Nakon što je CIK (Centralna izborna komisija), službeno i nakon 25 dana prebrojavanja ono malo glasova, objavio da je pobjednik izbora za ovu funkciju nezavisni kandidat Ivan Begić, pa je nedugo nakon toga samog predsjednika istog, Suada Arnautovića, “glavna kontrola” stavila u situaciju da ispravlja netom objavljene rezultate i da obavijesti glasače da je novi potpredsjednik (u ovom slučaju dopredsjednik) zapravo kandidat bosanskohercegovačkog HDZ-a Davor Pranjić, sve je već bilo najsličnije klasičnoj bosanskoj izbornoj lakrdiji.
Poslije će glasači saznati da je Pranjić ostvario prednost od 111 glasova u odnosu na poraženog Begića. Od osvojenih 1966 glasova 271 glas je stigao poštom. Pranjića je, osim “stolujuće” stranke u bosanskohercegovačkih Hrvata, Čovićevog HDZ-a podržala koalicija od još 7 (evo i slovima: SEDAM) relativno relevantnih stranaka hrvatskog predznaka u Bosni i Hercegovini.
Ako je Begić kao nezavisni kandidat i izgubio sa 111 glasova manje od ove stranačke mašinerije, on je svakako, što bi rekli, moralni pobjednik.
U Banjoj Luci je, unatoč dobrim i “jaranskim odnosima” Dodikove Banje Luke i Čovićevog Mostara, osvojio čak 426 glasova. Nedostajalo je 6 glasova pa da njegova prednost nad izbornim protivnikom bude čak stotinu glasova.
U njegovom Prijedoru, gradu najbližem Pranjićevom Sanskom Mostu, osvojio je više od šest puta više glasova od izbornog rivala Pranjića. Begić 298 – Pranjić 48. Ostalo mu i 10 glasova kusura. Onih koji su “zafalili” za “stoju” razlike u Banjoj Luci. Sve u svemu, Ivana je zeznulo glasačko tijelo koje se uzdalo u glasanje poštom. Njih 111 od onih 271 koji su za Pranjića glasali izdaleka. Znači, ne oni Hrvati koji su tokom rata ostali i opstali u današnjoj Republici Srpskoj!!!
To je ono što je vidljivo iz izbornih rezultata. O ostalom se ne smije zbog zakona o kleveti…
Ovo do sada je kronika od prije nepune tri godine.
Ovo što se događa ovih dana je izlazak na scenu potpredsjednika (ili kako on sam voli biti oslovljavan, dopredsjednika) manjeg bosanskohercegovačkog entiteta doktora Davora Pranjića. Donedavno marginalno prisutnog, gotovo anonimusa na političkoj sceni. Čovjek koji predstavlja narod čija je ratna stradanja, između ostalog, njegov nadređeni Milorad Dodik znao više puta onako “precjednički” bagatelisati, sve to znao je mudro pretrpjeti. Među tim mnoštvom, Dodikova izjava da dok bh. Hrvati u RS -u šute, odnosno “rade kako im se kaže”, neće imati nikakvih problema svakako je zaslužila burnu reakciju njihovog predstavnika.
Znao je Dodik tako i zapjevati. Nije mu to bilo mrsko ni s Nemanjom, ex Emirom, Kusturicom, poneku četničku uspješnicu a da je to promaklo Pranjiću i ostalo bez njegove reakcije.
Pranjić je proveo u tišini čak i ovo posljednje burno vrijeme u kojem se njegov kolega iz reda bošnjačkog naroda Ćamil Duraković žestoko bunio protiv raznih direktnih i indirektnih napada bivšeg predsjednika RS-a Milorada Dodika na ustavni poredak države Bosne i Hercegovine, a na kraju i samog entiteta čiji je bio predsjednik. Od 15. septembra ove godine, kako to svjedoči dokument, “Ukaz”, od njega potpisan, dopredsjednik Pranjić je ušao u javni diskurs.
Na Ukazu pisanom na jednom od dva službeno priznata pisma u Bosni i Hercegovini, u oba njena entiteta i u jednom njenom Distriktu, a koje do sada, i nisam našao javnih dokaza o tome, Pranjić nije nikada upotrebljavao, ne vidi se njegov vlastoručni potpis, pa ne znamo da li je bio dosljedan u poštivanju izbora sastavljača Ukaza i/ili je po ovlaštenju imao pravo na izbor “maternjeg pisma”!?
Sporni potpis na spornom Ukazu
Pranjić je potpisao ukaz kojim je zvanično stupio na snagu novi Zakon o policiji i unutrašnjim poslovima RS-a, a koji je, veoma je važno istaći, sporan zbog činjenice da ovaj entitet uvodi rezervni sastav policije, prenosi banjalučki portal Buka navodeći kao izvor Capital.ba.
Nastranu činjenica da je po samom Ustavu RS-a prenošenje predsjedničkih nadležnosti na potpredsjednike moguće samo u slučaju privremene spriječenosti, okolnosti koje de facto nisu one u kojima se trenutno nalazi sad već bivši predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Milorad Dodik, ostaje pitanje zašto se dopredsjednik Pranjić prihvatio baš ovog posla i odlučio (sad je l’ neko odlučio za njega ne znam) potpisati baš jedan ovako sporan Ukaz.
O samoj neustavnosti ovog manevra je nedavno govorio oporbeni političar Igor Crnadak čiju izjavu citiram:
U prilogu je član 80. Ustava Republike Srpske koji nedvosmisleno navodi da mogućnost prenosa ovlaštenja predsjednika Republike Srpske na jednog od potpredsjednika postoji samo u slučaju “privremene spriječenosti”, naglašava Igor Crnadak za bh. portal Raport.ba.
S obzirom na to da je samu neustavnost prenošenja, ili prenosa, predsjedničkih nadležnosti na jednog od entitetskih potpredsjednika zaista teško osporiti, postavlja se još jedno pitanje: Šta se desilo u međuvremenu s Davorom Pranjićem, političkim predstavnikom bosanskohercegovačkih Hrvata u entitetu Republika Srpska, koje on radije zove Hrvati u RS-u?! Bez onog bosanskohercegovački. Uvijek sa stajališta da su oni tek dijaspora današnje Republike Hrvatske? One avnojske, moram primijetiti…
U ovom slučaju predsjednik, koji to više nije, neustavno “daje predsjedničke ovlasti” onom podobnom dopredsjedniku jer se do sada nije bunio, javno svakako ne, protiv samovolje svog nadređenog. S druge strane, onom drugom, potpredsjedniku iz reda bošnjačkog naroda, oduzima ustavom zagarantirana prava i sredstva za rad zato što je poštujući zakone ukazivao na samovolju svog nadređenog. Vidi li ovo dopredsjednik Pranjić, ostaje enigma.
Koliko je sam čin potpisa na ovom spornom Ukazu kojim se zakonski dozvoljava formiranje rezervnog (ili pričuvnog) sastava policije u skladu s onim što je Pranjić obećavao kao predizborni kandidat možemo vidjeti u sljedećem
Kao podsjetnik jedna od njegovih izjava za Dnevnik.ba od 25. 9. 2022. godine:
Aktualno stanje u državi BiH, pa tako i u entitetu Republici Srpskoj, položaj hrvatskoga naroda i želja svih nas okupljenih oko ideje hrvatskoga zajedništva ponukala me je da prihvatim ponudu čelništva Hrvatskoga narodnog sabora BiH kojom sam kandidiran za dopredsjednika Republike Srpske. Ako ćemo samo gledati na aktualno stanje, pritom ništa ne činiti, biti pasivni promatrači, a vrijeme odmiče, onda nitko od nas i nije zaslužio bolji život u vlastitoj zemlji.
Želja da pomognem vlastitom narodu u dijelu u kojem, sa svojim suradnicima, mogu, kao i cjelokupnu društvu, osnovni je motiv koji me je vodio do prihvaćanja kandidature za dopredsjednika RS-a. Jednostavno rečeno, to je obveza prema našim precima, kao i prema našim potomcima koji će sutra baštiniti ono što mi danas osiguramo.
Da odmah primijetim da se zajedničkih predaka možemo eventualno sjećati, ali da je potomstvo već zbrinuto izvan RS-a baš zbog toga što im mnoštvo Pranjićevih prethodnika iz njegove stranke u prethodnih 30 godina nije osiguralo ništa.
U daljnjem tekstu Pranjić navodi:
U mom fokusu će biti Hrvati koji žive u RS-u, ne smijemo zaboraviti njih koji su opstali i ostali i tijekom rata.
Kada je riječ o Hrvatima u RS-u, često se, naravno uvijek u najboljoj namjeri, fokusiramo na povratak i povratnike, što je također pohvalno, i povratak – ako je moguć – jest poželjan, ali pritom zaboravljamo sve one tisuće Hrvata koji su i tijekom ratnih zbivanja, svatko na svoj način, ostali i opstali u svojim gradovima i općinama.
Međutim, ono što očekujem jest da se naši poduzetnici, koji su ove krajeve morali napustiti i bolji život drugdje našli, okrenu u investiranje i u Bosansku krajinu, Bosansku Posavinu, istočnu Hercegovinu, i gdje god za to ima prilike. Dobra i plodna zemlja, toliki izvori pitke vode, bogatstvo šuma – idealna su prilika za gospodarska ulaganja koja će za sobom povesti i radnu snagu, a mnoge – danas već umirovljenike – vratiti starom zavičaju.
Ne znam o kojim tisućama Hrvata koji su ostali Pranjić govori, ali evidentno je da ima određenih problema sa statističkim podacima. Zapravo je zabrinjavajuće takvo nepoznavanje nedavne prošlosti, pa i kad se radi o mladiću koji je nasreću rođen tada da se ne može sjećati ratnih strahota i progona svih naroda u Bosni i Hercegovini.
Pričam ti priču…
Koliko je ovih predizbornih obećanja ispunjeno i postoji li bar pisani trag da su neke njegove ideje zaživjele kao projekti, pa makar i nerealizirani, teško je dati odgovor.
Danas dopredsjednik Pranjić predstavlja onoliko sunarodnjaka koliko ih trenutno možemo smjestiti u Kotor-Varoš. Da broj stanovnika ne premaši onaj od posljednjeg popisa 2013. godine. Eto, toliko ih ima. Da popune pola Čelinca, recimo.
Trenutna situacija onih koje u RS-u predstavlja više nije ni alarmantna. Nema je! Bosanskohercegovačkih Hrvata u manjem entitetu ima tek toliko da ne postanu nacionalna manjina. Često ih se upravo tako i tretira. Onako “rezervatski”.
Pranjić u RS-u predstavlja narod koji čini više od 90 posto penzionera, kojima, ako ih nazovemo i umirovljenicima, apsolutno ništa ne mijenja jer oni većinom i ne znaju da imaju predstavnika. Em što je u prethodne skoro tri godine bio gotovo nevidljiv, em što svakodnevno kubure i deveraju s malim penzijama i cijenama na nivou europskih prijestolnica. Ponajviše se brinu o skupim lijekovima i o grobljima. Ovo drugo im je jedina izvjesnost prije nego što i te njihove posljednje stanice, koje će s godinama postajati sve zapuštenije, ne podijele sudbinu šuma i obradivog zemljišta onih njihovih protjeranih sunarodnjaka koja sve češće zbog “neriješenih imovinskopravnih odnosa” prelaze u entitetsko vlasništvo.
Pranjić se već u predizbornim obećanjima lukavo distancirao od projekta povratka protjeranih i iseljenih sunarodnjaka, a samim tim i zakonske revizije hiljada slučajeva “zamjena nekretnina u ratnim uslovima” i njihovih dodatnih zloupotreba i krivotvorenih potpisa radi njihove “legalizacije”. Iz jednostavnog razloga jer mu stranački šef Dragan Čović to nikada ne bi dozvolio. Jer je protivno stranačkoj politici onog čuvenog “humanog preseljenja” iz pera Franje Tuđmana (hrvatsko zajedništvo iz predizborne izjave??). I na kraju, jer s takvim idejama nikada ne bi mogao biti izabran na ovu za njega prestižnu funkciju jer ne bi bio podržan ni od samog Dodika. Kandidate za ovu funkciju je HDZ-ov stožer pomno birao. Fakultetsko obrazovanje i dijete iz tzv. miješanog braka Hrvata i Srpkinje. Znam od onih koji su tu ponudu odbili.
Alternativa ovom gore navedenom, olakšavajuće okolnosti za garantirani nepovratak je zapadna Hercegovina, čista i hrvatska, bez ikakvih “repova” u ostatku Bosne i Hercegovine, kao konačno i dugo priželjkivano polazište za ideju o jednom narodu koji homogeno naseljava jednu teritoriju. Zloslutni bi mogli pomisliti na zločinački poduhvat Herceg-Bosna? Ne želim vjerovati. Gluho bilo..
Da polako privedem kraju
Pranjić ulazi u povijest i istoriju kao potpisnik (u neustavnoj formi) dokumenta koji u načelu podsjeća na krvave devedesete prošlog stoljeća u kojima je rezervni (pričuvni) sastav policije odigrao ključnu ulogu u projektu “humanog preseljenja”. Onog kojim je planirano sva područja u Hrvatskoj (dobro, i Drvar i tamo neki mostarski zaseoci) nasilno ili planski i dugoročno, očišćeni od srpskog stanovništva naseliti bosanskim katolicima Hrvatima i svima onima koji su se zbog pripadnosti katoličkoj vjeri s njima identificirali. Ili su ih identificirali (op. a.), bez obzira na njihovo neslavensko porijeklo.
Da li je Davor Pranjić toga svjestan i čega je svjestan nije više ni od posebne važnosti. Njemu je u ovoj epizodi orkestriranoj od Milorada Dodika vjerovatno dodijeljena uloga kolateralne štete. Otud takva tišina iz stožera njegove stranke sa sjedištem u Mostaru. Njih nikada nije bilo ni briga za sunarodnjake u ostatku BiH kojih je samo u Bosanskoj Posavini i srednjoj Bosni bilo bar dva puta više nego u zapadnoj Hercegovini sa stolnim gradom Mostarom. Iako se on toga ne može sjećati, ne može reći ni da ne zna čitati.
Ovo su brojke i brojevi:
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH je živjelo 760.852 Hrvata, a prema popisu iz 2013. godine 571.000 pripadnika hrvatskog naroda, no procjene Katoličke crkve od prije nekoliko godina govore da ih stvarno u BiH ne živi više od 450.000.
Prema dostupnim podacima, na prostoru Republike Srpske prije Domovinskoga rata živjelo je gotovo 220.000 Hrvata, a sada se njihov broj svodi na svega 8000. Prema popisu stanovništva iz 1991. u Banjoj Luci živjelo je gotovo 30.000 Hrvata, a sada oko 5000. Na području Dervente, Bosanskog Broda, Odžaka, Bosanskog Šamca, Orašja, dijelova Modriče, Gradačca i Brčkog do velikosrpske agresije živjelo je oko 127.000 Hrvata, a njihov povratak na ta područja vrlo je skroman. Najviše prognanih i izbjeglih Hrvata završilo je u Hrvatskoj.
Evo i izvora podataka jedno razmišljanje zastupnika Vukanovića.
Nasreću, iz ponekih usta s političke scene stižu ocjene, pa i osude Pranjićevog političkog srljanja. Predsjedavajući Parlamenta onog drugog, malo većeg entiteta, Dragan Mioković nije štedio riječi u kvalifikaciji Pranjićevog istupa. I opet nije bio nimalo agresivan. Mioković je Hrvat, kao i Pranjić. Obojica su iz istog, većeg entiteta. (Ne sjećam se može li Srbin iz većeg entiteta biti predsjednik manjeg, ali vidim da potpredsjednik može biti, op. a.) Dakle, Mioković se sigurno sjeća, ali i čita. U tom je razlika zašto je prvi uradio (i ko zna šta će još uraditi ) ono što ovaj drugi, mudriji političar, ili bilo koji drugi savjestan čovjek nikad ne bi napravio.
S druge strane, njegov bivši nadređeni, Milorad Dodik ga hvali, ili brani, svodeći njegove kapacitete kao predstavnika jednog naroda na “korektnog momka”.
Šta znači “korektan momak” Dodiku a šta Pranjiću, to znaju oni. Meni zvuči kao šalabajzerski opis nekoga kome se u trenutku ne možeš sjetiti imena.
Gospodin Pranjić je korektan momak koji radi svoj posao. On je i ranije potpisivao ukaze. Sada smo nevoljno i nepravno u situaciji u kojoj sada ti u Sarajevu čekaju formalan razlog da bi me ponovo ugurali u proces i mrcvarili tvrdeći da ja kršim njihove odluke. Taj proces i dalje traje, sada idemo na Ustavni sud koji je takav kakav je. Onda ćemo vjerovatno to završavati na evropskom Sudu za ljudska prava – naglasio je nekidan Dodik.
Korektan momak je mogao toliko toga napraviti za tako malobrojan narod koji predstavlja. Taman da im “pozlati kuće od temelja do krova”. On je odlučio pak da potpisuje ukaze. Da priziva sukobe.
Trenutno je Dodik zauzet učestvovanjima na manifestacijama koje izjednačavaju četnički i partizanski pokret i na onima na kojima javno obznanjuje (ne zna se u čije ime) da “Srbi ne žele živjeti s muslimanima i da nikada nisu ni htjeli…”
S onim “Pranjićevim Hrvatima”, znači nebosanskim i nehercegovačkim, bi i mogli. Njih je ostalo “tek za ukras”. Kako jednom napisa Dragan Bursać: “Povratnici Hrvati u RS-u su Dodikov miraz jednog političkog braka.”
Krajem osamdesetih smo u našoj internoj šegi ponavljali kratak dijalog jedne epizode Omladinskog radija u kojoj je mlada voditeljica na početku interviewa s Davorom Dujmovićem nakon planetarnog uspjeha Kusturičinog “Doma za vješanje” pitala: “Davore! I šta ćemo sad?”
Vjerovatno aludirajući na njegovu trenutnu svjetsku popularnost.
A Davor je mirno odgovorio: “Pa ne znam. ‘Oćemo negdje na fuka?” Onako kao nesvjestan svega oko sebe.
Naš neponovljivi pokojni Dujmović…
Pranjić će nakon isteka mandata u najboljem slučaju za njega vjerovatno završiti u “glavnom gradu svih Hrvata”. Putem specijalizacije, koju tamo uspješno obavlja uprkos obavezama koje ima kao liječnik i kao dopredsjednik Republike Srpske. Još se vodi i kao predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH u Banjoj Luci te potpredsjednik Udruženja Hrvata BiH “Prsten”.
Tamo danas žive desetine i desetine tisuća i hiljada Hrvata za koje se sve rjeđe sjećamo kako i zašto su tamo završili. Ne vjerujem da će ga tamo neko prepoznati. Može mirno šetati Ilicom.
Oni koji dobro poznaju Pranjića kažu da još nije prodao dotrajalo vozilo kojim se prije par godina dovezao u Banju Luku da studira medicinu kao stipendist Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke. Nesvjestan uspjeha koji mu je taj grad pripremao. Bez radnog staža i bez političkog iskustva, iskočio je iz školskih klupa u dopredsjedničku fotelju.
Tekst preuzet sa portal Tačno.net