Ovu kolumnu posvećujem debeloj. Jednoj posebno, ali i svim ženama
koje pate i muče se ne bi li postale kao neke koje kao slučajno ovih
dana puštaju u javnost film s trojicom. Čitate li takve bljuvotine,
pratite li standarde koje nameću kojekakvi časopisi za žene, vjerujem,
drage moje punije seksi cure, da vas je čak možda i sram izaći na cestu.
Jer niste mršave, visoke, savršeno građene kao one koje vam se
smješkaju s naslovnica. I odmah da nešto rasčistimo, nije mi namjera
tješiti nikoga od vas koje se ne uklapate u nametnute kriterije.
Jednostavno vam želim reći što ja i većina stvarnih nesavršenih
muškaraca misli. I ništa više od toga.
Molim vas da sve slične časopise bacite u smeće i prestanete čitati o
životima prelijepih manekenki, koje, zajedno s krevetima na kojima
spavaju, ne prelaze 50 kila. Prestanite misliti da mi mužjaci sanjamo
njihova tijela, ili još gore nosimo njihove fotke u kupaonu za one
sebične muške obrede prije tuširanja. Prvo, odakle bi nama nesavršenima
bilo pravo tražiti i gledati samo tzv. divne i prekrasne? Drugo, odakle
vam ideja da nam je divno, prekrasno i privlačno prozirno tijelo neke
cure kojoj promjer noge ne prelazi promjer naše ruke? Treće, ta tzv.
jako lijepa žena vrlo je rijetko i jako seksi, jako pametna ili
duhovita. Vjerujte. Dobar dio tih jako lijepih najčešće se zadovolji tom
fasadom koju im je dao Bog, ili pak genetska mješavina mame i tate.
Misle da mogu treptati i čekati princa u Ferrariju. Ne rade na sebi, ne
čitaju, ne razvijaju se duhovno. Čast iznimkama.
Idemo još malo dublje. Oops! Da, da, dublje. Nemate vi, drage
mučenice na vječnim dijetama, pojma koliko je seksi žensko tijelo u svom
nesavršenstvu. Ne znate koliko nam znači kad vas zagrlimo, uhvatimo
ležeći na boku iza vas za sve što imate, kako to na nas djeluje i koliko
vas volimo što nam to dopuštate.
Pa evo onda i o konkretnoj debeloj. Tako sam ju i zvao. Prije i za
vrijeme. Haha. Bila je vedra, nasmijavala me do besvijesti, fenomenalno
kuhala, luđački se davala, žestoko ljubila i da dalje ne nabrajam. Slala
mi je poruke na posao bez prestanka. Bila je moja debela. Sanja. Da,
debela Sanja. I obožavao sam ju. Doslovno. I njezinu puniju guzu i
nesavršene noge prošarane celulitom. Ruka bi mi utonula u to mnogima
mrsko tkivo, svakim me pokretom izluđivala. Ta prirodnost, duhovitost,
miris, otvorenost i vječna spremnost da me usreći, potpuno me
izluđivala. Imao sam svoju dragu ženku, moju krupnu ljubav koja je
uvijek bila tu.
Točno je znala kad sam loše volje, bez puno riječi. Znao bih doći do
nje potpuno bezvoljan i umoran. Nije me ispitivala šta mi je, nije
tražila da bude u centru pažnje, nije inzistirala da objasnim. Otišla bi
u kupaonu, vratila se i potpuno gola mi sjela u krilo. Ljubila me po
cijelom licu, lizala mi kapke, grizla uši. Za pet minuta zaboravio bih
na posao i probleme. Znam da bi vas većina sad htjela detalje. Ali, da
skratim, debela Sanja sve je radila savršeno i u najboljem trenutku. To
je talent. Timing je talent ljudi. Vrlo često joj uopće nije bilo važno
da uživa, samo me htjela vidjeti sretnog, opuštenog i smlavljenog. I
dolazila na svoje. Moja stvarna cura, moje mirišljavo čudo, moj krupni
stroj za ljubav.
A onda, nakon što bi mi se oči izokrenule od tjelesnog užitka,
pričekala bi desetak minuta da dođem k sebi, otišla u kuhinju i donijela
pun tanjur narezanih banana, prelivenih pudingom od čokolade i šlagom.
Hranila bi me. Da, možete se smijati. Kao bebu. Nakon svake žlice te
čudne mješavine kalorija, ljubila bi me dok me ne bi usne zaboljele.
Volio sam te velike iskrene oči, ta usta kojima me proždirala, obožavao
sam kako se smijala, ludio za načinom na koji me izluđivala u krevetu.
Mogao sam s njom satima pričati o filmovima, knjigama, glazbi,
raspravljati o mom ili njezinom poslu. Da, zaboravih. Bila je
vizažistica. Uljepšavala je druge. Uživala je ta žena u svemu, pa i
hrani. Kuhala je vrhunski. Brzo i jednostavno, ne radeći od jela
umjetnost. Ali sve što bi spremila imalo je savršen okus. Ali, moram
priznati, najviše od svega oduševljavalo me što je bila tako moja.
Realna, stvarna, normalna, nesavršena žena. Moja debela. Sanja.
I danas je se često sjetim. I ljubomoran sam na onoga koga sada
usrećuje tom neponovljivom osobnošću i osmijehom, na onoga kojem sada
kuha. Kad u ljetnim noćima širom navečer otvorim prozor, ponekad mi se
čini da izdaleka čujem taj smijeh. Zadnji puta smo se dopisivali tijekom
moje nedavne životne krize. Ljubavne, naravno. Kad mi je bilo najteže
napisala mi je: “Znaš, koliko god ti je možda teško i muči te nepravda,
moraš znati da vrijediš i da si poseban. Jer samo je Bog htio upravo
tebe. Mama i tata su htjeli dijete, ali on je htio baš tebe i baš mene,
baš ovakve kakvi jesmo”. Kakva snaga duha! Kakva ruka za izvlačenje iz
blata!
O, kako bi mi danas dobro došla ta žena, kako bih se volio stisnuti
pokraj nje. Zagrliti ju s leđa, ležeći na boku. I tako zaspati.
Zadovoljan i miran. Jer kraj debele drugačiji nisam mogao biti. Nikako.
Preuzeto sa freevoice.hr