Ne, naslov nije referenca na pesmu Doris Dragović (a ni na pesmu Mariju Šerifović, kad smo već kod toga). Jeste, pesma je ljubavna, ali o nesrećnoj ljubavi (obe su pesme takve). Ovde ćemo ipak o nečemu drugom, to jest o mogućem srećnom kraju.
Piše mi Nenad Dimitrijević: „Nije me toliko strah od nepoštenih izbora, koliko me je strah od Vučićeve pobede na izborima kojima se ne bi imalo mnogo šta prigovoriti (znam da je to malo verovatan scenario, ali mislim da je važno i tako razmišljati). Dakle, moj nemušti – a opet tako poznat da je već odavno ’klasičan’ – strah upućuje na Srbiju kao pozornicu na kojoj se (ponovo?) ostvaruje ’tiranija većine’. Šta mi kojima je stalo do slobode, jednakosti i ljudskog dostojanstva treba ili legitimno možemo da uradimo? Da prihvatimo rezultate tih poštenih izbora? To me eto muči.“
I još: „Da budem malo cinik, onako, namćorast. Trump (drugi mandat) pobedio je na poštenim izborima – pa imamo to što imamo. Isto je tako moguće zamisliti – iako znam da je to stvarno nemoguće – da se i u Srbiji održe pošteni izbori. I da Vučić pobedi. Što bi Englezi rekli: where do we go from here?“
Nenadu sam napisao: „Ne umem da odgovorim. Demokratija podrazumeva i grešku. Ali, kada je greška fatalna, kao što su to Trump ili Vučić, ne znam šta se radi. To je valjda rizik s kojim mora da se živi. Ne može se to unapred osujetiti, a kad se dogodi, protiv toga morate da se borite. Dotle dobacujem.“
I opet Nenad Dimitrijević: „Nemam ni ja odgovor. Rizik je naravno veoma prisutan, setimo se one zloglasne Gebelsove opaske o smešnoj strani demokratije. Odavde ide priča o militantnoj demokratiji, ali ta priča, ili taj koncept, ne važi za našu situaciju.
Prisećam se, egoistično, one moje zbirke o krizi demokratije. Čak i tad, pišući o rastućem, pravno-institucionalno ’legitimiranom’ zlu, gledao sam na pitanje demokratije kao na teorijsko pitanje. Pitanje naravno jeste teorijsko u meri u kojoj zahteva konceptualnu jasnoću, odnosno jasan odgovor na pitanje o čemu mislimo kad govorimo o demokratiji.
Demokratija je u krizi; srpska demokratija međutim nije u krizi, naprosto zato što u Srbiji nikad nije bilo demokratije. To, mislim, ima neke posledice, za misao i za delanje. Zahtev za izbore je plemenit, jer ima značenje zahteva (1) da se izađe iz začaranog kruga u kome se istorija uvek ponavlja na najgori mogući način, te (2) da se uspostavi jedna nova, u srpskoj istoriji nepoznata, normalnost.
Može li se to uraditi na ’institucionalan’ način? Demokratski izbori su institucija. Institucije su pravila igre koja štite određene vrednosti. Institucije, pa i institucija izbora su važne samo u meri u kojoj afirmišu slobodu, jednakost… Evo gledam na stranu 9 predgovora toj mojoj knjizi o krizi. To sam naravno naučio od drugih ljudi.
Nije meni do revolucije ili prolivanja krvi u Srbiji, daleko bilo. Problem je arentijanski: ova užasna represija tera nas da razmišljamo o oslobođenju od zločinačkog režima; pitanje slobode (i jednakosti, i dostojanstva, i socijalne pravde), naprosto ne može da dođe na dnevni red. Naravno da se svi pozivamo na te vrednosti, ali pitanje njihovog institucionalnog uobličavanja nam izmiče. To nije ničija greška niti previd. To naprosto ide iz karaktera istorijskog trenutka u Srbiji.“
Jeste, bili su praznici, bilo je vremena i za dopisivanje. Mada, u pravu je čitalac, mogli smo razgovarati i o nečemu lepšem. Ali, hajde ti sad objasni Trumpu, Nova godina je, ne ide da se za praznike napada zemlja i da se kidnapuje njen… šta god da je, neka bude i – diktator. Jedan diktator kidnapovao drugog diktatora, a onda se oglasio i treći – ovaj naš – diktator. I rekao, za godinu i po, imaćemo dvostruko jaču vojsku, da možemo da se odbranimo. A mislio je, da se ja odbranim, ako Trump ili već neki takav siledžija, dođe po mene kao što su došli po Madura.
Već sam bio rekao, to s jačanjem vojske je beskrajno glupo, pored toga što može ispasti i vrlo skupo, jer nijedna vojska koju bismo ovde mogli da napravimo nije ni blizu dovoljna da spreči da odvedu Vučića, ako po njega dođe vojska koja je došla po Madura. Tim pre što je verovatno da ta beskrajno jaka vojska ne bi ni blizu mogla da uradi to što je uradila, da joj neko iz najbližeg Madurovog okruženja nije širom otvorio vrata. Pošto je sve to tako, zaključio sam da bi izbori bili efikasnija zaštita Vučića, a i Srbije, kad smo već kod toga, od bilo koje vojske.
A onda je Nenad napisao, a šta ako izbori budu koliko-toliko slobodni i pošteni – odmah je dodao da je to u Srbiji danas nemoguće, ali da zarad argumenta ipak to zamislimo – i na njima pobedi: Vučić?
Verujem da je čitalac, kao ja, sklon da veruje da nije nemoguće samo to da u Srbiji imamo slobodne i poštene izbore: pored toga, nemoguće je da na bilo kakvim izborima Vučić ikada više pobedi. To je jedan od razloga što tražimo izbore. I to nije principijelan razlog. Zato odmah treba reći da postoji još jedan, principijelan dakle: kad god zemlja uđe u krizu, a ustanove se parališu, najbolji izlaz jesu – izbori. Ne baš kakvi god, najbolje je da budu slobodni i pošteni, ali čak i privid izbora bolji je od produbljivanja krize.
Naravno, čitalac će, verovatno zajedno s Nenadom Dimitrijevićem, reći – nije tačno: neslobodni i nepošteni izbori još će produbiti krizu i povećati šanse za sukob između pristalica vlasti i pobunjenih žitelja Srbije. U pravu je čitalac. I što bi rekao Nenad: where do we go from here?
Ali, treba se pitati i kako smo dotle uopšte stigli. Što Nenad upravo i radi kada kaže da u Srbiji nikada nije bilo demokratije i kada govori o istorijskom karakteru trenutka u Srbiji. Imamo dva odgovora na to pitanje. Jedan je opšti i glasi vrlo jednostavno: pogrešni izbori i pogrešne politike iz devedesetih godina 20. veka su nas doveli do ovde. Nećemo to sad elaborirati jer niko ovde i dalje ne voli da sluša o tome. To bismo da zaboravimo. Pa neka bude kao da smo zaboravili. Drugi odgovor ima uži fokus, ali je takođe jednostavan – Vučić i njegova stranka su nas (ponovo) srušili u varvarstvo.
Ali, kada samo to kažemo, kao da nismo ništa rekli. Dakle, kakav je to karakter – budimo za trenutak ozbiljni i patetični kao što je Nenad uvek ozbiljan i (s pravom i prikladno) patetičan – istorijskog trenutka u Srbiji?
Dobro poznati američki profesor (s Univerziteta Kalifornije u Berkeleyu) i nekadašnji ministar rada u Sjedinjenim Državama Robert Reich napisao je pre neki dan komentar za Guardian, video je to već radoznali čitalac. U tom komentaru Reich jednostavno kaže – Trump predstavlja pretnju za civilizaciju. Nećemo ovde prepričavati inače kratki Reichov tekst, niti ćemo dalje o Trumpu. Samo ćemo izvući glavnu Reichovu tezu i povući analogiju između Trumpa (kako ga Reich vidi) i Vučića.
Dakle, Reich misli da civilizacija stoji na jednom manje-više banalnom principu – jači ne sme da tlači slabijeg. Na jačem leži odgovornost da se uzdrži od sile i da poštuje pravila. A na pravilima je da odnose regulišu tako da su svi – i jači i slabiji – jednaki, to jest ravnopravni. Reklo bi se, Reich ima mnogo godina i profesorskog i političkog iskustva da bi bio tako naivan. A opet, pogledajte (Božić je, evo prikladne reference) novozavetni mit o Isusu – ista stvar: uzdržavanje od demonstracije (božanske) snage. Nigde nisam video da neko za Novi zavet kaže da je to naivna knjiga.
Tako je malo potrebno da budemo civilizovani – da ne tlačimo slabije od sebe. I mi to malo nismo bili u stanju da poštujemo ni u devedesetim, a ni od 2012. naovamo. Kad kažem mi, mislim na sve nas, članove političke zajednice koja se odaziva na ime Srbija. Šta je svako od nas ponaosob mislio, želeo, radio, u devedesetima i danas, važno je, ali ne menja sud o – Srbiji. Jer, Srbija je danas upravo ono što je Vučić napravio od nje. Ako sledimo Reicha, onda Vučić nije samo pretnja po (civilizovanu/pristojnu) Srbiju: on je realizovana pretnja, jer Srbija danas nije civilizovana/pristojna, jer u njoj ne vlada zakon nego pravilo jačeg, to jest gola sila.
Umeo je Vučić u svom komentaru o otmici Madura da pogodi da je reč o ukidanju međunarodnog prava i stupanju na snagu prava jačeg. Što mu ne ide u prilog, jer to znači da se prema žiteljima Srbije svesno ponaša kao što se Trump ponaša prema svima koje proceni kao slabije od sebe.
Što nas vraća na izbore, nije stvar samo u tome što ustanove zemlje pale u varvarstvo ne mogu garantovati slobodne i poštene izbore: mi više nismo zajednica (pogotovo ne politička). Nema zajednice ako njeni potencijalni članovi jedni druge vide (manje-više opravdano) kao pretnju. I pošto je tako, čak i kad bismo imali koliko-toliko prihvatljive izbore, nije nerealno očekivati da bi većina mogla stati iza Vučića, jer je bolje plašiti se jednog nego plašiti se svih.
I da završimo s ovim novogodišnjim/božićnim spekulacijama jednim sasvim praktičnim izvodom. Vrlo je moguće da je izvan naših moći da iznudimo slobodne i poštene izbore. Ali, samo je do nas da prestanemo da se plašimo jedni drugih, i da umesto kao pretnju, jedni druge vidimo kao jednake, ravnopravne članove (nove/alternativne) političke zajednice. A to ne znači ništa drugo do onog samo naizgled naivnog Reichovog merila za razlikovanje civilizacije od varvarstva – da se uzdržimo od korišćenja sile prema slabijima od sebe (između ostalog i onda kada bismo voleli da naše mišljene dele/prihvate i svi ostali u zajednici).
Jeste, moguće je da sam i ja naivan, ali svejedno mislim da je tako malo potrebno za pobedu na izborima, kakvim god.
Peščanik.net, 09.01.2026.