Između poetike i politike (Between Poetics and Politics)
Međunarodni skup pisaca (International meeting of writers)
Beograd, 15-17. jun 2005. godine
Centar za kulturnu dekontaminaciju
Priredila
Mirjana Miočinović
u saradnji sa
Vladimirom Tupanjcem i Aleksandrom Savanović
VIII dio
Laslo Blašković: Malo je kolega Đorđević preterao za Bulatovića. U
Času anatomije ima jedna stvar koja je simptomatična, tiče se upravo
naše teme, razlike između poetike i politike. Ona Kiša suprotstavlja
Bulatoviću kao političkom biću. Ali, ne možete naći nijedan red gde je
Kiš poetički napao Bulatovića. Koliko ja znam, on ga je veoma cenio…
Uopšte, mislim da je to prosvetiteljska zabluda. Količina pročitanih
knjiga ne utiče ni na šta. To je utopija. Ništa se ne bi promenilo u
Jugoslaviji, pa da su svi i čitali Kiša.
Aleksandar Hemon: Htio bih da dodam. Mislim da je suštinska stvar kod
Kiša, i to je prisutno, da postoje poetski i politički aspekti. U
svakom slučaju, i u jednom i u drugom aspektu, etički angažman Kišov je
suštinski. Ta potreba, uprkos nepreciznostima, ali konstantno
proganjanje pravog poređenja. Nije to samo stilska stvar da se potrefi
pravo poređenje, nego je izraz jedne etičke potrebe da se govori istina.
Dakle, istina na nivou jedne stilske figure s jedne strane. To je
potpuno paralelno s potrebom da se sa političke strane govori istina u
tom smislu bilo da su u pitanju sovjetski logori ili ono čime se on
bavio u Času anatomije. I to istina ne u apsolutnom smislu, nego istina
viđena sa stanovišta iskustva pojedinca. Taj etički angažman je ono što
je važno u Kišovom slučaju. Takav etički angažman je nemoguć u bilo
kakvom diskursu koji se zasniva na glorifikaciji varvarstva ili
spontanog izliva osećanja, ili nekontrolisane dionizijske komunikacije
sa božanskim bićima. Ja Bulatovića nisam odavno čitao, tako da ne mogu
sada da poredim stilske karakteristike njihovog pisanja. Međutim, to je
vrlo važno kad se Kiš uporedi sa mnogim piscima sa ovih prostora, koji
su se upustili u te dionizijske izlive spontanih osećaja, bilo da
predstavljaju narod kako ga oni zamišljaju, kao recimo Bećković, koji
govori u stilu i diskursu koji se pravi da nema nikakvog posredstva
između glasa naroda i glasa pjesnika ili pisca. Kiš u svakom trenutku, i
to je isto etički angažman, ukazuje na artificijelnost književnosti, ne
zato da bi ukazao na neistinitost toga, nego da u „Savetima mladom
piscu“ kaže da je imaginacija, odnosno mašta, sestra laži. Dakle, on je u
svakom trenutku svjestan da je izmaštavanje situacije u kontekstu
etičkog angažmana (ako se, recimo, zamišlja kako je bilo Borisu
Davidoviču u kazamatu dok ispred njega ubijaju dečake), vrlo opasna
etička situacija. U tom smislu je potrebno i stilski biti vrlo precizan.
Očigledno, on je rasni pisac koji ima dovoljno talenta da potrefi
poređenje, ali stvar je u tome da ta metafora mora da bude precizna jer
se on bavi stvarima koje zahtevaju etički angažman, njega kao čovjeka, i
kao političkog bića. Dakle, homo poeticus i homo politicus su
nerazdvojni u tom smislu. Zbog tog etičkog angažmana je Kiš pažljiv. Ja
sam shvatio u poslednjih nekoliko dana da je ta odvratnost prema
literaturi upravo zbog toga jer je tako lako da se ona zloupotrebi od
strane čitalaštva i od strane čitalaca i od strane pisca, i da treba
biti jako pažljiv. Jer, jako je teško pisati. Dok je taj neovarvarski
izliv osjećanja nešto što se samo izliva i u tom spontanom izlivanju
osjećaj se prepozna – da li duša naroda, koje god skupine – prepozna se
to pseudorevolucionarno ushićenje.
Kod Bulatovića, koliko se sjećam, bila je ta ushićenost kataklizmom i
zločinom. A to je prepoznatljivo, i tu ću završiti, kod Kusturice, u
Andergraundu.
To kataklizmično ushićenje, katastrofa je, mi smo takvi.
I to predupređuje bilo kakvo etičko učešće u onome što se desilo. To
je kod Kiša potpuno drugačije. U tom smislu, senzibilitet Kiša i
senzibilitet koji predstavlja Bulatović, direktno su oprečni.
Muharem Bazdulj: Ako mogu reći, mene je Nenadovo izlaganje u drugom
poluvremenu navelo na razmišljanje. Upravo, Nenad je govorio o jasnoći
kao kategoriji u književnosti, a Kiš je u jednom intervjuu koji se zove
„Izazov na književnom polju“ svoje odustajanje od poezije pripisao tome
što je za pisanje poezije potrebna određena, kako on kaže, magla u
mislima koju on nema i da se on upravo zbog jasnoće opredelio za prozu.
Mislim da se to može pratiti u nekim primerima iz istorije književnosti.
Postoji onaj čuveni primjer: Odn (Auden) je napisao možda jednu od
najpoznatijih pjesama na engleskom jeziku ikada, koja se zove „Prvi
septembar 1939.“ i koja završava stihom „Moramo se voljeti ili
umrijeti“. Međutim, vi danas kad kupite njegova sabrana dela, vi to
nećete naći, jer je on imao sličnu ideju koju je Nenad izveo. Imao je
ideju da nešto što nije bukvalno tačno, u književnosti ne smije da
stoji. On je poslije nekoliko godina rekao sam sebi: nije to tačno, mi
se ne moramo voljeti, a opet nam srce neće prestati kucat. Disaćemo. On
je privremeno promijenio taj naslov i rekao „moramo se voljeti i
umrijeti“, a onda je shvatio da je to banalno, i na kraju je to bacio i
odrekao se pjesme maltene, itd.
Zašto sve ovo govorim? Zato što ja mislim da taj stih kao stih stoji,
a možda kao prozna rečenica ne bi stajao. Tu bih se nastavio na Lasla.
Mislim da je ono jako pogođeno: „Istoriju pišu pobednici. Predanja
ispreda puk“. To zbilja ne može stajati kao stih, ali kao proza može,
zato što proza traži tačnost koju poezija ne traži. Jedan od meni
najdražih stihova uopće, to je stih koji je napisao Josif Brodski u
pjesmi „Uspomeni T. S. Eliota“, a stih glasi ovako: „Strast nije stvar
pola, nego bola“. Taj stih, njegova težina semantička je potpuno
nerazumljiva van konteksta strasti kao pasije, kao pojma iz teologije
ili ne znam čega, ali on se može shvatiti i u kontekstu… Taj stih, ako
ga svedemo na jednu dimenziju, on gubi na poetskoj težini. Međutim, to
je upravo ono što poezija traži. Mislim da je to ključno. Danas govorimo
o poetici, a ne politici, mislim da je to teza u kojoj se Kiš vidi kao
prozni pisac a ne kao pjesnik i da se to nastavlja negdje već 1988. kada
je polemika oko Grobnice za Borisa Davidoviča već utihla. Onda mu je
neki strani novinar postavio to pitanje koje je čuo milion puta o
Borhesu, Kiš je rekao da njega veže lirski aspekt… Bliski pisci kakav je
Andrić, kakav je Borhes… u svojoj prozi imaju potpuno istu tu vrstu
jednog poetskog offa koja to odvaja od mejstrima i prosjeka, i svega
ostalog.
Igor Štiks: Ja ću se vezati na ono što smo još na početku govorili.
Vi ste citirali Kiša kako kaže kako ga je Endre Adi kastrirao kao
pjesnika. Mislim da se takođe u odnosu Kišove poezije i proze vidi da ne
samo da je Adi uspio izraziti sva njegova stanja, pa prema tome čemu
pisati, ostaje tek prevoditi, nego da ono što je Kiš uistinu već u ranim
godinama počeo shvaćati da želi da izrazi nije se moglo izraziti u
poetskoj formi. To mi se čini, a da čitav lirski potencijal može biti i
te kako izražen u proznoj formi dokazali smo danas.
Vratiću se na Kiša kao učitelja. Kao što je Adi kastrirao Kiša kao
pjesnika, ja moram priznati da i mene, a vjerujem i svakoga ko je dublje
analizirao Kiša, Kiš može kastrirati kao prozaika. Meni je trebalo
pet-šest godina da isplivam od tog utjecaja Kiša. On je strašan učitelj.
Prestrog. Njegove su zapovijedi biblijske. Pazite mladi prijatelju, o
čemu pišete i zašto pišete. Mislim da mi je ta rečenica potpuno, za
jedno duže vrijeme zaustavila mladenački potencijal, srećom, ali u
svakom slučaju to su bitna pitanja, i to se opet nadovezuje na tu
jasnoću. Doista, morate znati zašto pišete, šta pišete, kako to pišete i
čemu sve to skupa. Takođe, Saveti mladom piscu: Ne slušaj proroke jer
ti si prorok… Strašni su ti savjeti kad ih čovjek čita. Također su
izrazito politični. Kiš govori u intervjuu: Ja sam se družio sa
francuskim socijalistima dok nisu bili na vlasti. Kad su došli na vlast,
nemam više šta da tražim s njima. On to nije rekao zato što se gnušao
politike, gnušao se njezinih posljedica, nego upravo iz određenog vrlo
jasnog etičkog stava i odnosa prema politici i izrazite političke
promišljenosti. Dakle, on je mene iznimno zagrijao za politiku, nije me
odvratio od politike kad je rekao: ne idi, ne dodvoravaj, ili ne
razgovaraj sa političarima, ne treba to tebi, ti si prorok, itd. Nego je
upravo pojačao interes da se politika shvati, razumije i da se onda
može znati doista o čemu pisati, kako pisati i zašto pisati.
Aleksandar Hemon: Mislim da je to pitanje poezije i proze zanimljivo
sa etičkog stanovišta. Imaju, naravno, prozni postupci u Kiša koji nisu
mogući u poeziji, ili barem bi drugačije funkcionisali, kao recimo ona
lista kategorija u očevom redu vožnje… Kiš je, isto tako, uspijevao da
bude u dijalogu, recimo sa Borhesom. Dobro je poznato da je Grobnica u
dijalogu sa Opštom istorijom beščašća, sa Borhesom. Manje-više su
formalno identične sa naslovima i pričama o raznovrsnim kriminalcima.
Mislim da je jedna od stvari koja Kiša gura
prema proznom kraju tog književnog raspona, naročito u Grobnici za
Borisa Davidoviča, ta što je jedan od njegovih projekata to da vrati
istoriju na nivo pojedinca. Dakle, Grobnica za Borisa Davidoviča imitira
retorički istorijske tekstove. Pravi se da je to istorija, retorički, a
i time što priča o tzv. istorijskim ličnostima i istorijskim
događajima, ali to radi zato da bi se istorija otela od pobjednika,
odnosno onih koji otvaraju koncentracione logore, onih koji su na
vlasti. I taj projekat je moguć u prozi, ako ni zbog čega drugoga, ono
zbog toga što mora da bude u dijalogu ili konfliktu sa tom proznom
retorikom istorijskih dokumenata i priča o ljudima, velikim događajima i
herojima. U poeziji to sasvim drugačije funkcioniše… Priča o izvesnom
istorijskom događaju, ta referenca operiše potpuno drugačije nego što je
Kišov pristup… Sklonost vezana s tim potrebnim angažmanom, ne samo zbog
stilske jasnoće, što je, naravno, temeljna stvar, nego zbog toga što je
ta stilska jasnoća, ta potreba da se govori o istim stvarima, taj
prozni senzibilitet vezan sa potrebom da se govori istina sa određenog
stanovišta, sa stanovišta pojedinca.
Kšištof Varga: Ne bih ponovo da govorim. Hteo bih samo možda
eventualno da dodam da što se tiče ove preciznosti o kojoj se danas
toliko priča, tu preciznost je Kiš postigao s protokom vremena. Mislim
da bi bilo zanimljivo pogledati njegov razvojni put, na primer, za mene
kao čitaoca koji uopšte ne poznaje njegove pesme najpoetičnija stvar
jeste Bašta, pepeo. Opet, moram pošteno da priznam da nisam neki veliki
obožavalac njegovog ranog stvaralaštva, kao što je na primer Mansarda.
Za mene je ona suviše pesnički i suviše mladalački napisana.
Vladimir Arsenijević: Meni se jedna stvar čini interesantnom kod
Kiša. Nemam utisak da je iko dosad pomenuo njegovu sposobnost da baci
tekst. On je čak u jednom ranom eseju govorio, veličao spaljivanje
sopstvenih tekstova, govorio o toj svojevrsnoj umetnosti da se rečenice
odbace. To ga čini, zapravo, za generaciju savremenih pisaca velikim
učiteljem. Mi danas živimo u doba ogromne hiperprodukcije. Knjige se
proizvode na veliko. Proizvode se olako. Postoji poznata, komercijalno
uspešna, domaća spisateljica koja ima 40 godina i 40 knjiga. Taman da je
pisala jednu godišnje, od rođenja, pa bi se eventualno nakupilo… To je
ono što Kiša izdvaja… to je, praktično, jedna modernistička strogost i
vrhunska ozbiljnost prema sopstvenom delu i onome što se pušta u
komunikaciju sa čitaocem. U slučaju Kiša možemo nabrojati tri, četiri
romana, dve-tri zbirke priča i dve-tri zbirke eseja, sasvim dovoljno za
jedan opus.
Nastaviće se
Fenomeni