Vučić i njegovi radikali su razvlašćeni. Oni se mogu praviti da još drže vlast, ali to je njihova iluzija. Jeste, raspolućene ličnosti. S jedne strane priznaju da su izgubili (institucionalnu) moć. S druge strane se ponašaju kao da su i dalje u punoj (institucionalnoj) snazi. Gubitak moći logičan je kada populistički režim doživi ono kroz šta upravo prolaze Vučić i njegovi radikali.
Od 2012, naovamo, Vučić maše narodom. Organizuje skupove da pokaže kako je narod uz njega. Nismo zaboravili kako je prvi put položio zakletvu za predsednika: ne pred skupštinom, nego ispred zgrade skupštine pred (tobože) narodom. E sad je taj narod izašao na ulicu i rekao da ga više neće i da više ne može da govori i radi bilo šta u njegove ime.
Populista je upao u vlastita klješta. To su ona klješta kojima je davio i lomio opoziciju sve do juče. Neumorno je ponavljao – kad budete imali većinu, vi ćete odlučivati. Pri tom, za njega većina nije bila samo u predstavničkim telima (do te većine ionako je stizao pokradenim glasovima), nego i simbolična većina na ulici. Jeste, reč je o pukim slikama, ali su slike za populistu važnije od brojeva i činjenica.
Na svaki spontani opozicioni skup on je donedavno bio u stanju da odgovori svojim režiranim skupom. To više ne radi. Broj opoziciono nastrojenih ljudi na ulicama Srbije svakodnevno višestruko prelazi broj prisutnih na njegovim sporadičnim skupovima. Jedino što populisti preostaje jeste da diskvalifikuje narod. To što je protiv njega, nije narod. Narod je uvek uz njega.
Pet miliona izdajnika u Srbiji. Dotle smo stigli. I par desetina hiljada pravih Srba. I pošto je to malo, populista rešio da zameni narod. Umesto žitelja Srbije, na skup mu dolazi narod iz susedstva. Isti je to narod, reći će populista. Nije isti. Jedno su žitelji Srbije, drugo nisu. Nema tog srpskog sveta koji bi mogao da promeni činjenice i od ljudi iz susedstva napravi žitelje Srbije.
Nema dakle više ni narod u čije ime govori, ni moć da i dalje oblikuje stvarnost u Srbiji te vrši vlast. Pri tom, da stvari budu jasne – to da su razvlašćeni ne kažem ja, to kaže predsednica parlamenta. Dobro, ne baš tim rečima. Ali to je svakako smisao onoga što je rekla. A rekla je da su počele da stižu žalbe ustavnom sudu na to što deca ne idu u osnovnu školu. I dodala da je to tek početak, da se uveliko spremaju i žalbe na srednje škole i fakultete. Žale se deca koja ne idu u školu, a želela bi.
Gle ti decu u Srbiji, prirasla im škola srcu. Na način na koji to vidi Brnabić, razume se. Jer, po Brnabić, šta rade deca koja više od svega vole školu? Tužakaju svoje nastavnike ustavnom sudu, naravno. Može li biti drugačije u radikalskoj Srbiji pod Vučićem i Brnabić. Samo što nam je svima jasno da ne tuže deca svoje škole, nego to rade upravo radikali. Uveče Brnabić piše žalbe ustavnom sudu, a ujutru tim žalbama preti nastavnicima.
Bankrotiraće škole i fakulteti širom Srbije, jednom kad ustavni sud po njenim žalbama odluči da plate odštetu deci što ne pohađaju redovno nastavu, preti, ucenjuje Brnabić. Čekaj malo, zar to nisu državne škole i univerziteti – ako bankrotiraju, to znači da je država bankrotirala, zar ne? Eh, ko da Brnabić mari za logiku i smisao – da preti i uteruje strah, to se njoj sviđa.
Ali, ništa od tog posla. Jer, evo u čemu je stvar: već nedeljama nesrećna ministarka prosvete uverava nas da je sve u domaćim školama u redu. Škole uglavnom rade, deca su uglavnom na časovima. Daje ministarka i procente – preko 90 odsto, kaže. I dok maše tim visokim procentom, istovremeno preti, zahteva, ucenjuje, kao i Vučić uostalom. Koliko radite, toliko ćete da dobijete, kezi se Vučić.
Na šta bi mu se moglo odgovoriti, koliko te ljudi podržava u Srbiji, toliko si predsednik. Doći će uskoro dan kada će mu se ispostaviti i taj račun. A do tad, da zaključimo: ostavši bez moći da sprovode svoje odluke, to jest da vrše vlast, radikali su ušli u još jedno vrzino kolo. Pošto se žitelji Srbije uopšte, a nastavnici i učenici posebno sve više oglušuju o zahteve i naloge izvršne vlasti, oni su tu vlast rešili da brane pred ustavnim sudom tako što sami prijavljuju neposlušne „podanike“.
Evo u čemu je stvar, ako se u prvom krugu pokazalo da nemaju više moć, zašto bi bilo drugačije u drugom krugu? To jest, kojom silom će nametnuti žiteljima Srbije da poštuju odluke ustavnog suda, kome su se radikali i žalili jer ih više niko ne sluša?
Što se pak bankrota tiče, iza ideje o generalnom štrajku pored ostalog stoji i pretnja da se smanje resursi na raspolaganju vlasti. Ko god uđe u potpunu obustavu rada, mora unapred uračunati mogućnost da u jednom trenutku ostane bez plate. Zato je besmisleno pretiti nastavnicima da neće primiti platu. Jer stvar uopšte nije u tome da oni ostanu bez plate. Naprotiv, cilj je da bez plate i novca ostanu oni koji su spremni da na taj način ucenjuju žitelje Srbije. To je igra koja se trenutno igra. Ideja je da traje što kraće, ali koliko god kratko da traje, kroz tu fazu „bez plate“ se mora proći.
Peščanik.net, 18.02.2025.