlantiku, zapisala je na kraju pomorska
historija, preživjele su tri četvrtine žena na Titanicu, više od
polovice djece i samo dvadeset posto muškaraca. Od dvadeset tri
“kolegice” u posadi broda preživjelo je njih dvadeset, a od devet
stotina muškaraca manje od dvjesto.
I prije nego što u legitimnom pravednom gnjevu potražite na internetu
podatke koliko je spašenih žena i djece bilo iz prve, a koliko iz treće
klase, zapitajte se koliko bi ih uopće bilo danas, u svijetu Jacka
Welcha. Naravno, pitanje je retoričko. Odgovor, nažalost, nije.
Luksuzni cruiser
Dvadesetsedmogodišnji konobar Giovanni Basilico, recimo, bio
je jedan od sedam stotina članova posade s Titanica koji nisu imali
nikakve šanse – čamaca za spašavanje nije bilo dovoljno, a oni su bili
a) članovi posade i b) muškarci. Giovanni je u Italiji ostavio sestru Mariju, čija će unuka Valentina Capuano
u siječnju 2012., točno stotinu godina nakon smrti svoga praujaka na
Titanicu, iz Civitavecchije krenuti na sedmodnevno krstarenje
Mediteranom. Ime luksuznog cruisera bilo je – Costa Concordia.
Iako je kapetan Concordije Francesco Schettino u jednoj
reportaži češkog lista Dnes godinu dana ranije izjavio kako, citiram,
“nikada ne bi bio u koži kapetana Titanica”, historija će mu svojim
osebujnim smislom za crni humor namijeniti upravo Smithovu kožu: na
stotu godišnjicu Titanicova potonuća Schettinov će se golemi brod
nasukati na podvodnu hrid uz samu obalu talijanskog otočića Giglio.
Putnici koji su u tom trenutku večerali začuli su isti strašni zvuk
koji je one davne noći probudio putnike na Titanicu. S istim pak onim
osebujnim smislom za crni humor, historija je namjestila da u tom
trenutku u restoranu tiho svira “My Heart Will Go On” Celine Dion, naslovna tema Cameronova filma “Titanic”. I tu otprilike prestaje svaka, makar i slučajna veza između ove dvije pomorske nesreće.
Pozivi u pomoć
Valentina, čiji je praujak nestao s Titanicom, svjedočit će
zajedno s ostalim putnicima kaosu koji je nastao kad se Concordia počela
naginjati: brodskih oficira nije bilo nigdje, putnici su se spašavali
kako su znali i umjeli, muškarci su u panici nagrnuli u čamce za
spašavanje gazeći preko djece i preskačući žene, a kapetan Schettino, u
jednoj od najsramnijih epizoda u cjelokupnoj historiji pomorstva,
ostavio je i posadu i putnike, pa se zajedno s prvim oficirom Cirom
Ambrosiom prvi ukrcao na čamac za spašavanje, bježeći s broda nasukanog
samo nekoliko valova od obale.
Ako ništa drugo, u svojoj će bijednoj obrani moći podsjetiti kako je
na vrijeme upozoravao da “nikada ne bi poželio biti u koži kapetana
Titanica”.
Ima, međutim, historija još toga smisla za neobične podudarnosti.
Prije koji tjedan, dvije godine nakon katastrofe Costa Concordije, s
južnokorejskog otoka Jeju na putu prema luci Incheon isplovio je trajekt
Sewon, s četiri stotine pedeset putnika, među kojima i tristo dvadeset
pet učenika srednje škole Danwon iz Ansana i njihovih petnaest učitelja:
da, bio je 15. travnja, dan kad je potonuo Titanic.
Sutradan, 16. travnja ujutro, u trajekt je prodrlo more, brod se
nakrivio za četrdeset pet stupnjeva i nakon nekoliko sati prevrnuo,
povukavši u smrt dvjesto pedeset učenika, koji su zarobljeni u kabinama
sa svojih mobitela slali očajničke pozive u pomoć. Od dvadeset devet
članova posade, međutim, spasila su se čak dvadeset dvojica, na čelu s
kapetanom Lee Jun-Seokom, kojega su kamere Obalne straže toga
jutra uhvatile prestravljenog, u donjem rublju, kako kukavički – među
prvima! – ulazi u čamac za spasavanje.
Vrlo simbolički – reklo bi se prvoloptaški i providno – katastrofa
Sewona 16. travnja pokazala je tako što se dogodilo sa svijetom sutradan
nakon Titanica.
Mitska je Titanicova katastrofa 1912. godine označila kraj
veličanstvene industrijske ere, koja je gradila goleme čelične tonjeve i
brodove, i simbolični početak stoljeća koje će ih samo dvije godine
kasnije početi sustavno rušiti. Bio je to, međutim, i kraj epohe u kojoj
se spašavalo “najprije žene i djecu”, u kojoj je život najbogatijeg
čovjeka na svijetu u jednom trenutku – onom najvažnijem, posljednjem –
mogao vrijediti manje od života njegove sobarice: kraj epohe u kojoj su
kapetani posljednji napuštali svoj brod.
Katastrofe Sewona i Costa Concordije stotinu godina kasnije označile
su pak početak nove ere, epohe Jacka Welcha, u kojoj bi se ljudi poput
Astora, Guggenheima ili kapetana Smitha računali u budale i hipije. “Dan
poslije”, u posve odljuđenom, sebičnom dvadeset prvom stoljeću,
muškarci gaze preko žena i djece, bogataši preko ljubavnica i sobarica –
“nema popusta ni za koga!” – a kapetani prvi napuštaju brod.
Čast, požrtvovnost i ljudska solidarnost zajedno vrijede manje od
jedne obveznice grčke državne banke i na tonućem svijetu opstaju samo
najjači i najimućniji, najsebičniji, najpodliji i najgori među nama.
Bez popusta
“Naučio sam da greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh”, rekao bi
njihov papa Jack Welch. On je, recimo, mnogo naučio od grešaka Jacka
Astora, Benjamina Guggenheima i kapetana Edwarda Johna Smitha. “Kako ste
vi uopće dospjeli na odgovornu funkciju?”, prezirno bi im danas rekao
Veliki Guru. “Hipi pokret je već odavno prošao, točan odgovor je ‘nema
popusta ni za koga’, a ne “najprije žene i djeca’”, stajalo bi pak u
njihovim rješenjima kviza za lidere novog svijeta: “Obavezno posjetiti
predavanje, samo pazite da Jack ne sazna kako ste mekani, jer će vas
potjerati kući.”
“Nema popusta ni za koga, punim gasom po unapređenje!”, ponovio je
kapetan Jack Welch svoju mantru prije sedam godina u Lisinskom. Dvije
godine kasnije njegov je golemi Titanic “bez popusta, punim gasom”
udario u santu leda i svijet je potonuo u najgoru ekonomsku krizu u
suvremenoj povijesti. Menadžerskim huljama spektakularno su potonule sve
lađe, ali kapetani su se, kako je to danas red i običaj, prvi – ali baš
prvi, bez iznimke i doslovno – napustili brod koji tone. Za milijune
žrtava što su ostale zarobljene u potpalublju obdukcijom je utvrđeno da
ih je “pregazilo vrijeme”.
Nijedna žena ili dijete neće preživjeti – mantra je vremena koje ih je pregazilo – zato što je kapetan bio slabić.