David Bowie u Jugoslaviji, 1990. godine: Radost, želje i nade – u maksimirskoj kišnoj noći

 

Da svi možemo biti heroji barem jedan dan, znano je iz jednog od klasika Dejvida Bouvija.

Kada se okupi 50.000 heroja na Maksimiru u isto (zakazano) vrijeme, onda se može konstatirati da rokenrol igra integrirajuću ulogu u zemlji u kojoj ga nitko ne shvata ozbiljno.

Koncert Dejvida Bouvija u Zagrebu je protekao u znaku herojske borbe sa nemilosrdnom kišom, hladnoćom i gotovo sveopštom pometnjom fanova 43-godišnjeg rok-kameleona.

Rok i Betoven

Da je Ajnštajn imao veze sa rokom znano je iz hita “Mladi Ajnštajn” Yahoo Seriousa, kad uz malu pomoć teorije relativiteta i piva otkriva rokenrol, kao idealnu stvar za pratnju na surfanju. 

Dejvid Bouvi je maksimirsku kišnu noć na poštovanja (u svjetskim okvirima) velikoj bini, spremljenoj po istom konceptu kao i ona “Stounsa” (dva velika video-ekrana kao bočna podrška, uvučena bina i tone reflektora pozadi), započeo s uvodnim taktovimaBetovenove “Ode radosti”, simbolizirajući na taj način težnje i želje za 1992. godinu, duh koji će umnogome biti približniji 50.000 gledalaca tokom čitavog koncerta od otužne stvarnosti.

Dok reflektori šaraju po pratećem bendu, u kojem briljira gitarista Adrijen Beleu (svirao sa “Talking Headsima” u Zagrebu), iz tame izlazi, poput pauka mreže, Bouvi. 

Uz reflektore i hiljade upaljača: (Nevidljivi) Bowie na Maksimiru 1990. godine (foto: Vojo Sekulić)

Vretenast, u prozračnom imidžu barokne rok-zvijezde tipa lorda Bajrona, podsjeća s plavom kosom i koščatim licem, te rudimentiranim pokretima pantomime (dar od Lindzija Kempa, engleskog pozorišnog klasika) uz lagane, gotovo “sloumoušn” kretnje prilazi mikrofonu i pozdravlja na našem jeziku već dupke ispunjeni stadion. 

Kiša što pada najednom prestaje, a uvodni taktovi “Space Oddity” bacaju publiku u orbitu oko čovjeka koji je za 25 godina rada promijenio više identiteta negoli neke žene u cijelom svom životu.

 

Zvuk je izvrstan, a blago njihanje u transu prate i stilizirane video-vježbe Bouvija, režirane posebno za turneju od straneDžulijena Templa, prijatelja i saradnika na već pominjanom filmu “Zigi Stardast” i spotovima novije Bouvi ere (Templ je upleo prste kako sa Bouvijem, tako i sa “Seks Pistolsima”, sve do “Apsolutnih početnika” opet sa Bouvijem).

 

Plesačica na video-snimci je Luiz Levalije, a zanimljivo je da za prve tri numere koncerta idu crno-bijele snimke, koje se miksaju sa Bouvijevim gotovo proročanskim oproštajem s prošlošću.

“Ashes To Ashes” izaziva delirij, upravo kao i promjena boja na video-ekranima.

Prošlost je iza nas, gotovo da se stapaju usne Bouvija iz faze “Zigija” i obične rok-pozicije muzikanta s početka karijere.

Otuda i tolika povezanost video-spotova, miksanih s koncertnom snimkom (45 kamera) sa Bouvijevim počecima (“Love You Till Tuesday”), što može objasniti i tipičnu ogoljelu energiju utjelovljenu u pratećem bendu od gitariste, klavijaturiste, basiste i bubnjara.

Gitara i seks

“Gazda” inače i sam svira gitaru, a mikstura s “Changesbowie” retrospektivnog albuma se pretvara u kolektivni kolaps publike s“China Girl”, izvedenom s dozom autodestruktivnosti vlastita seksualnog imidža (sjetite se spota!), dok Bouvi na pozornici glumi i djevojku i momka.

 

Zagrljaji i odnos muškarac – žena (da li!) fizički je i oznaka turneje i scenografije (na ogromnim su zastorima video-ekrana poze siluete za koje se teško može reći, posebno ona za ženu, koga predstavljaju), “Blue Jean” utapa onaj dio mladalačke publike, što teško može da se spoji s poletom starijih na “Ashes To Ashes” ili pak disko-vrijeme “Pauka s Marsa”.

 

Tom dijelu oznojeni Bouvi se u hladnoj noći odužuje i sa šarolikom izvedbom “Let’s Dance”, nalik ljubavnom kriku, da bi je završio u potpunoj usamljenosti/Tami.

Jabuka za Zigija

Oduševljenje se iskazivalo i uobičajenom pirotehnikom “Bed Blu Bojsa”, a “Gazdu” su pogodili i preciznim znakom oduševljenja (tipičnim za balkanske prostore) jabukom, na šta je Bouvi reagirao ulijetanjem u furiozno fanki putovanje zvano “Young Americans”.

 

Koncertna verzija, uz pozadinu Adrijana Beleua, nosi svojom žestinom čitav stadion, a već lagano njihanje se pretvara u fizičke reflekse bokova.

Kameleon se osmjehuje, dok nas video bombarduje izvrsno montiranom snimkom, što sa stop-kadrom gotovo prevodi u drugačije rasploženje.

 

Gotovo svi bismo sad ostali do zore, jer “još nismo čuli najveće hitove” (kako se buni neko).

A šta je to upravo za Bouvijev opus.

“Changes” pretvara stadion u hor, navještavajući i oproštaj što neminovno slijedi…

– Volim vas – muca, reklo bi se, Bouvi, zaprepašten činjenicom da toliki broj ljudi s tamnije strane Zapada zna njegove pjesme. 

A i to je gluma: “Šef” je prije koncerta neposredno odlučio da se sve snima, kako za album “uživo” s turneje, tako i za film s rediteljem Templom.

 

Reflektori pretvaraju pozornicu u neku vrstu kristalnog dvorca, potičući buru zahtjeva za bisom, da bi prestanak lutanja označio povratak benda.

Za oproštaj Bouvi bira jedan od dva klasika što ih izvodi na ovoj turneji.

Ako već nije izveo “White Light/White Heat” Velvet Underground, onda je Van Morisonova “Gloria” izvedena s takvim zaljubljeničkim grčom da se hiljade upaljača praznilo u noći, 5. septembra, na Maksimiru…

Ovaj put se reflektori ne oglašavaju, a rez na Bouvija na video-ekranu označava kraj. Maska će se promijeniti… uskoro.

 

 

Ping-pong sa novinarima

Da su 50.000 ljudi bili heroji na nevremenu i na kiši, nesporno je koliko i to da su novinari ispali pravi fanatici posla. Igrajući se “ping-ponga” sa akreditiranim predstavnicima sedme sile, organizatori koncerta svjetskog kvaliteta su imali tipične balkanske odlike.

Tako su se odbijali od predstavnika Bouvijeva menadžmenta, koji je sve (normalno u inostranstvu, čudno za nas) prebacivalo na “Jugoton”, ovi pak na Tonija Sabola kao glavnog promotera, a ovaj ih je lijepo uputio u posljednji čas (19 časova) pred blagajnu stadiona (jer su tamo, navodno, spiskovi akreditiranih).

Ne radi se samo o poslovnom potezu (ako ubrojimo financijsku vrijednost medijske podrške Bouvijevom nastupu, stranice i stranice najava, feljtone, intervjue, presjeke Bouvije karijere), već i o mogućem i sada već izvjesnom serijalu sličnih koncerata.

Na Zapadu bi menadžer za pablik-relejšns jednostavno spakovao kofere, dospijevši ujedno na crnu listu svih producentskih i promoterskih kuća.

Stoga nije bila čudna ni tuga ni rezignacija (posebno zagrebačkih) novinara, ugašena za šankom top-zadimljenog bifea na stadionu prije koncerta.

Napisao: Gordan Bobinac, obrada: Yugopapir (Ven, septembar 1990.)