foto BUKA
Međutim,
pored pravnih analiza, komentara i kritika, veoma je upadljiva jedna stvar. U
javnosti se sa jedne strane pokušava stvoriti dojam da kleveta sada uopšte nije
regulisana i da će njenim smještanjem u Krivični
zakonik to napokon biti uređeno.
Ovo je u
stvari jedna velika neistina. Naime,
kleveta je kod nas već regulisana u
okviru građanskog prava i to Zakonom
o zaštiti od klevete Republike Srpske i ovaj mehanizam zaštite se
upotrebljava i funkcioniše u našem sistemu. Pojedinac nije ostavljen na cjedilu i može da traži da
onaj ko ga je oklevetao odgovara pred sudom.
Kakva je situacija bila ranije?
U Krivičnom
zakoniku Republike Srpske iz 2000. godine kleveta je bila definisana
kao krivično djelo u dijelu zakonika u kome su se definisala krivična djela protiv časti i ugleda.
Međutim, našao
se način za efikasniji, bolji i po zaštitu slobode izražavanja mnogo
primjereniji zaštitni mehanizam za povrede ugleda, putem građanskopravnog
regulisanja.
Tako su ove
krivične odredbe brisane već naredne godine, kako je u primjenu trebalo da uđe
gorepomenuti Zakon o zaštiti od klevete.
Zakon o zaštiti od klevete i Zakon o izmjeni Krivičnog zakonika
Republike Srpske, kojim su brisana djela protiv časti i ugleda, objavljeni
su u istom broju Službenog glasnika
Republike Srpske početkom avgusta 2001. godine.
Time je
Bosna i Hercegovina postala prva država
Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu, uz naravno, naknadne
zakone o kleveti na nivou Federacije BiH i Brčko distrikta.
Kakva je situacija danas?
Kao što već
rekoh, trenutno je kleveta regulisana Zakonom o zaštiti od klevete Republike
Srpske iz 2001. godine. Njime su se uredila ograničenja slobode
izražavanja u pogledu građanske
odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem
ili pronošenjem nečeg neistinitog.
U ovom
zakonu je definisano da je svako poslovno sposobno lice odgovorno za klevetu
ukoliko prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog,
identifikujući to lice trećem licu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u
svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je
na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno
lice koje je objavilo izražavanje. To lice je odgovorno za izazvanu štetu ako je
namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
Kada je ovaj
zakon studio na snagu, prve godine primjene su bile haotične, kako su odštetni
zahtjevi u tužbama za klevetu bili enormno visoki, od traženja više desetina
hiljada KM pa do onih milionskih, ali su vremenom oni postali umjereniji kako
je sudska praksa obeštećenja ograničila na proporcionalnije iznose (od jedne do
šest hiljada KM, i rijetko do 20.000 KM).
Ukratko
rečeno: mi danas već imamo instrument za
zaštitu od klevete i to kroz specifičan građanski postupak, koji je mnogo brži i efikasniji, čak i za onog ko je
oklevetan, nego što je to krivični postupak.
U čemu je još problem?
Propisivanjem klevete u Krivičnom zakoniku dali
bismo oružje javnim vlastima pomoću kojeg bi mogli eliminisati dio
slobodnog izražavanja iz javnog prostora. Time bi se ograničavanje slobode
izražavanja koristilo mimo svrhe zbog
koje se može ograničiti sloboda izražavanja i služilo bi državi, grupama i
pojedincima kao alat koji je usmjeren na poništavanje slobode izražavanja ili
njeno ograničavanje u većoj mjeri od one koja je potrebna.
Od odnosa među pojedincima i građanskog postupka među
njima pred sudom, u ispitivanje izražavanja bi se kriminalizacijom klevete direktno
uključivala javna vlast, odnosno tužilaštvo, za čim apsolutno nema istinske
potrebe.
Različita
evropska i međunarodna tijela koja se bave ljudskim pravima kritikovala su i
kritikuju izricanje krivičnih sankcija u slučajevima klevete. Ova kritika je
ukorijenjena u strahovima da krivične sankcije, u poređenju sa građanskim
postupcima imaju veći potencijal da generišu
određeni odvraćajući efekat (čak i efekat zastrašivanja) na slobodu
izražavanja.
Pored toga,
kleveta koja se propisuje kroz krivične zakone, posebno je podložna
zloupotrebama kako bi se ućutkali
protivnici, kritičari i neistomišljenici. Mnoge studije relevantnih
međunarodnih institucija, kao što su OSCE i Savjet Evrope, kao i praćenje
grupa za slobodu medija ukazuju da se i dalje vode krivični slučajevi protiv
novinara kao osveta za neželjene istrage ili komentare.
Ne samo kod
nas u Republici Srpskoj/Bosni i Hercegovini, nego i u evropskim i svjetskim
okvirima političari i javni zvaničnici su akteri koji najčešće ciljaju i
nastoje da ućutkaju svoje kritičare zakonima koji propisuju stroge kazne za
klevetu. To je jednostavno usud borbe za bolje društvo kroz slobodno
istraživanje i izražavanje sa jedne strane, i nagona za stišavanje kritičkih
glasova i ojačavanje sopstvene pozicije sa druge.
Veliki
problem predstavlja i to da se krivično pravo od strane zakonopredlagača koristi
na ovaj način. Naime, kada se ograničava sloboda izražavanja, njena ograničenja
moraju biti „posljednja” linija odbrane
od određenog postupanja i moraju biti usko tumačena na način da ograniče samo
ono delanje za koje je apsolutno
neophodno da se ograniči. Dakle, ograničavanje slobode izražavanja, kroz u
ovom slučaju Krivični zakonik, mora
da dođe kao ultima ratio (posljednje
sredstvo), i to onda kada nema blažih rješenja. Međutim, blaža rješenja kao što
rekoh, već postoje, i to u okviru građanskog prava. Zbog čega onda postoji
potreba da se propisuju teža rješenja koja mogu da prekomjerno ograniče slobodu
izražavanja?
Trenutno se
oni koji vrše klevetu, ukoliko izgube parnicu na sudu, obavezuju da plate
novčanu nadoknadu drugoj strani, i nemaju iza sebe stigmu krivičnog djela, a u
slučaju krivičnopravnog regulisanja i kažnjavanja za klevetu u obzir bi
dolazila novčana kazna sa teretom krivičnog djela kojeg bi pojedinac nosio iza
sebe, iz čega proizlazi da krivično kažnjavanje nije najmanje restriktivna
mjera.
Ukoliko
nadoknada štete zbog povrede ugleda u građanskom pravu i javna objava presude,
što već imamo propisano, nisu dovoljne, šta nas onda sprečava da i mnoge druge
stvari iz domena građanskog ili prekršajnog prava stavimo u Krivični zakonik i tako neopravdano
proširimo kažnjavanje kroz krivičnopravni mehanizam, prateći logiku prvog a ne
posljednjeg sredstva?
Takođe, zakoni,
a naročito oni krivični, ne bi trebalo da nameću terete koji su nesrazmjerni
učinjenom prestupu. Krivično sankcionisanje klevete bi upravo bilo teret koji
je nesrazmjeran učinjenom prestupu. Time bismo mogli doći u situaciji da bi
onaj ko koristi svoju slobodu izražavanja a tužilac ga zbog toga goni za
klevetu, mogao biti društveno gledan kao jednako opasan kao onaj ko direktno
širi mržnju i poziva na nasilje. To predstavlja potpunu devalvaciju principa
pravičnosti i ujedno označava nesrazmjernost kažnjavanja u pogledu ozbiljnosti
učinjenog djela. Koliko bi samo novinara, aktivista i ostalih građana bilo u
strahu od osude, na makar minimalne novčane kazne, ukoliko bi kleveta bila
krivično djelo kod nas?
Jasno je da ne postoji ni „hitna društvena potreba” za kriminalizovanje klevete. Građanski postupci
vezani za klevetu uveliko traju već dvije decenije i počela se graditi određena
praksa u tom smjeru. Međutim, ovdje se izgleda krije drugi rezon: ograničavanje
kritike usmjerene prema predstavnicima različitih grana vlasti i
ućutkivanje izražavanja koje nije saglasno sa kanonima političkog/partijskog
puta.
Advokat koji
se bavi pravom ljudskih prava Mark Stivens je veoma lijepo rekao da je
kriminalizacija klevete pokušaj da se iskorijeni neslaganje, a sloboda
izražavanja treba da omogući neslaganje. Ne mogu a da se, za kraj, ne složim
sa njim.
Republika
Srpska treba da bude otvoreno,
pluralističko i demokratsko društvo u kome je svakome zaštićena sloboda
izražavanja. Ali i društvo koje štiti
prava, ugled i čast pojedinaca kroz proporcionalne mjere zaštite i
mehanizme koji ne ograničavaju više nego što je potrebno osnovno ljudsko pravo
na slobodu izražavanja. Kleveta u okviru Krivičnog
zakonika ne daje doprinos u tom smjeru, nego cjelokupnu zajednicu vuče
dalje od ovog ideala društva.