Dodik je u svom govoru tvrdio da je Tanja Topić dokazani
agent njemačkog BND-a (Savezna obavještajna služba Njemačke; u originalu na
njemačkom jeziku: Bundesnachrichtendienst),
koji djeluje preko njene nevladine organizacije. Dodikove izjave objavila je
novinska agencija Srna, potom su objavljene i na portalima RTRS i Srpskainfo,
da bi kasnije bile povučene sa portala, iako i dalje stoje na agenciji Srna.
U svom obraćanju novinaru Dodik je konkretno izjavio
da je Tanja Topić „dokazani agent BND-a
njemačkog”, „da je ona u funkciji njemačkih
obavještajnih struktura”, da je „dokazani
kvisling”, da je „spremna da radi za
interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona radi za stranu službu”.
Pored toga Dodik je izrekao i više uvredljivih
navoda o privatnom živote Tanje Topić i njenoj porodici, kao što su oni da je
ona postala „servilna”, da iznosi
„određene laži”, da je „izolovana
struktura”, „da nema karakter”,
da je „jedna obična isfrustrirana osoba”,
da „nema nikakvog znanja” o onome što priča, kao i da je njena porodica „izolovana” i „izopštena iz sredine”.
Sud je sve ove izraze stavio u istu ravan i
zaključio da svi oni predstavljaju
mišljenja, odnosno vrijednosne sudove, i da takvo mišljenje nekoga o drugom
licu ne može biti kleveta.
Dok se o izražavanjima kao što su ona da je Tanja
Topić „jedna obična isfrustrirana osoba”, da iznosi „određene laži” ili „da
nema karakter” može govoriti kao o
vrijednosnim sudovima, o direktnoj
tvrdnji da je neko agent BND-a to nikako ne može biti slučaj, što ću i
analizirati u nastavku teksta.
Presuda je toliko zapanjujuća i iznenađujuća, da
se čovjek zapita šta u stvari danas
uopšte predstavlja klevetničko izražavanje. Osnovni sud u svojoj ocjeni
dokaza više puta ponavlja tvrđenja vezana za to da Tanja Topić radi za stranu fondaciju
pod nazivom Fridrih Ebert, i praktično poistovjećuje ovu fondaciju sa njemačkom
obavještajnom službom (sic!). Pritom,
pri ocjeni cjelokupne situacije sud uopšte ne ispituje pravilno konkretne
stvari vezane za klevetu, već se zapetljava u svom veoma lošem obrazloženju
slučaja, odnosno analizi izražavanja, više puta ponavljajući identične stvari, ne
ulazeći u suštinu izražavanja i svih elemenata povezanih sa njim.
1. METAFORA
KOJA SJEČE GLAVU
Nesporno je utvrđeno i to i sud
priznaje u svojoj ocjeni da je Milorad Dodik u svom izražavanju Tanju Topić
optužio da je agent strane obavještajne službe BND koji se plaća preko njene
nevladine organizacije, vrijeđajući nju i njenu porodicu. Kao dio svoje izjave
Milorad Dodik je izjavio i sljedeće: „Narod u mom kraju zna da je u funkciji
njemačkih obavještajnih struktura, a zna se šta su Nijemci ovdje radili i kako
su prolazili oni koji su bili kvislinzi. Ona je dokazani kvisling.” Pored toga
je naveo i da je Tanja Topić „u funkciji njemačkih obavještajnih struktura”, da
je „spremna da radi za interese druge države”, te da on ne poštuje „to što ona
radi za stranu službu”.
Međutim, sud takođe smatra da u spornom
izražavanju Milorad Dodik niti jednom nije izjavio (sic!) za Tanju Topić da je špijun već je navodio da je Tanja Topić
uposlenik fondacije koja se finansira iz budžeta strane države, što je u
suštini i tačno, pa je na taj način metaforički
govorio o agentu. Dakle tvrdnje da je Tanja Topić agent BND-a, da je u
funkciji njemačkih obavještajnih struktura, da radi za stranu službu pokazuju
da g. Dodik nije rekao da je Tanja Topić
špijun već uposlenik strane fondacije, prema stavu banjolučkog Osnovnog
suda. Pravo propitivanje pameti onog ko čita presudu, pa sam morao par puta
provjeriti da li stvarno to piše u presudi. Nažalost, piše!
Ovako sramotno
tumačenje Osnovnog suda je pravi pokazatelj straha koji sudije imaju da presude
protiv interesa nekog od „visokih” političara u BiH.
Naime, apsolutno je jasno da je navođenje da je
neka osoba agent strane obavještajne službe BND u stvari i tvrdnja da je ta osoba špijun. U kolokvijalnom govoru se termin „agent”
veoma često koristi kao zamjena za
termin „špijun”. Pored toga, i relevantne publikacije o srpskom jeziku kao što
su Rečnik sinonima od Pavla Ćosića i
saradnika ili Pravopisni rečnik srpskog
jezika od Milana Šipke navode da se termin „agent” koristi kao sinonim za
termin „špijun”. Teško je vjerovati da jedna sudska institucija ne može da
pravilno protumači ove pojmove.
Druga stvar koja je veoma bitna je i ta da
nazivanje nekoga špijunom, odnosno agentom, predstavlja opasnu klevetu, jer je u Krivičnom
zakoniku Republike Srpske propisano da će onaj ko stupi u stranu
obavještajnu službu, prikuplja za nju podatke ili na drugi način pomaže njen
rad, biti kažnjen kaznom zatvora od
jedne do deset godina. Protiv Tanje Topić tužilaštvo nije pokretalo
postupak vezan za špijuniranje, te je jasno da je nazivanje gospođe Topić
agentom, odnosno špijunom strane obavještajne službe, u stvari klasičan primjer
klevetničkog izražavanja.
Kao prilog tome, Milorad Dodik je svojom izjavom Tanju
Topić nazvao i kvislingom, uz to navodeći da se zna kako su prolazili oni koji su
bili kvislinzi. Kvisling je pojam koji
je nastao po imenu Vidkuna Kvislinga, koji je bio norveški političar i kolaboracionista
sa nacionalsocijalistima dok je trajao Drugi svjetski rat.
Dakle, sa nastavkom svoje izjave Dodik je
potvrdio svoju namjeru da kleveće Tanju Topić, kako je uz izjavu da je ona
agent BND-a izjavio da je Tanja Topić i kvisling, ali i da narod u njegovom
kraju zna da je u funkciji njemačkih obavještajnih struktura.
U javnosti se ponekad može čuti da političar
političara nazove npr. izdajicom. Međutim, Dodik gospođu Topić nije samo uopšteno nazvao kvislingom, odnosno
špijunom/agentom, nego je i direktno precizirao da ona radi za BND, tj.
njemačku obavještajnu službu, ponavljajući kasnije pri kraju izjave da je
angažovana u stranoj službi. Ovo upućuje na to da on nije htio samo da izrazi
svoje mišljenje o njenom radu, nego i da
izrekne klevetu na račun Tanje Topić, čime je nastojao da joj, između
ostalog, umanji ugled u društvu.
„Rad za stranu službu” se jasno i nedvosmisleno
karakterizuje kao špijunska aktivnost
u javnom prostoru. Iako termin „služba”
može imati više značenja, on se u smislu u kojem je upotrebljen u navodima
Milorada Dodika jasno koristi u smislu strane bezbjedonosne, odnosno
obavještajne službe. U slengu se za npr. Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH
ili Bezbjedonosno-informativnu agenciju Srbije redovno upotrebljava naziv
„služba”, kao odomaćen naziv, što je kolokvijalizam koji je naročito ostao u
upotrebi zbog narodnog skraćivanja
naziva bivše Kontraobavještajne službe
(KOS) i Službe državne bezbjednosti
Jugoslavije (SDB). Čak i sam Krivični
zakonik Republike Srpske u dijelu o krivičnom djelu „špijunaža”, govori o
obavještajnoj službi i stranoj
obavještajnoj službi.
Sud pogrešno
sve ove izjave Milorada Dodika podvodi pod vrijednosne
sudove. Naime, da je g. Dodik naveo samo to da je Tanja Topić „kvisling” to
bi se i moglo podvesti pod vrijednosni sud, iako je to veoma teška i
vrijeđajuća optužba. Međutim, kada se ovaj izraz pogleda u sadejstvu sa izjavom
da je Tanja Topić u stvari agent, odnosno špijun njemačke obavještajne službe,
i sa izjavom da narod u kraju g. Dodika zna da je gospođa Topić u funkciji
njemačkih obavještajnih struktura, te da on (Dodik) ne poštuje što ona radi za
stranu službu, jasno je da se tu ne radi o čisto vrijednosnom sudu, nego o
klevetničkoj izjavi, kojoj je cilj bio napad na ugled Tanje Topić.
Ukoliko bismo termine „agent” i „rad za stranu
službu” koji se koriste u ovom slučaju tumačili na način kako to radi Osnovni
sud, odnosno smatrali da se radi o običnom „metaforičkom” izražavanju onda
bismo svaki termin mogli rastezati do neprepoznatljivosti i postupci u kojima
se radi o kleveti bi izgubili svaki smisao. Naravno, sem ako nismo, što reče
onomad Dejvid Spic „spremni da se odreknemo svakog značenja svojstvenog našoj normalnoj
upotrebi termina”.
Tako bismo za npr. tvrdnju da je „A. A. ukrao deset hiljada maraka iz Doma za
nezbrinutu djecu da bi kasnije silovao
djevojku B.B. i na svirep način se iživljavao
nad njom i onda ubio svoju majku”, a
ovaj to nije uradio, mogli reći da takva tvrdnja jednostavno nije klevetnička i
lažna.
Zašto?
Pa zato što se riječ „ukrasti” može koristiti u
prenesenom, metaforičkom značenju, te se nekome može npr. „ukrasti srce” što
označava odraz ljubavi i u tome nema ništa loše. Riječi „silovanje” i
„iživljavanje” se takođe mogu koristiti kao metafora, jer i navijači kada
njihov klub pobijedi drugi tim sa velikom razlikom, govore da je njihov tim
„silovao” drugu ekipu, a da se njihov najbolji igrač „iživljavao” nad
suparničkom odbranom. Riječ „ubistvo” u stvari može biti isto tako metafora,
jer čovjek može da npr. ubije svoje strahove.
E upravo takvo je tumačenje suda. Pravno silaženje sa uma, ukratko.
2. AKO NE
RADITE ZA DOMAĆU KOMPANIJU ILI DRŽAVU, ONDA STE ŠPIJUN
Osnovni sud navodi da Tanja Topić nije osporavala
da je i prije i nakon sporne izjave bila i jeste zaposlena u kancelariji
Fondacije Fridrih Ebert u Banjoj Luci, pa je zato izražavanje Milorada Dodika u
spornoj izjavi u suštini bilo istinito i
razumno.
Hajde da vidimo zbog čega je sramotno i ovo tvrđenje
suda.
Fondacija Fridrih (Friedrich) Ebert je osnovana 1925. godine i predstavlja neprofitnu
organizaciju i političku fondaciju sa
najdužom tradicijom u Njemačkoj. Ime je dobila po predsjedniku Vajmarske
republike i prvom demokratski izabranom njemačkom predsjedniku Fridrihu Ebertu.
Njen rad je usmjeren prema osnovim
vrijednostima socijalne demokratije: slobodi, pravednosti i solidarnosti, a djeluje
samostalno i nezavisno. Ova fondacija teži slobodnom i solidarnom društvu sa
jednakim mogućnostima za učešće u politici, privredi, socijalnom i kulturnom
životu, živoj i snažnoj demokratiji, privredi sa održivim rastom i sa dobrim
radnim mjestima za sve, kao i socijalnoj državi. Fondacija nije ogranak njemačkog BND-a niti ima veze sa njim.
Dakle, tvrđenje da je Tanja Topić dokazani agent
BND-a koji se plaća preko njezine, nevladine organizacije nije ni istinito ni
razumno, već je najobičnija laž i kleveta.
U suprotnom, saradnici BND-a bi bili i svi oni koji su sarađivali i/ili primali novac
od Fondacije Fridrih Ebert proteklih godina, i to svojevoljno i veoma
entuzijastično, a to je popriličan broj ljudi upravo iz partije gospodina
Dodika (Savez nezavisnih socijaldemokrata), kao i sama stranka SNSD, što,
složićemo se, nije tačno. Kao što nije tačno da je Tanja Topić špijun/agent
BND-a. Međutim, to sud uopšte ne uzima u
obzir već lakonski, bez ispitivanja rečenog, odlučuje da je klevetničko
izražavanje istinito i razumno.
Uz sve ovo, sa izjavom da se zna šta su Nijemci
ovdje radili i povezujući te radnje sa kažnjavanjem kvislinga nakon rata
(Drugog svjetskog), uključujući tu i poistovjećivanje, odnosno nazivanje gospođe
Topić kvislingom, Milorad Dodik je direktno „nacrtao metu” na čelo Tanji Topić.
Kolaboracionisti, odnosno kvislinzi su nakon Drugog svjetskog rata stavljani u
zatvore i radne logore, prolazili su kroz različite oblike torture, a nerijetko
su bili i mučeni do smrti i strijeljani zbog saradnje sa nacionalsocijalistima.
Milorad Dodik je, i to kao najviši predstavnik
države, praktično na taj način ciljao na osvetu i napad na fizički integritet
Tanje Topić, i pozvao građane da se Tanji Topić svete na način na koji je to
rađeno sa kvislinzima, vjerovatno kada dođe „trenutak”. Tako je predstavnik
države svojim izjavama pozvao na napadanje osobe koja mu nije po volji, odnosno
sa čijim se stavovima on ne slaže, po uzoru na napade na kolaboracioniste iz
Drugog svjetskog rata, čime je stvorio atmosferu straha u kojoj se nalazi Tanja
Topić, kao i njena porodica i ljudi koji sa njom profesionalno sarađuju.
3. MA KAKAV
UGLED…
Osnovni sud smatra i da izražavanjem bivšeg člana
Predsjedništva BiH, Tanji Topić nije
povrijeđen ugled.
Tanja Topić je politička analitičarka i ličnost
koja radi na mnogim projektima u zajednici na poboljšanju ljudskih prava i
sloboda, shvatanja socijalne demokratije, demokratizacije društva, komunikacije
građana, nevladinih organizacija i institucija. Kao takva, ona uživa visok ugled u društvu. Tvrdnja da
je takva osoba agent/špijun strane države očigledno narušava taj ugled.
Zašto?
Zato što Tanja Topić više od 90% svoje
djelatnosti obavlja u Bosni i Hercegovni, odnosno konkretno u Republici
Srpskoj, u Banjoj Luci. Sarađuje sa domaćim ljudima i organizacijama, a njena
fondacija uplaćuje poreze i doprinose od kojih se finansiraju budžeti u okviru
države. Radi na projektima kojima se poboljšava politički, socijalni, ekonomski
i opštedruštveni život u entitetu, odnosno državi. Pomaže mnoge mlade ljude,
aktiviste i akademske građane i daje doprinos izgradnji jednog boljeg i srećnijeg
društva kod nas. Ukratko, radi ogroman posao koji doprinosi boljitku i
Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Ili drugačije rečeno: patriotski pomaže, na konkretan način,
a ne praznim floskulama, zemlju u kojoj živi.
Tvrdnja da ona radi za interese druge države na
štetu vlastite, i to za stranu obavještajnu službu druge države, što je veoma
negativno ponašanje i krivično djelo u Republici Srpskoj, teško narušava ugled
Tanje Topić. Takvim izjavama se praktično omalovažava njen rad, gazi se njeno
zalaganje i njen renome borca za demokratiju i slobodu, te se ugled koji
posjeduje na krajnje bezobrazan i brutalan način nastoji urušiti.
Sud praktično kaže da se mogu iznositi „mišljenja” (i to u formi činjeničkih navoda) o bilo
kome, bez ikakvog pokrića, jer to predstavlja vrijednosni sud. Međutim, za
nekoga ko kao Tanja profesionalno radi svoj posao, i uživa dobar glas kao naučna saradnica fondacije, nepristrasna komentatorka
i politička analitičarka, njen ugled se sastoji upravo (i) u tome da svoj posao
obavlja bez pristrasnosti, u potrazi za istinom i želeći da doprinese društvu u
kom živi. Izjava gospodina Dodika napada upravo na to, želeći da njen
cjelokupan radni opus predstavi u smjeru rada za stranu obavještajnu službu i
interese druge države.
Kada se ove činjenice stave u ravan sa sadržinom
cjelokupne Dodikove izjave, jasno je da je njegovo izražavanje, između ostalog,
usmjerno upravo i na povredu ugleda
Tanje Topić, jer se direktno optužuje da je agentica BND-a, da radi protiv
interesa svoje države, te da time ne obavlja svoj posao na profesionalan način.
„Vrijednosni sud” kojim se govori da je neko špijun i da dobija novac za rad
protiv svoje države, što su lako dokazive neistine, očigledno predstavlja atak
na ugled, a ne slobodno iznošenje mišljenja o određenim stvarima.
Međutim, to sud očigledno ne interesuje, jer se nije ni trudio da se upusti u
razmatranje ovih pitanja.
4. PRAKSA
EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA KOJA SE OD STRANE OSNOVNOG SUDA TUMAČI
ODOKATIVNO
Određeni standardi postavljeni u praksi Evropskog
suda za ljudska prava (Evropski sud) se navode u ovoj presudi, međutim, to se
radi veoma jednostrano, bez citiranja vodećih slučajeva i paragrafa na koje sud
treba da se poziva i ne gledajući sve potrebne elemente u tim ali i u drugim
slučajevima koji se ne navode, niti se poziva na standarde postavljene u njima.
Tako se npr. uopšte ne spominje činjenica da
pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života”
zaštićenog članom 8. Konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija); ne stavlja se ovaj član u kontekst člana
kojim se štiti sloboda izražavanja (član 10. Evropske konvencije); i ne
citiraju se slučajevi kao što su Chauvy i
drugi protiv Francuske ili Petrina
protiv Rumunije niti standardi postavljeni u njima.
Ne spominju se ni „dužnosti i odgovornosti” koje
su propisane u članu Evropske konvencije
kojim se štiti sloboda izražavanja i stav da se tamo gdje se sloboda
izražavanja koristi neodgovorno, prednost
može biti data pravu na ugled.
Sasvim je jasno da se onda kada pojedinci uđu u
„javnu arenu”, oni ujedno izlažu kritici javnosti i stoga treba da pokažu veći stepen tolerancije prema kritici
od drugih. Međutim, to ne znači i
apsolutnu toleranciju prema određenim izražavanjima.
Evropski sud je u nekoliko slučajeva iz novije
prakse presudio da upotreba izraza kao što su „nacista”, „lud” ili „neofašista”
ne opravdava automatski ograničenje prava na slobodu izražavanja, ali i da
upotreba termina kao što su npr. „dželat” ili „šef bande ubica” prevazilazi dozvoljene granice
pretjerivanja i provokacije.
U slučaju Lindon,
Otchakovsky-Laurens i July protiv Francuske Evropski sud je bio stava da su
termini „šef bande ubica” i „vampir” neprihvatljivi jer nisu bili samo
vrijednosni sudovi već činjenični
navodi. Naime, kako navodi Evropski sud, porediti pojedinca, pa čak i kada
se radi o političaru koji je izložen oštrim kritikama, sa „šefom bande ubica”,
tvrditi da je ubistvo, pa čak i ono koje je izvršio izmišljeni lik, „naručeno”
sa njegove strane, i opisivati ga kao „vampira koji se hrani gorčinom svog
biračkog tijela, a ponekad i njihovom krvlju” prelazi granice dopuštenog u
takvim stvarima. Oni koji se upuštaju u političke borbe moraju da demonstriraju
minimalan stepen umjerenosti i pristojnosti.
Tekst koji odražava namjeru da stigmatizuje oponenta i koji bi mogao da potakne
na nasilje i mržnju, izlazi iz okvira
prihvatljivog u političkoj debati, čak i kada je usmjeren na osobu koja
zastupa ekstremističke stavove u političkom spektru.
Isto tako, u drugom slučaju Ivanciuc protiv Rumunije Evropski sud se složio da je upotreba
izraza „dželat” bilo klevetničko
izražavanje kada se odnosi na osobu kojoj je suđeno i koja je oslobođena
optužbe za ubistvo dok je upravljala vozilom.
Kada se ovi slučajevi stave u ravan sa
izražavanjem g. Dodika jasno je da je njegovo izražavanje o Tanji Topić bilo
usmjereno ka njenoj stigmatizaciji, da je bilo lišeno minimalnog stepena
umjerenosti i pristojnosti, da je čak moglo da potakne na nasilje i mržnju prema
njoj, i da je izašlo iz okvira prihvatljivog u političkoj debati. Osnovni sud u
Banjoj Luci ništa od ovog nije
analizirao niti obuhvatio u svojoj odluci.
Takođe, prema praksi Evropskog suda pravo na ugled se primjenjuje kao
posebno pravo onda kada napad na reputaciju neke osobe dostigne određeni nivo težine i prouzrokuje štetu uživanju njenog
prava na privatni život i narušava njen lični integritet. Potpuno odsustvo dokaza za činjeničnu izjavu ili bilo kakvu
činjeničnu osnovu za vrijednosni sud često je dovodilo do toga da Evropski sud
odluči u korist prava na ugled pojedinca. U ovom kontekstu, Evropski sud je
stava da što je neka tvrdnja ozbiljnija,
to mora biti čvršća njena činjenična
osnova. Standard koji je upravo trebalo primjeniti u slučaju izražavanja g.
Dodika. Ukoliko nema dokaza da je gospođa Topić agent BND-a, onda je ona
oklevetana. Sasvim jednostavan princip.
Pored toga, potrebno je i da se u okviru
određenih izražavanja pokaže „dobra
vjera”; odnosno stav da onda kada onaj ko koristi slobodu izražavanja a ne pokuša da provjeri pouzdanost svojih
izvora ili ne može da potkrijepi
svoje klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove, ne postupa u dobroj vjeri.
U slučaju Alithia
Publishing Company protiv Kipra radilo se o građanskoj presudi za klevetu
zbog objavljivanja novinskih članaka u kojima se navodi da je bivši ministar
odbrane korumpiran. Evropski sud je u ovom slučaju izričito naveo da je pravo
na pretpostavku nevinosti relevantno za balansiranje koje sud mora da preduzme,
a u ovom slučaju je odlučeno da nije bilo povrede prava na slobodu izražavanja
jer nije pokazana dobra vjera u
izražavanju kako se flagrantno zanemarila dužnosti odgovornog novinarstva
objavljivanjem izjava koje potkopavaju prava drugih.
Nepostojanje dobre vjere je bio odlučujući
faktor i u slučaju Europapress Holding
d.o.o. protiv Hrvatske, gdje je u pitanju bio znatan javni interes. U ovom slučaju se radilo o tome da podnosilac
predstavke nije mogao da potkrijepi svoju činjeničnu optužbu, iznijetu u
novinskom članku, da je određeni ministar prijetio da će ubiti novinarku dok
je u nju uperio pištolj. Evropski sud je u ovom slučaju riješio sukob između
slobode izražavanja i prava na ugled u korist prava na ugled kako nije
ispoštovana dužnost i odgovornost u ostvarivanju slobode izražavanja. Naime, sloboda izražavanja nije neograničeno pravo
čak i kada je riječ o o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u
politici, kako ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti”. „Dužnosti i
odgovornosti” dobijaju na važnosti kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i
potkopavaju „prava drugih”. Zato se izražavanje treba vršiti u dobroj vjeri.
Apsolutno je jasno da Milorad Dodik u svom
izražavanju nije pokazao „dobru vjeru”. On nije
pokušao da provjeri pouzdanost svojih izvora, ukoliko ih je uopšte imao, i nije mogao da potkrijepi svoje
klevetničke izjave pružanjem dokaza ili barem dovoljne činjenične osnove da je Tanja Topić agent BND-a. Dakle,
njegove riječi su laž kojom se kleveta gospođa Topić. Naravno, banjolučki sud
ni ovo nije uzeo u obzir pri odlučivanju.
Pored toga, Evropski sud je utvrdio da se mora
napraviti razlika između slučajeva u
kojima postoji pravo javnosti da bude
informisana i onih u kojima objavljivanje
služi samo da zadovolji radoznalost određenog čitaoca. Tako je u predmetu Leempoel protiv Belgije našao da su
ograničenja slobode izražavanja bila opravdana kada je objavljivanje članka u
časopisu, koji se sastojao od povjerljive prepiske sudije, narušilo privatni
život sudije, a da nije dalo nikakav
doprinos debati o pitanju od opšteg interesa.
Evropski sud je u svojoj praksi utvrdio i da
određene izjave predstavljaju
neopravdane lične napade van okvira slobode izražavanja. Tako je npr. u
predmetu Aguilera Jiménez i drugi protiv
Španije, sud potvrdio otpuštanje članova sindikata koji su objavili
sugestivan crtež direktora njihovog preduzeća i dvoje zaposlenih propraćen
grubim izjavama. Uprkos činjenici da su oni uživali
dodatnu zaštitu slobode izražavanja kao članovi sindikata, Evropski sud je
smatrao da njihova prava nisu povrijeđena, kako je postojala uvredljiva priroda
publikacije i njen uticaj na ugled dvoje zaposlenih, kao i da lični napadi nisu
bili neophodni za odbranu interesa sindikata.
Dakle, kada se sloboda izražavanja, pa i od
strane javnih ličnosti, koristi za
izražavanje koje nema veze sa debatom od javnog interesa, već služi samo za napad na određenu osobu na ličnom
nivou, onda se sloboda izražavanja pokušava ostvariti na način koji nije u
skladu sa njenom svrhom kao ni sa debatama od javnog interesa. Upravo onako
kako se desilo u slučaju izražavanja gospodina Dodika.
Jasno je da gospodin Dodik kao uvaženi političar
i čovjek koji je stalno pod svjetlima javnosti uživa dodatnu zaštitu slobode
izražavanja. Međutim, ona nije apsolutna.
Njegovo izražavanje je bio klasičan lični napad na Tanju Topić, bez ikakvog
doprinosa debati o pitanjima od javnog interesa. Pri tome, lični napadi koje je
putem riječi izrekao g. Dodik uopšte nisu bili potrebni da on iskaže neslaganje
sa stavovima ili radom Tanje Topić. Neslaganje ili kritika su mogle da se
izraze na mnogo primjereniji i pristojniji način. Osnovni sud i u ovom pogledu nije izrekao niti jednu rečenicu!
Veoma značajan standard Evropskog suda, naročito
za slučaj izražavanja g. Dodika, govori da lica koja daju izjave koje direktno
optužuju imenovanu osobu i koje su potpuno lišene činjenične osnove ne mogu imati koristi od slobode
izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno pretjerivanje ili provokacija,
pa čak i kada su u pitanju debate od javnog interesa.
U slučaju Petrina
protiv Rumunije radilo se o političaru koji je bio neuspješan u svojoj
domaćoj tužbi za klevetu protiv novinara koji je tvrdio da je političar
sarađivao sa Sekuritateom, rumunskom tajnom službom tokom komunističkog režima,
te su u tom slučaju domaći sudovi dali prednost slobodi izražavanja nad
reputacijom političara. Evropski sud je u svom odlučivanju jasno utvrdio da su
članci uvrijedili političara, budući da nisu postojali dokazi da je on ikada
pripadao Sekuritatei. Kako je sama poruka sadržana u člancima bila jasna i
neposredna, data bez ikakve note ironije ili humora, bez odslikavanja „mjere
preterivanja” ili „provokacije” koji su normalno dozvoljeni novinarima u
kontekstu slobode štampe, Evropski sud je smatrao da članak iskrivljeno predstavlja realnost bez
činjenične osnove. Evropski sud je odlučio da lice koje izjavama direktno
optužuje imenovanu osobu, a same izjave su potpuno lišene činjenične osnove, ne
može imati koristi od slobode izražavanja u smislu toga da je dozvoljeno
pretjerivanje ili provokacija.
Sličnost ovog slučaja sa slučajem izražavanja g.
Dodika je ogromna. Ukratko rečeno, i u slučaju izražavanja Milorada Dodika
desilo se iskrivljeno predstavljanje
realnosti bez činjenične osnove i to putem izjave koja direktno optužuje
Tanju Topić da je strani agent i koja je potpuno lišena činjenične osnove. Baš
zato lica koja daju ovakve izjave ne mogu imati koristi od slobode izražavanja
jer prelaze granice dozvoljenog pretjerivanja ili provokacije. Pogađate, o
ovome nema niti jednog slova u presudi
Osnovnog suda u Banjoj Luci.
Iako je obaveza Osnovnog suda u Banjoj Luci prema
Zakonu o zaštiti od klevete Republike
Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine
da pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona
potrebu za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja jasno utvrdi u skladu sa
sudskom praksom Evropskog suda, to u ovom slučaju nije učinjeno.
Formulacije i način na koje su one izražene u
presudi upućuju na to da su se u izradi presude samo prepisivali izabrani navodi
iz različitih priručnika za primjenu prakse Evropskog suda koji su napisani na
našem jeziku, ali da se Osnovni sud nije upustio u istinsko istraživanje prakse
i čitanje originala presuda na francuskom i engleskom jeziku, a ne samo navoda
o njima u skraćenim formama.
5. „STRAH
ŽIVOTU KALJA OBRAZ ČESTO”
Jasno je da se određeni sudovi boje izvršne vlasti. Jasno je i da se boje pojedinaca iz te vlasti, kao i političkih moćnika. Jasno je i da
sudovi nerijetko trpe veliki pritisak
od strane različitih struktura.
Međutim, jasno je i da sudovi treba da sude po „po zakoniku, pravo, kako piše u zakoniku,
a da ne sude po strahu od carstva mi”, kako veoma lijepo navodi poznati
srpski pravni dokument, srednovjekovni Dušanov
zakonik. Ako ne mogu da sude tako, onda je izlišna svrha njihovog
postojanja. Ukoliko sudije ne mogu da primjenjuju pravo „ni po babu, ni po
stričevima”, onda treba da se bave drugim, manje zahtjevnim i manje stresnijim
poslom…
Sve u svemu, čini se da je u ovom slučaju strah od „carstva” i onog ko upravlja
njime ipak bio jači od onog što piše
u pravnim paragrafima. Naravno, ukoliko je u pitanju samo strah suda to može donekle
biti i ljudski razumljivo, ali ne i prihvaćeno i opravdano! Međutim, ukoliko je
u pitanju namjerna pristrasnost, a
sama presuda odnosno njen ton bi možda i mogli uputiti na takvo nešto, onda je
to ogroman problem. Problem koji je mnogo
veći od samo ove jedne presude. Iskreno se nadam da to nije u pitanju u ovom
slučaju.
Osnovni sud ovakvom aljkavo donesenom i obrazloženom presudom vrši svojevrsno iznevjerivanje povjerenja građana u pravo i vladavinu prava uz
indirektno zastrašivanje javnosti. Naime, ovakva presuda je veoma opasna,
jer sa jedne strane ne priznaje Tanji
Topić njena prava, a sa druge posredno
zastrašuje sve one koji se drznu govoriti o određenim stvarima, poručujući
im da je protiv njih dozvoljena hajka za koju niko neće odgovarati. Dakle, ćuti
i trpi, jer svoje pravo ne možeš dobiti na sudu, iako si u pravu.
Strašno! Na kvadrat!
6. UDRI
OKLEVETANE – DOPUŠTENO JE!
Kada se uzmu sve okolnosti nastanka izjave g.
Dodika i činjenice u vezi sa njom (samo izražavanje i izrečene rečenice u njemu,
način, oblik, sadržaj i vrijeme pronošenja teksta sa tim izražavanjem, njegov
kontekst, priroda i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost, poštovanje standarda
i sl.), jasno je da je došlo do klevete
na račun Tanje Topić.
Ukoliko govorenje i objavljivanje izmišljenih
informacija u ovom smislu, onako kako to tumači Osnovni sud u Banjoj Luci, nije
udar na ugled i čast, onda je veliko
pitanje šta u stvari predstavljaju ugled i čast koje bi sudovi trebalo da
štite. Veliko je pitanje i zašto uopšte imamo Zakon o zaštiti od klevete i zašto sudovi uopšte sude po njemu. Ako
banjolučki sud smatra da je dozvoljeno govoriti šta god hoćeš, o kome god
hoćeš, onda nema smisla da de iure
imamo neke zabrane u tom smjeru.
Sloboda izražavanja, a naročito sloboda
izražavanja političara jeste nešto što je prijeko potrebno i bez čega se ne
može zamisliti demokratsko društvo. Međutim, ta sloboda ne smije da bude ujedno
i sloboda uništavanja nečijeg života,
podsticanje napada na nekoga ili srozavanje ugleda određenog lica putem
plasiranja neistina. Društvo koje dopušta uništavanje ugleda i podsticanje
mržnje prema licima sa kojima se određene osobe ne slažu u stavovima je društvo
u kome je jednoumlje vrlina, napadi
na ugled onih koji misle drugačije pozitivna
stvar, a ponašanje suprotno tome, ono koje
treba istrijebiti.
U stvarnosti, u javnosti Republike Srpske stvoren
je i postoji otvoreni prezir i mržnja prema ljudima za koje se tvrdi da su
špijuni, odnosno strani agenti, samo zato što rade za strane organizacije, iako
sa špijuniranjem nikakve veze nemaju.
Pogotovo onda kada javni mediji, vladine-nevladine organizacije i političari
upiru prstom na te ljude samo zato što dobijaju određena sredstva od
organizacija za koje rade, a koje dolaze iz inostranstva. Iako se država i mnogi
radnici u javnim organima plaćaju i finansiraju baš novcem koji dolazi iz tog inostranstva,
jer se tako puni budžet. Ali to se, naravno, ne gleda tako. Dvostruki aršini
neka vladaju!
Ukoliko sudovi, kao banjolučki Osnovni sud, prihvate
da se neistina može izreći, i to tako da se targetiraju ljudi kao Tanja Topić,
onda se postavlja opasan princip u društvu, u kome sudovi ne brinu za pravo. Takve laži mogu da dovedu ne samo do
štete po ugled jednog lica, nego i do fizičkih napada na njega.
Već sam pisao
o tome da se može desiti da bi se zbog takve sudske prakse na svakog novinara
koji istražuje korupciju mogli obrušiti
brojni portali, u privatnom i javnom vlasništvu, koji bi pisali razne laži
o njemu, u cilju njegove diskreditacije i indirektnog poziva na napad na njega
ili bi se na nekog zviždača mogao okomiti
cjelokupan interesni aparat u cilju rušenja njegove slike u javnosti i
mnogih drugih stvari koje idu uz to… i za te radnje niko ne bi odgovarao.
Izgleda da Osnovni sud ovakvim tumačenjem želi da
kaže da je dozvoljeno javno, u medijima,
lagati o tome da je neko špijun/agent, da radi za interese strane službe, a
protiv svoje države, sve dok to predstavlja „nečije izneseno mišljenje”.
Pitanje na koje (ni)je lako dati odgovor je da li
to sud ukazuje na to da sada svi građani mogu da počnu da pišu i objavljuju
tekstove u kojima će direktno lagati, iznositi različite metafore, odnosno kako
sud kaže „iznositi svoje mišljenje”, o bilo kome ko se nalazi u javnoj sferi,
da je taj neko primio određene pare od nekoga, pokrao nekoga, da je prevario
suprugu, da je špijun i da je izdao svoju zemlju radeći za drugu državu itd.? I
da takve izjave, tekstove, fotografije svako može da objavljuje javno, ponekada
crtajući mete na čelu svakog ko bude targetiran na taj način?
Da ponovim i malo preformulišem ono što sam
napisao u nekim prethodnim tekstovima u kojima sam komentarisao presude za
klevetu u pravnom sistemu:
Sloboda izražavanja – uvijek; Sloboda medija – uvijek; Sloboda
jačeg izražavanja političara – uvijek; Sloboda kritike i provokacije – uvijek; Sloboda
nekažnjenog pisanja proskripcija i narušavanje ugleda kroz laži i neistinite
optužbe – nikad!
Još samo da i svi sudovi to shvate.
Tekst je preuzet
sa sajta
Dejana Lučke