Značaj mirnih, nenasilnih protesta kao nužnog korektiva institucionalnoj politici duboko je ukorenjen u političku teoriju. Protesti omogućavaju da se marginalizovana pitanja učine vidljivim i da se na vlast vrši pritisak kroz javno ispoljavanje nezadovoljstva. Mirni protesti se katkad transformišu u građanske nerede, kao drugi oblik političke kontestacije. Kada se tako razviju, građanski neredi itekako mogu posedovati demokratsku funkciju, uprkos tome što predstavljaju oblik političkog delovanja koji se teško uklapa u liberalno-demokratske norme. Građanske nerede ovde razumemo kao spontane, privremene, neorganizovane i vođstva lišene oblike protesta, često praćene materijalnom destrukcijom i sukobima s policijom. Stoga je važno razlikovati građanske nerede od građanskog rata, što je Vujo Ilić nedavno vrlo jasno potcrtao.
Trenutna vlast u Srbiji je davno razvila obrazac da svako odstupanje od strogih okvira institucionalnog neslaganja kriminalizuje. Tako je mirne proteste odmah nazivala „nasiljem“, a kada su počeli da poprimaju oblike građanskih nereda (pa i pre toga), spremno ih je dočekala kao „terorizam“, „rušenje ustavnog poretka“ i slično. Autoritarna vlast vidi pretnju u bilo kom obliku otpora koji narušava „normalnost“ njenog poretka. Građanski protesti i neredi u Srbiji čine upravo to. No, nije svako suprotstavljanje autoritarnom režimu demokratsko. Imaju li i u kojoj meri građanski neredi demokratski potencijal?
Nedavno istraživanje Aleksisa Bibo-Ganjona pruža važne alate za razmišljanje o ovom problemu, posebno u kontekstu današnje Srbije. Ovaj tekst ima za cilj da predstavi na koji način koncepti disrupcije, afirmacije i reprezentacije mogu pomoći da se razume kako građanski protesti i neredi u Srbiji deluju kao demokratske prakse – uprkos tome što ih autoritarna vlast iznova i iznova kriminalizuje i (neuspešno) delegitimiše.
Disrupcija: vizuelni šok i suspenzija normalne politike
Prva dimenzija demokratskog potencijala nereda je disrupcija. Njihova snaga leži u „vizuelnom šoku“ – prizori zapaljenih kontejnera, sukoba s policijom ili blokiranih ulica imaju moć da prekinu rutinu i zaustave politički tok. U Srbiji se to moglo videti tokom demonstracija 2020. godine, kada su slike policijskog nasilja protiv građana obišle svet i skrenule pažnju na autoritarni karakter režima, ali ponajviše tokom aktuelnih studentsko-građanskih protesta.
Disrupcija ne znači samo nasilje ili destrukciju, već pre svega premeštanje granica politički vidljivog. Kao što ističe Ransijer, politika nastaje u trenutku kada ono što je inače nevidljivo postaje vidljivo. U tom smislu, protesti i neredi u Srbiji razbijaju poredak „normalnosti“ koji vlast održava kroz kontrolisane medije i formalne institucije. Oni ukazuju da postoje problemi koje vlast briše iz javnog prostora.
Prilikom građanskih nereda, učesnici se najčešće maskiraju, kako bi zaštitili svoj identitet od represivnog režima. Jer, što su vidljiviji kao masa, manje su izloženi represiji kao pojedinci. Interesantno je da je u Srbiji odnedavno postala praksa da se policajci ne samo maskiraju, već i da skidaju bilo koje znake raspoznavanja, krijući identitet od svojih sugrađana. Dok je „epifanija nevidljivosti“ sasvim razumljiva u slučaju demonstranata, ne može se isto reći i za policiju kada obavlja poslove iz domena javnog reda i mira, a naročito tokom korišćenja policijskih ovlašćenja. Policajci su javni službenici koji moraju da odgovaraju za svoje individualno postupanje i ne smeju da se kriju u masi. Namera tog skrivanja je da im omogući da se sutra njihova odgovornost čita u ključu „administrativnog zla“, a ne lične i invidualne krivice.
Afirmacija: kolektivna snaga protiv represije
Druga dimenzija je afirmacija. Neredi nisu puka destrukcija već način da građani potvrde svoje dostojanstvo i kolektivnu snagu. Antagonizam prema represivnim institucijama, posebno prema policiji, postaje osnova za kolektivnu afirmaciju. U Srbiji je ova dinamika jasno vidljiva: u zemlji gde je svojom zaslugom policija percipirana kao instrument režima, svaki trenutak kada se građani odupru represiji postaje čin samopotvrđivanja i zajedničkog otpora.
Učesnici ranijih protesta širom sveta često su govorili o osećaju oslobađanja i solidarnosti – „biti na ulici“ nije samo čin političkog izražavanja, već i iskustvo zajedničkog osnaživanja. U tom smislu, iako vlast etiketira demonstrante kao „huligane“ ili „izdajnike“, oni kroz čin otpora zapravo afirmišu da su politički subjekti koji odbijaju da budu pasivni posmatrači autoritarne konsolidacije.
Reprezentacija: ko i u čije ime?
Bibo-Ganjon tvrdi da neredi mogu predstavljati oblik političkog zastupanja u kojem se konstituiše novi subjekt – „mi“, koje do tada nije imalo mesto u zvaničnoj politici. U Srbiji danas, to „mi“ obuhvata nikad širi krug kategorija, čije interese vlast sistematski isključuje iz političkih odluka.
Neredi ne „govore“ jezikom parlamentarnih rasprava ili građanskih peticija; njihov jezik je vizuelan i performativan. Spaljeni kontejneri, vandalizovane stranačke prostorije ili skupovi ispred policijskih stanica nisu artikulisani programi, ali jesu reprezentativni činovi – oni na scenu postavljaju subjekat koji zahteva da bude prepoznat. To „mi“ je privremeno i spontano, ali upravo u tome leži njihova demokratska vrednost: pokazuju da narod nije iscrpljen u institucijama koje su pod kontrolom režima, već da postoji i van njih.
***
Vizuelni šok, kolektivna afirmacija i privremena reprezentacija proizvode političku dinamiku koja narušava autoritarni bedem i stvara pukotine kroz koje se može artikulisati otpor. Pravo na otpor dolazi do izražaja kad su institucije zarobljene i represivne. Ono se manifestuje na ulicama, kao jedinom preostalom mestu na kojem građani mogu izraziti svoje nezadovoljstvo i zahtevati promenu.
To ne znači da su neredi poželjni ili da uvek proizvode pozitivne ishode. Njihova demokratska vrednost zavisi od interpretacija i sećanja koja će se oblikovati nakon događaja. Ali ono što je sigurno jeste da u Srbiji danas protesti i neredi otvaraju politički prostor u kojem se pojavljuje novo „mi“ – privremeni, ali moćni kolektivni subjekt koji se izborio da bude viđen i prepoznat.
U tom smislu, savremeno promišljanje nereda nas podseća da demokratija nije samo procedura izbora, već stalna borba za vidljivost i priznanje. Protesti i neredi u Srbiji, koliko god da ih vlast delegitimiše, ostaju ključni nosioci tog demokratskog potencijala.
Autor je doktor političkih nauka i viši naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu.