Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) objavila je dokument pod nazivom „Prilozi za zaštitu hrvatskih
nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i
Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihovog ulaska u Evropsku uniju”.
Ovaj dokument HAZU je ranije dostavila predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu
Milanoviću, predsjedniku Hrvatskog sabora Gordanu Jandrokoviću i predsjedniku hrvatske
Vlade Andreju Plenkoviću.
U ovim Prilozima veoma su zanimljivi stavovi
akademika u pogledu Bosne i Hercegovine (BiH) i Srbije, gdje u određenim
dijelovima postoji veoma snažan krajnje nacionalistički narativ u obraćanju. Iako
se od akademika očekuje smirivanje tenzija, naučni pogled na svijet i
racionalno promišljanje, u ovom slučaju se čini kao da su Prilozi pisani od strane hrvatske emigracije koja se vratila u
Zagreb iz Argentine tamo negdje koncem 1990. godine.
Bosna i Hercegovina
U pogledu
Bosne i Hercegovine HAZU traži da se aktuelizuje potreba poštovanja preuzetih
obaveza iz potpisanih sporazuma i dogovora, odnosno zaštita prava Hrvata i stvarno,
a ne samo deklarativno pravo na nesmetan povratak i slobodno raspolaganje
svojom imovinom svih koji su za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije
morali napustiti svoje domove, uz postavljanje pitanja konstitutivnosti
hrvatskog naroda.
Akademici
smatraju da je potrebno razriješiti najveći izazov u BiH s kojim su Hrvati suočavaju
i to kroz dvije nepomirljive politike, „srpsku secesionističku” i „bošnjačku
unitarističku”. Tako BiH treba odustati od „nasilnog utjerivanja Hrvata u
zajednicu koja gazi njihova elementarna ljudska i kolektivna prava” i treba im
osigurati savremene mehanizme zaštite vitalnih interesa, a po svaku cijenu „izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH i
izbor članova u Predstavnički dom i Dom naroda”, kako Parlamentarne
skupštine BiH, tako i Parlamenta
Federacije BiH. HAZU smatra da se bez toga, Hrvati kao podanici prisiljavaju da
napuštaju „vjekovna obitavališta na
povijesnom hrvatskom etničkom prostoru”.
U ovom
pogledu vjerovatno se cilja na aktuelne izmjene Izbornog zakona i Ustava u
BiH, sa ciljem vršenja pritiska za usvajanje rješenja koja bi osigurala da se
hrvatski član Predsjedništva bira na područjima na kojima Hrvati čine većinu
stanovništva u Federaciji BiH. Ovo praktično znači da se i HAZU želi posredno
uključiti u rješavanje izbornih problema u BiH, što uz domaće političare,
partije, međunarodnu zajednicu i međunarodne organizacije daje veoma šarenolik
sastav predlagača i učesnika u promjenama. Jedino se još građani i ogromna
većina domaćih organizacija u BiH ništa ne pitaju u ovom procesu.
Korišćenje
sintagmi „hrvatski etnički prostor” i „povijesni hrvatski etnički prostor”,
koje se nalaze u Prilozima, zvuči
veoma nacionalistički određeno i neodoljivo podsjećaju na ratnu propagandu
devedesetih i još raniju fikciju o hrvatskom državnom i istorijskom pravu. Ratna
propaganda je insistirala na borbi za „etničke prostore” određene nacije, i na
krajnje odricanje da se u toj borbi eliminišu druge nacije, čak i u slučajevima
kada je taj „etnički prostor” bio prošaran različitim narodima i kada se on
nikako ne bi mogao nazvati prostorom samo jedne etničke zajednice. Hrvatsko
državno pravo je predstavljalo fikciju o skupu dokumenata i pravila koja
predstavljaju temelj neprekinute hrvatske državnosti od ranog srednjeg vijeka i
sa njome „povezane teritorijalne cjelokupnosti hrvatskih zemalja”. Politika
„krvi i tla” bi valjda morala biti relikt nekih drugih vremena. Možda akademici
misle drugačije?
Pored toga, HAZU
navodi da BiH treba „priznati pravu, osloboditeljsku ulogu Hrvatskoj i Hrvatima
u uspostavi i obrani države od srpske agresije te prestati lažno optuživati
Hrvate pred sudovima”, kao i osigurati ravnopravnost hrvatskog naroda. U okviru
toga traže i treći entitet i sva
prava koja iz toga proizlaze i da se odmah osigura ravnopravnost hrvatskog
jezika i sloboda djelovanja hrvatskih medija i kulturnih institucija.
Pored navoda
o „agresiji”, koji predstavljaju kontinuiran izraz koji se koristi u hrvatskim
naučnim krugovima, sa kojim se ne slažu srpski naučnici, koji smatraju da je
riječ o građanskom ratu, veoma je specifičan zahtjev za stvaranjem trećeg entiteta
u BiH. HAZU sa ovakvim prijedlogom praktično traži raspakivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, prekompoziciju
susjedne države i stvaranje novog federalnog uređenja u njoj, u kome ne bi
postojale sadašnje dvije, nego tri federalne jedinice (entiteta). Time se
praktično hrvatskim političarima i državnom vodstvu preporučuje da rade na
podrivanju trenutnog ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, što na trusnom
bosanskohercegovačkom tlu uvijek može biti povezano sa ogromnim zaoštravanjem
situacije i prijetnjom miru.
Zahtjev prema
kojem se treba prestati „lažno optuživati Hrvate pred sudovima” je takođe veoma
zanimljiv, jer predstavlja svojevrstan „nalog” hrvatskim vlastima da izvrše
pritisak na tužilaštva u komšijskoj zemlji kako se ne bi pokretali postupci
protiv Hrvata (sic!). Naravno da ne
treba nikoga lažno optuživati, ali je sasvim jasno iz tona i načina obraćanja
akademika da se ovo odnosi na pitanja ratnih zločina hrvatskih vojnika koji su ih
počinili u BiH i njihovog procesuiranja. Dodatak „lažno” je tu stavljen samo zbog toga
da rečenica ne bi bila suviše očito usmjerena ka opštoj eskulpaciji od zločina
pripadnika jednog naroda. Valjda zločinci ne bi trebalo da izbjegnu primjerenu
kaznu, ukoliko su krivi za počinjena djela!?
Po pitanju
BiH, hrvatski akademici traže i, između ostalog, razgraničenje u Malostonskom
zalivu, saniranje odlagališta otpada u području Neuma, potrebu osavremenjivanja
kanalizacione infrastrukture, potrebu osiguranja čišćenja kanalizacione vode
prije njenog izlijevanja u Mljetski kanal, zaštitu voda rijeke Neretve, pitanja
vezana za energetiku, klimatske promjene i zaštitu životne sredine te sprovođenje
mjera za ublažavanje klimatskih promjena i mjera u području okoliša i održivog
razvoja i smanjivanje negativnog djelovanja hidroelektrana ukupne snage oko 260
MW na zaštitu životne sredine.
Srbija
HAZU smatra da
Srbija treba da prestane s podsticanjem neprijateljstva prema Hrvatskoj i
progonom hrvatskih državljana uz odricanje
od „velikosrpske propagande”, u šta ubrajaju pitanje Bunjevaca, jezika, „jasenovački mit”, odnos prema Alojziju
Stepincu i dr.
Između mnogih
krajnje kontroveznih stvari u ovom dokumentu, navođenje „jasenovačkog mita” i traženje
preispitivanja odnosa prema Alojziju Stepincu je sigurno i najsramnije. Ono predstavlja
otvorenu negaciju odnosno minimiziranje genocida počinjenog nad Srbima,
Jevrejima i Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje dolazi od strane
najviše naučne i umjetničke ustanove u Republici Hrvatskoj. Jasenovac je bio
koncentracioni logor za istrebljenje ogromnog broja Srba, Jevreja i Roma, ali i
dijela komunista, kao i nepodobnih Hrvata i Bošnjaka, koji služi kao ogledni
primjer rasističke i klerofašističke politike NDH u vrijeme Drugog svjetskog
rata. To je istorijska činjenica, kao što je to npr. Holokaust i to hrvatski
akademici dobro znaju.
Katolički nadbiskup
i kardinal Alojzije Stepinac je nakon Drugog svjetskog rata proglašen krivim
zbog stupanja u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku saradnju s
neprijateljem, zato što je kao pomagač radio na prisilnom provođenju na katoličku
vjeru pravoslavnih Srba, zbog pomoći naoružanim vojničkim formacijama u cilju
službe neprijatelju i zajedničke borbe s njima protiv svoje domovine te je osuđen
na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju 16 godina, kao i gubitak
političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. Ovu presudu je poništio
Županijski sud u Zagrebu 2016. godine zbog „povreda priznatih načela pravne
države i demokratskog društva”.
Negacionistički
stavovi akademika, nažalost, zorno pokazuju da apologija ustaških zločina i same
NDH živi i ima veoma plodno tlo među određenim hrvatskim naučnim krugovima. Pored
naučne nevjerodostojnosti, ovo je suprotno čak i od formalnih izvorišnih osnova
važećeg Ustava Republike Hrvatske
koje nalaze uspostavu temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog
rata, izraženu nasuprot proglašenju NDH (1941) u odlukama Zemaljskog
antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske
(1947).
Hrvatski
akademici smatraju i da je potrebno novo
definisanje položaja Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj, jer
prema njihovim riječima „položaj Srpske pravoslavne crkve ne može biti jednak u
Srbiji i Hrvatskoj, u kojoj ta crkva treba imati punu slobodu u javnom vjerskom
djelovanju brinući se za vjerski život manjine, ali recipročno na razini koliko
je to omogućeno hrvatskoj manjini na području Srbije”.
Ovo može biti
veoma kontroverzno pitanje, naročito ovako formulisano. Naime, obje države su
dužne da poštuju međunarodne instrumente ljudskih prava i ustavne garancije
istih, a vjerske zajednice moraju uživati najviši stepen slobode u
funksionisanju i ispovjedanju svoje vjere. Ovakve formulacije i nastojanja lako
mogu generisati nove probleme, posebno ukoliko se ima u vidu djelovanje Crne
Gore prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi prije par godina, što je dovelo do
velikih protesta širom države.
HAZU smatra i
da je neophodno priznati hrvatski
etnički integritet Bunjevcima i tražiti odricanje od proglašenja
bunjevačkog govora Hrvata službenim u Subotici jer bi se to moglo shvatiti kao „dio
političkog plana identitetskoga rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u
Vojvodini”, odnosno „kao potiranje hrvatskoga nacionalnog identiteta Bunjevaca”.
U Statutu Grada Subotice je određeno da se u ravnopravnoj službenoj upotrebi nalaze srpski, hrvatski, mađarski i
bunjevački jezik. Bunjevci se u Srbiji smatraju nacionalnom
manjinom i spominju se i u npr. Statutu
Autonomne pokrajine Vojvodine, pored Mađara, Slovaka, Hrvata i ostalih, kao
pripadnici nacionalnih zajednica koji žive u Srbiji s pripadnicima srpskog
naroda. Prema Popisu stanovništva iz 2011.
godine u Srbiji je živjelo 16 706 Bunjevaca, dok je Hrvata bilo 57 900.
Bunjevački je bio maternji jezik za 6 835 a hrvatski za 19 223 građana Srbije.
Bunjevci imaju i svoj nacionalni savjet, kao i Hrvati, Mađari i još 19
nacionalnih manjina u Srbiji.
Akademici
smatraju da od Srbije treba da se traži razgraničenje
na Dunavu, kako HAZU smatra da je pogrešno određena granica između
Republike Hrvatske i Republike Srbije u pitanju prirodnog toka Dunava, aktuelizovanje
„neodgodivog povratka hrvatskoga katastarskog teritorija te Šarengradske ade
pod suverenitet hrvatske države”, aktuelizovanje potrebe poštovanja preuzetih
obaveza iz potpisanih sporazuma i dogovora, u šta spadaju zaštita recipročnih prava
hrvatske manjine, osiguranje slobodnog političkog i kulturnog organizovanja i
djelovanja Hrvatima na nivou koji Hrvatska osigurava srpskoj manjini s
paritetom u finansiranju djelovanja, kao i stvarno, a ne samo deklarativno
pravo na nesmetan povratak i slobodno raspolaganje svojom imovinom svih koji su
za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije morali napustiti svoje domove.
HAZU navodi i
da je potrebno insistirati na dostavljanju podataka iz „odnesenih arhiva nakon
Drugog svjetskog rata”, pod šta ubrajaju arhiv Nezavisne Države Hrvatske, arhiv
JNA o križnim putevima i logorima, o hrvatskom proljeću, vraćanje dokumentacije
iz Vukovarske bolnice itd., odnosno sve što je relevantno za istoriju Hrvata na
„hrvatskom etničkom prostoru” i šire.
Akademici
traže i da se otkriju sva mjesta pogubljenja Hrvata te imena ubijenih, uz
omogućavanje njihovog dostojnog ukopa. Oni smatraju i da treba insistirati na
dostavljanju podataka o svim zatvorenim i nestalim hrvatskim vojnicima i
civilima, uz odgovarajuće dozvole simboličkog obilježavanja mjesta takvih
stradanja širom Srbije. HAZU smatra da je potrebno da se traži od Srbije da
prizna „agresiju na Hrvatsku”, i to prvenstveno plaćanjem štete, naročito na
kulturnoj baštini, uz vraćanje odnesenog kulturnog blaga.
Članovi HAZU smatraju
i da treba na svim nivoima Srbije javno i nedvosmisleno priznanje hrvatskoga
jezika kao posebnog i nezavisnog standardnog jezika, navodeći da se to posebno
odnosi na obrazovni sistem u Srbiji gdje se prema njihovim riječima „hrvatski
jezik lažno prikazuje kao srpski jezik koji se samo naziva hrvatskim imenom”.
Traži se i odricanje od svojatanja i
prisvajanja istorijskih dosega kulture s hrvatskih prostora te hrvatske
književne baštine, posebno starije hrvatske književnosti (naročito
dubrovačke), od strane kulturnih i drugih institucija Republike Srbije.
Pitanje je na
koji način se ovo misli izvesti jer su u mnogo pogleda kroz istoriju srpska i hrvatska
kultura bile isprepletene, kao i književnost i različiti oblici stvaralaštva. Posebno
je zanimljivo pitanje šta su to dosezi kulture sa „hrvatskih prostora” i koji
su to tačno hrvatski prostori: da li je to teritorija današnje Hrvatske, one
srednjovijekovne ili su to širi prostori od same države? Uz to, da li su
kulturni dosezi Mađara, Srba, Italijana, Bošnjaka i mnogih drugih na tom
nedefinisanom području ekskluzivitet hrvatske kulture?
HAZU takođe smatra
da se Srbiji treba ukazati na proizvodnju litijuma koja prouzrokuje zagađenje
kako u proizvodnji, tako i u primjeni u praksi, kako Srbija raspolaže s više od
10% svjetskih zaliha litijuma uz navođenje problema TE Kolubara, koja se u
pogonu koristi ugljenom.
…
U globalu,
hrvatski akademici su vrlo neakademski, nenaučno ali svakako nacionalistički, ukazali
ka čemu treba da streme hrvatski političari u pregovorima sa Srbijom i Bosnom i
Hercegovinom po pitanju njihovog pristupa Evropskoj uniji. Pitanje je da li će
ih političari poslušati, a uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo, tas na vagi
ide prema pozitivnom odgovoru na ovo pitanje.
Treba istaći
da akademici nisu pretjerano ukazali na to da bi hrvatski nacionalni interes
bio da se eto, primjera radi, popravi ekonomski položaj Hrvata u susjednim državama,
da se uspostave mehanizmi i sistemi povjerenja u države da Hrvati sa tih
područja ne odlaze u inostranstvo „trbuhom za kruhom” ili zbog boljeg i
kvalitetnijeg života bježeći od sivila društva, da se povećaju davanja za
stipendije hrvatskim učenicima i studentima, da se radi na zajedničkim projektima
po uzoru na one u bivšoj Jugoslaviji i sl. Ali da, „nacionalni interes” izgleda
nije da narod prosperira, nego da mrzi druge.
Dakle,
slijede nam godine mukotrpnih, dugačkih i nimalo prijatnih pregovora.