<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Dejan Lučka: RIJALITI PREDSJEDNIŠTVO BIH I „DRŽAVNIČKI POTEZI”

KOMENTAR

Nek se rijaliti samo nastavi. The Show Must Go On.

17. decembar 2020, 11:33

 

Prethodnih dana u žiži javnosti opet imamo, koga drugog nego članove Predsjedništva BiH. Kada se ne svađaju oko toga šta je čiji nacionalni interes ili ko je unitarsta a ko secesionista, onda prave diplomatske skandale. Ovaj put, bošnjački i hrvatski članovi kolektivnog šefa države odbili su da se sastanu sa ministrom inostranih poslova Ruske Federacije Sergejom Lavrovim. Kao razlog je navedeno to da ruski ministar ne poštuje BiH i njene institucije, zbog nedostatka državne zastave na sastanku s predsjedavajućim Predsjedništva Miloradom Dodikom, kao i zbog izjave kojom pozdravlja rezoluciju o vojnoj neutralnosti koju je donijela Narodna skupština Republike Srpske.

Državnički ili rijaliti potez?

U javnosti se opet, po običaju, dogodila velika polarizacija mišljenja. Dok su jedni osuđivali ovakav potez, drugi su ga kovali u zvijezde, nazivajući ga čak „državničkim” i „hrabrim”. Neki su otišli tako daleko pa su ga uporedili sa „Titovim ne Staljinu” (ili da kažemo Staljinovim, odnosno Informbiroovskim ne Titu), odnosno sa razlazom Jugoslavije i SSSR-a 1948. godine. Osim što je poređenje današnje BiH i ondašnje Juge, a tek Rusije i Staljinovog SSSR-a u tom smislu totalno nesuvislo, sama konstatacija je toliko nerealna da je ne treba pretjerano ni komentarisati.

Današnjoj BiH je potrebna Rusija, kao što joj je potrebna Amerika, Njemačka, Kina ili Evropska unija. Postupanje koje ide ka tome da zavađa BiH sa drugim državama je ono koje u stvari ne želi dobro ovoj državi. Politika, a pogotovo ona vanjska, odnosno spoljna, odnosno inostrana ne bi trebalo da se vodi emocijama ili ličnim doživljajima, nego rezonski, stručno i u skladu sa interesima zemlje. Postupanje članova Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, prema ruskom ministru spoljnih poslova, nije nikakav državnički potez i veliki čin, nego najobičnija igrarija ljudi na vrhu vlasti koji ne poznaju osnovne manire, diplomatske protokole i ponašaju se kao djeca.

To je ista mantra koju je treći član Predsjedništva Milorad Dodik, kada je bio Predsjednik Republike Srpske, onomad pokazivao prema ambasadorki Sjedinjenih Američkih Država u BiH Morin Kormak, kada je odbio da se rukuje sa njom. Ambasadorka je tada došla da oda počast žrtvama zločina Nezavisne Države Hrvatske u koncentracionom logoru Jasenovac, a Dodik je zbog ličnih trzavica odbio da joj pruži ruku. Jednostavno je odlučio da on u tom trenutku ne predstavlja Republiku Srpsku, nego sebe lično.

Takvi potezi članova najviših tijela u BiH ne samo da nisu državnički, nego nisu ni u najboljem interesu naroda, i predstavljaju isključivo pokazatelj ljudima koji dolaze sa strane sa kim ovdje imaju posla. Ukoliko članovi Predsjedništva nisu zadovoljni protokolom, onda oni to treba da adresiraju na pravu adresu, odnosno na one ljude koji su zaduženi za protokol. A protokol i sve u vezi sa dolaskom su mogli da saznaju mnogo prije dolaska Lavrova. Ili ih nije bilo briga ili su namjerno odigrali predstavu za javnost radi dobijanja kojeg poena za sebe, a bome i pokojeg za svog kolegu u prezidijumu. Ako, pak, nisu bili zadovoljni sa izjavama stranog ministra, onda je trebalo da se sastanu sa njim i u lice mu kažu šta misle o njegovim riječima. To rade ljudi sa stavom i petljom. Oni drugi, više vole da se sakriju, pobjegnu ili naprave šou od svega.

Odbijanje sastanka, razgovora i eventualne debate sa izaslanikom jedne od tri najveće svjetske sile je potez koji se može mjeriti sa onim kada medvjed sjedne na mjesto komarca, a onda komarac, ljut zbog toga, uzme i pokuša ubosti medvjeda, ali ga medo samo satrese sa sebe i baci na pod. O tome može da govori i informacija koja se juče pojavila o tome da je ruski Gazprom smanjio isporuku gasa prema BiH za 50%, zbog navodnih razloga koji su tehničke prirode, khm, da ne kažem upozoravajuće prirode.

Nacionalni sentiment kao vodilja

Međutim, ono što je jasno iz ovakvih postupaka je to da se pokušava igrati na nacionalne sentimente. Naime, dok se BiH zadužuje svuda okolo, dok se pokazuje sva strahota loših poteza vlasti i dok narod bukvalno gladuje, drugovi članovi jednog od najvišeg organa vlasti eto odlučuju da igraju na osjećaje pripadništvu BiH i njenim institucijama. Pored toga što praktično ništa značajno nisu uradili po pitanju svojih ustavnih dužnosti, odnosno dobrog i domaćinskog vođenja spoljne politike BiH i njenog predstavljanja u međunarodnim organizacijama i institucijama, uspjeli su postići to da ih jedna Rusija gleda kao razmažene adolescente.

Inače, zar poštovanje institucija BiH ne podrazumijeva da na najbolji mogući način obavljate svoje ustavne dužnosti i da se svim silama trudite da od nje napravite bolju i snažniju državu, zasnovanu na poštovanju ljudskih prava, socijalnoj pravdi i blagostanju!? A ne, ipak je poštovanje nacionalno loženje.

Izjave drugova članova o tome da im je bitnije bilo da zbog veće težine održe konferenciju i kažu šta misle o „nipodaštavanju i negiranju institucija”, nego da održe direktan sastanak sa ruskim ministrom tako je u skladu sa rijaliti pristupom koji imaju političari. Umjesto da na diplomatski i odgovaran način iskažu nezadovoljstvo, odabrali su obraćanje novinarima da bi se dodatno podgrijala situacija. Sve u skladu sa rijaliti kulturom. Zovi novinare, upali rasvjetu, nađi tačku sukoba, odradi priču i okrivi druge. Toliko prekrasno da bi se i zadrugari ponosili sa njima. Rijalitizacija visokih državnih funkcija nije stvar koja je počela od juče. To je već standard, koji je eto samo ovaj put pokazan i prema vani. I sva trojica članova troglave upravljačke mašine se odlično snalaze u tom.

Prva dva člana su postigli i to da treći član Predsjedništva dobije dodatne poene u Rusiji, nadajući se da će oni dobiti poene na Zapadu, i naravno u domaćim okvirima. Zamršena igrica međusobnih odnosa i etničkih tenzija treba da se prelije u još veću polarizaciju u BiH, i da se i institucije i njihovi dijelovi podijele na one proruske i one pronatovske. To naravno nikakve koristi neće donijeti građanima, ali će zato samo da proizvede nove sukobe, rasprave i svađe, a naravno i punjenje nečijih džepova.  

A šta dalje?

Jasno je da se sa svima treba sastajati, razgovarati, razmenjivati mišljenja pa i kritikovati određene poteze koji nisu po volji, a ne praviti skandale i puniti novinske stupce kad god vam padne na pamet. Igranje prizemnim nacionalizmom i diletantizam se na kraju obija o glavu građanima, i to i Bošnjacima i Srbima i Hrvatima i svim drugima. Još je gore što vidim da takve poteze dobar dio raje odobrava. Na svoju štetu, naravno. Ali dobro, igranje osjećajima i nacionalizam je najbolja stvar za zamagljivanje problema.

Što se tiče odnosa među tročlanim izabranicima naroda i toga kako treba da se ponašanju članovi Predsjedništva, jasno je da nikakve dobrobiti neće biti dok Komšić i Džaferović ne shvate da Republika Srpska postoji, da ima svoje institucije, da se one moraju poštovati i da je njihovo neprihvatanje tih činjenica u stvari narušavanje same BiH. Dodik treba da shvati da je Srpska dio BiH, da BiH ima svoje institucije i da i on predstavlja jednu od njih, i da te institucije treba poštovati, a da neprihvatanje tih činjenica vodi u narušavanje i BiH i Srpske.

A svi skupa treba da shvate da se ipak nalaze na čelu države i da bi malo više trebalo da obrate pažnju na to da obavljaju svoj posao u skladu sa pravilima službe i interesima građana, uz bar neku viziju poboljšanja stanja, a da lične osjećaje, uvrijeđenosti i nacionalne razmirice ostave po strani.

I da... naravno da neće to da urade! Mada će vjerovatno, kroz koji dan, kad ostave sa strane nesuglasice i javna gloženja za publiku, svim silama da zasjednu u neki mračni kafanski kutak. To će biti, naravno, protivno epidemiološkim mjerama ali uz čašicu domaće ljute i harmoniku koja nemilice svira najveće folk hitove. Ispred dobre meze će da se hvale jedan drugom kako prave belaj, zavađaju lijevo i desno i uzimaju sebi što više, dok se cerekaju zabludjelim snovima generacija koje su otjerali i nemilice tjeraju što dalje od bosanskih vrleti i Balkana. A njima pravô dobro jer im ne može niko ništa.

Nek se rijaliti samo nastavi. The Show Must Go On.