Prikaz filma „Steve“ (Netflix, 2025)
Jeste, mogao bi se naslov odnositi i na Srbiju, ljubavlju protiv režimskog sejanja mržnje, recimo, ali, ovde nije reč o Srbiji. Kad smo već kod zemalja, govorićemo o Britaniji. Samo što to ni izbliza nije tako važno. Ili jeste, kada se pobroje druge, važnije stvari, a sve u vezi s novim Netflixovim filmom „Steve“. Recimo odmah: film je izvanredan, u zanatskom smislu – vrhunska gluma i režija. I priča se drži, jednom kad konačno dobijemo ključ od autora kako da je razumemo. A do tad, čitaćemo je kao priču o školi, i pogrešićemo.
Međutim, s obzirom na to da ćemo shvatiti da su u središtu priče u stvari mentalne bolesti – za šta ćemo eksplicitnu potvrdu dobiti u poruci na samom njegovom kraju – tek u trećoj četvrtini filma, ništa nas ne sprečava da o njemu nešto kažemo i kao da je o školi. Tim pre, što se radnja filma odvija u Britaniji devedesetih godina 20. veka, kada konačno svima postaje očigledno kakve će biti posledice neoliberalnih reformi na državne politike socijalne i zdravstvene zaštite, te obrazovanja. I što do pred kraj filma autori redom izvode glavne krivce za srozavanje kvaliteta obrazovanja.
Naravno, mogli smo se odmah zapitati zašto je za jednu takvu narativnu elaboraciju za mesto radnje uzeta jedna ipak posebna škola – zapravo, nešto između internata i popravnog doma za dečake s problematičnim ponašanjem i svojevrsnom kriminalnom istorijom. Ko god nešto zna o školama, od samog početka će se zapitati kako se održava škola s istim brojem „đaka“ i nastavnika – i jednih i drugih je manje od deset. I povrh toga – kako se isplati držati tih dvadesetak osoba u jednoj velikoj izolovanoj zgradi, uključujući i imanje oko nje, čije održavanje mora mnogo koštati.
Ali, sva ta pitanja brzo odu u drugi plan, jednom kada se saživimo s nastavnicima i njihovim pitomcima, i počnemo da pratimo njihove živote, a u stvari događaje u jednom – istina, zbivanjima nerealno pretrpanom – jedinom danu škole, kroz čiju se prizmu prelome njihove lične istorije. Upotrebiće autori jedan oprobani narativni trik da to izvedu – u „školu“ stiže novinarska/filmska ekipa da snimi dokumentarac o pitomcima i nastavnicima. U razgovorima pred kamerom, svaki pitomac i nastavnik ima priliku da kaže nešto bitno o sebi. To je prvi okidač za priču na njenom prvom nivou.
Drugi nivo je mesni: videćemo u filmu i predstavnike lokalnih vlasti koji će – nimalo neuverljivo – objasniti da je škola skupa i da se opštini mnogo više isplati da školu ukine a zemljište na kojem se škola nalazi proda „investitorima“. Treći nivo je nacionalni: školu će posetiti i jedan parlamentarac, čiju će površnost i bezosećajnost (što treba čitati kao površnost i bezosećajnost nacionalnih politika) deca/pitomci raskrinkati u jednom jedinom koraku, na sebi svojstven delinkventski, a to će reći – brutalan način.
Četvrti nivo priče tiče se medija. Autori dokumentarca postaviće se kao da su nešto nalik na istraživačke, progresivno nastrojene, dobronamerne novinare/aktiviste, a u stvari će se pokazati kao nesolidni, površni, neobavešteni „medijski radnici“ u potrazi za senzacijama, nimalo vredni poverenja.
Peti nivo priče čine odnosi između samih pitomaca i samih nastavnika, te između pitomaca i nastavnika. Pitomci su, očekivano, izrazito agresivni i stalno na vici pogubnog incidenta, kako između sebe, tako i prema nastavnicima. S druge strane, nastavnici su preko svake mere posvećeni i požrtvovani, i čvrsto stoje jedni uz druge u teškom pedagoškom poslu koji su izabrali da rade. Dok izvan škole imamo surovu realnost, unutar škole, na prvi pogled, gledamo pedagošku bajku, barem kada je o nastavnicima reč.
Na logično pitanje kojim će mesne vlasti suočiti nastavnike škole – kakav je smisao da ta škola uopšte postoji i koja je to smislena cena za njeno postojanje, nastavnici će odgovoriti jednoglasno i to argumentom u dva koraka. Prvi je da ta deca zaslužuju šansu za bolju budućnost od one koja ih čeka ako završe u pravom popravnom domu, pošto su se jednom već našli s one strane zakona. Ali, kao da priča o jednakim šansama nije dovoljna, kao dodatni argument dobićemo i da je svaki od tih dečaka izrazito talentovan za nešto, i da taj talenat zaslužuje podršku.
Prvi argument je, naravno, dovoljan, drugi je višak i utoliko problematičan. U principu, svako je dete za nešto posebno talentovano i zaslužuje priliku da taj talenat razvije. Drugo i možda važnije, i netalentovana deca zaslužuju jednake šanse. Princip meritokratije u dodeljivanju ili uskraćivanju prava na obrazovanje vrlo je sumnjiv i najbolje ga je izbegavati. Ako je gledaocu do ozbiljnije priče o obrazovanju i pogrešnim državnim politikama prema školama, može pogledati neke druge kritički nastrojene filmove.
Ovde ćemo izdvojiti dva, dokumentarac „Berlin Rebel High School“ iz 2016. i „Half Nelson“ iz 2006. Američki film iz 2006. nam pokazuje nemoć reformskih obrazovnih politika u Sjedinjenim Državama. Kada se škole povinuju principu socijalnog i rasnog geta koji dominira nacionalnom obrazovnom politikom, u njima se svaki pokušaj progresivne ili kritičke pedagogije mora raspasti u paramparčad. Nemački dokumentarac pak pokazuje kako se može postaviti dobro (izolovano) obrazovanje, pod uslovom da se ambiciozni pedagozi pomire sa loše postavljenim nacionalnim obrazovnim sistemom.
Oba ova filma daju odlične analize i vrlo precizno navode razloge zašto obrazovanje u datim okolnostima ne funkcioniše („Half Nelson“) ili šta bi se moglo uraditi, a da se sistem koji proizvodi nepravdu ipak ostavi netaknutim („Berlin Rebel High School“). Iako zaliči na jednu takvu priču, „Steve“ nije ni jedno ni drugo.
Ako već tražimo s čim bismo ga poredili, onda je najbolje da umesto na zapadu pandan, neočekivano, potražimo na istoku, u filmu Andreja Končalovskog „Дом дураков“ („Ludnica“) iz 2002. Čitalac, moj vršnjak, seća se tog filma – koji će publika s ondašnjeg FEST-a zapamtiti samo po (za tu publiku smešnom, a u stvari) potresnom pojavljivanju Briana Adamsa na kraju filma – o ludnici na liniji fronta u prvom ratu u Čečeniji. Pamti čitalac de se priča gradi na jednostavnom izokretanju – pacijenti ludnice redom su svi pametniji i humaniji od tobože normalnih ljudi uvučenih u jedan besmisleni rat.
Kada se jednom pokaže da glavni akteri filma „Steve“ pate od neke vrste mentalne bolesti, školu u kojoj su se našli pre ćemo videti nalik na ludnicu iz ruskog filma iz 2002, nego na školu iz druga dva pomenuta filma. I onda ćemo shvatiti da je jedna od namera autora filma bila da pokažu da se u poređenju s nastavnicima i decom smeštenim u neku vrstu azila, koji se, društveno prihvatljivo, izdaje za školu, svi izvan pokazuju kao ljudi s više mentalnih problema – od mesnih do nacionalnih vlasti, preko medijskih radnika.
Jeste, nije baš neka poruka, banalna je, ali radi. Kao što je banalna i poruka o ljubavi, jer će se pokazati da su deca završila u „školi“ jer su bila lišena ljubavi i pažnje u svojim porodicama, što nije izgovor za nasilje, ali je uverljivo kao njegov motiv. Završna scena filma utoliko je potresna, iako banalna. Videćemo da i glavni nastavnik u školi vuče problem iz svoje prošlosti s kojim ne može da se suoči i izađe na kraj s njim. Pa se pored ljubavi prema deci/pitomcima, kao razlog za njegovu pedagošku posvećenost i požrtvovanje može videti i želja za iskupljenjem, što donekle podriva njegov pedagoški visoko postavljeni cilj.
I pošto smo sve to rekli, još samo dve stvari ostaju da se kažu. Kakva god da je priča, film „Steve“ je, da ponovimo, izvanredan. U njemu blista i reditelj Tim Mielants (podsetiće nekim rešenjima na veštinu autora Netflixove serije „Adolescence“; samo što filmu „Steve“ nedostaje elaboracija da bi se merio s tom serijom, iako su po mnogim stvarima nalik), i scenarista (ako se scene u priči gledaju kao stvaranje prilika za glumce da pokažu šta sve mogu) Max Porter, a glumci pogotovo, na čelu s besprekornim i savršeno uverljivim Cillianom Murphyjem. Ako ni zbog čega drugog, zato ga treba pogledati.
Druga stvar je – film „Steve“ u Srbiji. Naprosto ne znam u kom ključu taj film može da se gleda i razume u današnjoj Srbiji. U filmu imamo jednu po svemu posebnu školu i u njoj „posebne“ ljude. U Srbiji se raspadaju obične škole s „običnom“ decom. U filmu je tragedija za nastavnike najava da će školu zatvoriti. U Srbiji se redom škole zatvaraju i malo ko to vidi kao tragediju. U filmu „posebna“ deca, pitomci/bivši delikventi razgolićuju društvo i kao odraz u ogledalu slikaju istinu o njemu. Kod nas obična deca, obični đaci u običnim školama govore istinu o društvu, ali nema ko da ih čuje (pogotovo u redovima vlasti).
Iz ugla Srbije, obrazovni, pedagoški patos u filmu deluje kao privilegija, kao razmaženost bogatih. Bilo je potrebno da se u priči podigne azil da bi se reklo da je ostatak društva nenormalan. Kod nas redom sve ustanove, pa i škole – dakle nikakve posebne škole – pokazuju da imamo posla s nenormalnim vlastima, koje su napravile ludnicu od čitave zemlje. I to još uvek ne vidimo kao tragediju.