Jugoslavija je uništena, reče Vučić u nedelju, da Srbi ne bi živeli u jednoj državi. Hm, je l to sad Vučić žali za Jugoslavijom ili priznaje zločin? Bilo je mnogo razloga da se Jugoslavija sačuva, a jedan od njih mogao bi biti čak i ovaj naopaki srpski nacionalistički – da se najveći broj Srba nađe u granicama jedne države. Ali, hajde ti to objasni Srbinu, i sad i onda. Jer, nije Srbin brojao koliko je Srba u jednoj zemlji a koliko ostaje izvan nje. Srbin nije hteo da deli Jugoslaviju s drugima. Nije dovoljno da svi Srbi budu u jednoj državi, ima tu i jedan dodatak – samo Srbi treba da budu u toj državi. To ako uzmemo da je Srbin jednako Vučić. A nije.
Tako da možemo biti mirni – nije Vučić, sačuvaj bože, preko noći postao Jugosloven i na pamet mu ne pada da žali za Jugoslavijom. Jer, takva kakva je bila, a uglavnom je bila pristojna, pogotovo u poređenju s ovim što danas imamo u Srbiji, Jugoslavija po definiciji nije mogla biti samo srpska, a za Vučića je to bio i ostao ključni kriterijum poželjnosti. I pošto je to tako, ostaje samo druga opcija – Vučić je priznao zločin, to jest da je on, sa svojima, razbio Jugoslaviju. Dodatak, svi Srbi u jednoj državi, samo je eho ratnog pokliča s kojim su Srbi krenuli u rušenje savezne države. I sad Vučić priznaje i kao da se kaje – eto, rasturili smo Jugoslaviju, al Srbi više nisu u jednoj državi.
I da ponovimo, kad oni kažu svi Srbi u jednoj državi, zapravo misle, samo Srbi u jednoj državi. Da ne objašnjavam ja sad kako su Srbi srušili Jugoslaviju i pokrenuli ratove za njene teritorije: radoznali čitalac neka pogleda kod Srđe Popovića elaboriran argument o srpskoj (odnosno ondašnjeg srpskog vrha) odgovornosti za cepanje Jugoslavije. I pustimo sad Vučićevo priznanje: i kada govori istinu Vučić laže, nebitno je šta on kaže. Uostalom, mi znamo – pitanje je da li to hoćemo i javno da priznamo – da su Srbi sve počeli. Ali, evo i da nismo znali, da sumnjamo u to: pa pobogu, zar ne vidimo kako se istim obrascima sada razgoreva sukob u samoj Srbiji.
Isti akteri, istom retorikom, istim lažima dele Srbiju uzduž i popreko i razvrstavaju žitelje Srbije u neprijateljske, smrtno zavađene tabore dok povlače svakog dana iznova linije fronta. Ako je neko onomad i poverovao da nam Hrvati uveliko rade o (kolektivnoj) glavi, kao i Albanci, kao i Bošnjaci, zar ne može sad da pogleda unazad i povuče analogiju između toga i današnjeg proglašavanja studenata i pobunjenih žitelja Srbije za teroriste, neprijatelje srpstva, zapadne marionete… Ne označavaju li pomilovanja batinaša upravo početak sezone lova na „neprijatelja“ – nije samo junački nego je i dozvoljeno (to pre svega) palicom slomiti vilicu „neprijateljskoj“ devojci, zar ne.
Stvar je pak u nečemu drugom: ako se nekim čudom režim s Vučićem na čelu izvuče iz ove krize, mada ja ne vidim kako bi to bilo moguće, i to ne zato što smo mi pametni i sposobni, nego zato što su oni glupi i nesposobni, možemo za par godina lako zamisliti jedan novi Vučićev govor u razorenoj i uništenoj zemlji – srušili su Srbiju, mogao bi da kaže on, da Srbi ne bi imali svoju državu. I opet to neće biti žal za Srbijom, nego baš priznanje zločina. Jer, on Srbiju ruši i uništava iz dana u dan, baš kao što je nekada isto radio s Jugoslavijom. Zamislite ga dakle: divljački gazi po Srbiji i naglas plače nad njenom zlom sudbinom.
Ali, nije ovo tekst ni o Jugoslaviji ni o Srbiji. Ovo je u stvari tekst o Zapadu. I to ne bilo kom Zapadu (pa zato veliko slovo), nego baš o Vučićevom Zapadu. Jer, reći će Vučić i to, nisam ja, Vučić dakle, srušio Jugoslaviju (da, da, očekivano, ništa od priznanja, a kamoli pokajanja), Zapad je. I ne rušim ja, Vučić dakle, Srbiju (iako je očigledno da je baš tako), nego to opet radi zli Zapad. Dakle, Zapad je razbio Jugoslaviju; Zapad je izveo Oluju; Zapad je oteo Kosovo (a nije ga Milošević s Vučićem izgubio); Zapad sada ruši RS i hoće da hapsi Dodika; Zapad stoji iza studenata i pobunjenih žitelja Srbije i huška ih protiv njihove sopstvene zemlje.
Evo, budimo idioti i poverujmo Vučiću. Neka je sve tako kako on kaže. Zapad nam je smrtni neprijatelj. Zapad već više od tri decenije radi Srbima o glavi. I da nema Vučića, već bi se ta (kolektivna) glava odavno otkotrljala s (kolektivnih) ramena u neki jendek. Sve tako Vučić. Identifikovao je neprijatelja i hrabro mu pružio otpor. U to treba da poverujemo. I evo, kao što rekoh, poverovasmo. Samo, ako u to poverujemo, ponovo imamo posla s Vučićevim priznanjem zločina. Jer, on je, dakle baš on, najveći i najrevnosniji kolaborant, saučesnik (jeste, izdajnik je prava reč, ali uzdržavamo se) u zločinu Zapada nad Srbijom.
Da vidimo: je l sam ja dao Rio Tintu da kopa litijum u Srbiji ili Vučić? Je l Rio Tinto sa Vučićevog notornog Zapada ili s Marsa? Je l sam ja obećao Nemcima da će se u Srbiji kopati litijum ili Vučić? Je l ta Nemačka na Vučićevom Zapadu ili… gde je? Je l sam ja kupio avione od Francuza, ili od Macrona lično, kad smo već kod toga, pa još od Francuza uzeo i kredit da ih platim, ili Vučić? Je l se ti avioni prave na Zapadu ili… gde se prave? Je l su francuske banke na Zapadu ili… gde su te banke? Ovo ja sad nasumice nabrajam i pitam, kako mi šta padne na pamet, a čitalac može da elaborira i dopuni spisak, ako mu se već odavno nije smučilo, kao meni.
Samo, umesto toga, čitalac bi mogao da kaže, čekaj malo, jeste, Vučić kaže Zapad, ali izgleda da uglavnom misli na Amerikance. Dobro, neka bude tako. Da vidimo: je l sam ja prodao generalštab, što su ga baš Amerikanci srušili… dobro, nisu Amerikanci nego NATO, al u domaćoj popularnoj svesti to je jedno te isto… predsedniku Sjedinjenih Država, to jest njegovoj deci, ili je to uradio Vučić, i uz to pregazio brdo zakona? Hoću da kažem, je l to ja prodajem zemlju mrskom neprijatelju sa Zapada ili Vučić? Ja čak i ne mislim da nam je taj Vučićev Zapad neprijatelj, ali i ako ne mislim tako, ne bih napravio ni jednu od ovih transakcija kojima je Vučić tako olako sklon.
Mi sad možemo da se pitamo o čemu se tu zapravo radi, zašto Vučić samoga sebe predstavlja kao najvećeg neprijatelja Srba, ali sumnjam da bi nas odgovor na bilo koji smisleni način zadovoljio. Možemo da kažemo i da Vučić ne prodaje Srbiju samo Zapadu, prodaje je i Kinezima, recimo. Prodao bi je bilo kome ako bi taj neko imao da mu plati, njemu dakle, ne Srbiji. Da li ga to u odnosu sa Zapadom čini manje kolaborantom u njegovim sopstvenim očima? Teško je to reći. Nemamo nijedan razumni osnov da protumačimo i zaključimo šta se sve može naći u toj glavi. Ali, sasvim je očigledno da je svuda oko nje – pustoš.